Arhangel
06.06.2005., ponedjeljak
Zločin pred kamerama
Jedna od posebnosti ratova suvremenog doba njihov je krajnji nedostatak bilo kakvog poimanja časti; ako se uopće može reći da je rat stvarnost koju je s tim pojmom moguće povezati! Druga karakteristika koljačine suvremenog nam doba je ta da su mediji, osobito oni elektronski, ti koji nam iz dana u dan i iz sata u sat u naše domove mogu donositi vijesti vezane uz bilo koji događaj vezan uz međusobno ubijanje nas; Adamovih sinova, Tako; dok mi sjedimo zavaljeni u fotelje i pijuckamo pivo iz limenke, na malim ekranima bez po muke možemo promatrati snimke ratnog užasa koji iza sebe ostavlja samo smrt i razaranje. Svi se dobro sjećamo crno – bijelih prizora prevrtanja broda s kojeg u more padaju mornari iz Prvog svjetskog rata, scena s truplima s plaže iz iskrcavanja u Normandiji, američkog vojnika u Vijetnamu kojeg raznese mina, nage vijetnamske djevojčice koja bježi od eksplozije koja joj je netom spalila odjeću, scena krvoprolića iz sela i gradova kojima ni ime ne znamo, tamo negdje iz Latinske Amerike i tamošnjih diktatura, a u svezi građanskih ratova iz druge polovice prošlog stoljeća. Ne treba ni spominjati da smo imali (ne)priliku godinama svakodnevno gledati prizore iz Domovinskog rata u Hrvatskoj i rat u Bosni i Hercegovini. Mediji su u tom smislu toliko moćno sredstvo da su u stanju, kako se pokazalo, pratiti ključne trenutke svake ljudske sudbine; od rađanja do umiranja. Mi, konzumenti takve građe, vremenom smo, na žalost, postali poprilično imuni na takve prizore; postavši imuni na scene smrti i ubijanja, čak i onda kada one nisu bile glumljene, nego stvarne, baš kao što je slučaj sa dokumentarnom građom koje smo dio naveli. Da su mediji fantastično sredstvo informiranja odavno je poznata činjenica. S druge strane, porazna je činjenica da su mediji istodobno i savršeno sredstvo manipulacije, a još poraznijom biva činjenica da su takvoj manipulaciji masama redovito sklone klike vlasti, osobito one totalitarističke, diktatorske, despotske. A takvih je vlasti na ovim našim prostorima u minulom stoljeću bilo na pretek. I sve su nam se obile o glavu. I o živote. Da je TV Beograd bila prava «tvornica laži» u službi Miloševićeva režima, i da je po svojoj manipulaciji masama mogla stati uz bok Gobbelsovom nacističkom Ministarstvu propagande u Hitlerovoj Njemačkoj, neoboriva je činjenica. U slučaju koji je ovih dana potresao, s pravom, srbijansku i međunarodnu javnost, ili barem onaj dio te javnosti koji ima dušu, koji ima savjest, koji misli svojom glavom, pokazalo se da i mediji itekako mogu biti u službi istine, i da sama Providnost može medij, na tajanstven i čudesan način, učiniti sredstvom koje će zločin prokazati kao takav. Tako je Haaški međunarodni sud došao do televizijske snimke okrutnog pogubljenja desetak muslimanskih civila u okolici Srebrenice iz 1995. godine! Na snimci, koja je kolala desetak godina od ruke do ruke po Šidu i okolici, prikazana je jedna postrojba srpske vojske koja najprije dobiva blagoslov od pravoslavnog svećenika – monstruma (taj u "molitvi" zaziva blagoslov za borbu protiv, kako kaže: "neprijateljskog naroda"!), a zatim ta postrojba rafalno, u leđa, strijelja jednog po jednog muslimanskog civila. Sve pred kamerama! Očito su se ti «vojničine» jednog dana htjeli pohvaliti mlađim naraštajima svojom «hrabrošću» kada su dozvolili snimanje takvog materijala. Mora da su ponosni; pravi i dostojni nasljednici «znamenitih» srpskih junaka kroz povijest; sve do Draže Mihajlovića koji im je vjerojatno služio kao uzor! Vjerojatno će sada i tim «vojničinama» Bush podijeliti medalje za zasluge, kao što je učinio potomcima njihovog uzora – krvoloka iz Drugog svjetskog rata! A javnost je u Srbiji šokirana. Točnije, onaj dio javnosti koji, kako već rekosmo,misli svojom glavom, koji nije podložan mitomaniji koja je taj narod zadnjih desetljeća bacila u stanje patološke shizofrenije koju će biti teško zaliječiti. Vjerojatno deseci tisuća grobova u Srebrenici, u Potočarima, nisu bili dovoljno jasan i zoran argument da se povjeruje i prihvati činjenica da su Mladićevi poslušnici u Srebrenici počinili genocid kakvog se ne bi ni sam Eichmann postidio. Valjda je sada zorno onima koji upotrebljavaju mozak za misliti, da Karadžićeve falange po Bosni i Hrvatskoj nisu nikada bile «srpski junaci» koji bi oslobađali «srpske zemlje», već krvoloci, pljačkaši, silovatelji i ubojice koji su donosili smrt i razaranje gdje su god stigli. I kamere su posvjedočile tome. Sada se srbijanski premijer Tadić iščuđava, a onaj se čupavi monstrum Drašković diplomatski izvlači od pitanja koje im se tako jasno postavlja; ZNALI STE – A ŠUTJELI STE! Znali su oni, itekako su znali! Ako nisu sudjelovali, znali su što se u Srebrenici događalo! I nisu ništa učinili. A mogli su! A nisu htjeli. Barem nakon Miloševićeva pada! Možda će se opravdavati strahom za vlastite živote; mogli su reagirati iz inozemstva, biti hrabri, odvažni. A nisu; jer su i sami kukavice, lopovi, licemjeri i dvoličnjaci, pokvareni prljavi varalice koji bi srebreničke koljače štitili sve do smrti, samo da se ta snimka egzekucije nije pojavila! To ih i same čini suučesnicima u zločinu, u zločinu u kojem krv žrtava vapi do Neba, za istinom, za pravdom. Mogu Tadić, Drašković i ekipa glumiti zgražanje i čuđenje koliko god hoće;svakome koji ima srce, koji ima dušu, svakome tko je iti malo čovjek; dovoljno je znati samo jedno; gospodo draga – NO PASSARAN! Dogodit će se na kraju dana Gora Doma Gospodnjega, bit će postavljena vrh svih gora, uzvišena iznad svih bregova. K njoj će se stjecati svi narodi, nagrnut će mnoga plemena i reći: «Hajde, uziđimo na Goru Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva! On će nas naučiti svojim putovima, hodit ćemo stazama Njegovim. Jer će iz Siona Zakon doći, iz Jeruzalema Riječ Gospodnja.» On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit ratovanju. Hajde, dome Jakovljev, u Gospodnjoj hodimo svjetlosti! (Izaija 2, 2 – 5) |