Arhangel
29.07.2005., petak
Dvije mame ili dva tate???
U Španjolskoj je zakon o pravu na brak osoba istog spola zaživio i u stvarnosti; svega nekoliko dana poslije nego što je taj zakon prošao u parlamentu, vjenčali su se prvi parovi, najprije dvojica muškaraca, a malo za tim i dvije žene. Tako taj zakon nije ostao mrtvo slovo na papiru, već je doživio i prvu primjenu u praksi. Doduše, ništa se epohalnog time nije zbilo; Zemlje se još uvijek okreće oko svoje osi, ljudi se rađaju i umiru, dani dolaze i prolaze. Pravno reguliranje istospolnih veza donijelo je, zapravo, samo nutarnju satisfakciju onima koji su se za zakon o istospolnim brakovima borili. Sve druge pravne posljedice primjenjivanja tog zakona u svakodnevnom životu tek se trebaju potvrditi u praksi. Tada će biti jasno kakav je zakon donesen, i koje je njegovo pravo značenje. U nekim našim medijima također su se pojavile najave kako će u saborsku proceduru već ove jeseni biti upućen prijedlog sličnog zakona. Za sada se, kako se površno čini, pokazuje da je ovo stanje stvari, zapravo, idealno; u Španjolskoj se svatko sa svakim smije građanski vjenčati; ograničenje bi bilo, valjda, samo maloljetnost jednog od partnera (sada, po redu stvari, možemo govoriti samo o bračnim partnerima; ne više samo o mužu i ženi!?). Tko zna; možda Španjolci proguraju i zakon koji bi kao dob za dozvoljeno stupanje u brak proglasio rani pubertet (12. – 14. godina)! Jer mnogi mladi zapadnoeuropskog mentaliteta u prve spolne odnose stupaju upravo u toj dobi, pa ne bi bilo nikakvo čudo kada bi im se u toj dobi dozvolilo i stupanje u brak! Vidjet ćemo. Sigurno je da bi takvo spuštanje dobne granice za građanski dozvoljen brak obradovalo neke društvene skupine čija se spolna opredjeljenja do danas smatraju nepoželjnima. Pa da učenik osmog razreda OŠ roditeljima kući dovede «zeta» koji je u srednjim pedesetima! «Mali ima pravo na to!», čulo bi se u tom slučaju. Vidjet ćemo. Nitko pod kapom nebeskom ne smije ugrožavati prava drugih; osobito ne ona koja su zajamčena snagom zakona. Bilo bi bi to "nedemokratski". Zato je pravo na brak u Španjolskoj zajamčeno svima. Neka se ljudi žene i udaju. S kim god hoće. To je pravo koje im garantira zakon te zemlje; baš kao i u Kanadi, Belgiji i Nizozemskoj. Dobro; prihvatimo li spomenutu činjenicu, riješili smo samo dio dileme. Jer ostaje pitanje zakonskog prava na usvajanje djece. Na fotografijama sa gay parada nerijetko je prizor djeteta od svojih 5/6 godina, koje u ruci drži transparent na kojem piše kako se ono ponosi na svoje dvije mame ili na dvojicu tata! Sve, kao, vjerujem da je baš takvo dijete htjelo šetati s tim transparentom i da ono u toj dobi zna značenje onoga što na transparentu piše!!! U pustom natjecanju za samodopadnim ostvarenjima prava koja si pripisujemo, redovito ih nastojimo ostvariti na račun drugih. Zakon o pravima istospolnih brakova za usvajanjem djece donesen je upravo preko grbače te iste djece! Na njihovu štetu! Sa ovom tvrdnjom se mnogi sigurno neće složiti (i to je njihovo pravo koje poštujem) da Zakon o kojem govorimo jednostavno nije human! Za Boga miloga; pa dijete ima pravo na odrastanje u ambijentu koji omogućuje zdrav psihički razvoj utemeljen na različitosti spolova; utemeljen na razlikovanju muškog od ženskog! Dijete ima pravo na odrastanje uz mamu i tatu; u ambijetu obilježenom muškarcem i ženom! To je zdrav odgoj, bilološki uvjetovan, a ne nikakvim društvenim razvojem ili dogovorom usvojen! Mnoga djeca se odgajaju bez oca ili majke; ili bez oba roditelja. Oni redovito izrastaju u normalne osobe, Bogu hvala, ali u srcu uvijek nose jednu prazninu, jednu neispunjenost. Naravno, ništa ne može zamijeniti ljubav mame iili tate! Pa zar sada tom broju dodavati djecu koja će odrastati u obitelji koja bi imala «dvojicu tata» ili «dvije mame»! Alo, ljudi, pa to je suludo! To prema djeci nije fer, pa sve kada bi djeca u takvim obiteljima i bila okružena nesebičnom ljubavlju, to ne bio psihološki normalan odgoj! Jer kako bi se takva djeca osjećala uz djecu koju odgajaju mama i tata!? Bi li ona kući pitala gdje je njihova mama? I njihov tata? I što taj striček i ta druga teta tu radi? Naravno da netko tko je gay ili tko je lezbijka može biti divan tata ili divna mama. Nitko ne sumnja u to. Ljubav koju samo roditelj može pružiti ovdje nije uvjetovana spolnim opredjeljenjem roditelja; ali spolno opredjeljenje roditelj ne smije stavljati ispred ljubavi prema djetetu! A zakonom o pravima na posvajanje djece u istospolnom braku to se upravo čini i to je jedan egoizam velik do neba; posvojiti dijete iako je netko u gay ili lesbian braku znači svojoj uskogrudnosti da se bude s partnerom/icom dati prednost pred pravom djeteta da odrasta uz muškarca i ženu, uz mamu i tatu! To nije ništa drugo nego oholost i taština. Krajnje licemjerje! Djeca ovdje nisu alibi onima koji se protive zakonskom reguliranju istospolnih brakova, već stvarnost koja se ne može zaobići. To su djeca. Ljudi. S pravima koja im daje to što su ljudi. S pravima na život uz mamu i tatu. Žensko i muško u njihovu odrastanju; prevažni čimbenici u njihovoj spolnoj diferencijaciji, koju je nužno usvojiti za zdrav psihički razvoj. Od ove činjenice ne smije se pobjeći jer smo dužni zaštititi namanje među nama. Ne radi ovog ili onog u parlamentu izglasanog prava, već radi prava djece. Istina, homoseksualna osoba ima roditeljske odsjećaje kao i heteroseksualna. Ima pravo i na djecu; to pravo je sveto i neotuđivo. Ali ta djeca imaju ista prava; prava koja izviru iz njihove i naše ljudske naravi. Među tima je pravo na odrastanje uz muškarca i ženu; uz mamu i tatu. Samo djeca samohranih roditelja znaju kako je biti bez mame ili bez tate! Ni mamu ni tatu nikada neće biti moguće zamijeniti životom u obitelji sa dvije žene ili dva muškarca koji dijele stol i postelju. Nikada. Ne što to netko (ne)bi htio, nego jednostavno zato jer to nije moguće. Ma što god tko tvrdio. I koliko god se čije uvjerenje ovim našlo pogođenim. I neka se nitko sada ne obrušava, ponesen emocijama, kako je ovo stav Crkve koja je, kao, nazadna, i ili koristi sične medijske fraze koje ništa ne govore niti pogađaju bit stvari! Argumente molim, ne emocije! Komentirajte: omogućuje li odgoj djeteta unutar gay ili lesbian veze zdrav razvoj svijesti tog djeteta o vlastitom spolnom identitetu? |
25.07.2005., ponedjeljak
Paranoja
Tragične slutnje o novim terorističkim napadima u ovom ratu bez rovova, bez lica neprijatelja i bez vojski na bojnim poljima, pokazuju se više nego točnima. Na žalost. Rusija, Engleska, Španjolska, Egipat, Tunis. Kraj ovom popisu ovdje vjerojatno nije. Jer fanatike krvi, rata i razaranja nije moguće spriječiti. Barem ne na način kako to pokušavaju zapadne Sile. Teror uvijek stvara novi teror; jedno zlo u tom vječnom kolu uvijek stvara novo zlo. Zlo je dijete Zloga. Misle li Bush i Blair spriječiti terorističke napade bilo gdje u svijetu, uzaludno je pojačavati vojne akcije i pritisak u Iraku. To je poput gašenja vatre benzinom. A ni sve policijske akcije neće spriječiti barem jednog bombaša – samoubojicu da se raznese na bilo kojem mjestu prepunom nedužnih ljudi koji samo pokušavaju živjeti svoj svakodnevni život. Jer izvitoperena inačica Islama koja ispire mozgove obećanjima o Raju na Nebu za samožrtvovanje vlastitog života u Svetom ratu (jihaddu) upravo je poput neizlječive bolesti od koje uvijek ostane poneka zaražena stanica, bez obzira na svu kemoterapiju kroz koju tijelo prođe.S druge se strane obistinjuju i najcrnje prognoze, koje smo, među ostalim, donosili na Arhangelovom blogu, o tome da će u zapadnom svijetu umiješanom u Bushovu iračku avanturu rasti ksenofobija i paranoja zbog terorističkih napada i kako će svaki imigrant iole tamnije boje puti u očima tamošnjeg stanovništva biti potencijalni terorist. Tako je prije neki dan nedužni momak iz Brazila, J. Charles de Menezes, na radu u Londonu, izrešetan do smrti s pet policijskih metaka, kao rezultat nervoze londonske policije, koja je pod enormnim pritiskom medija pokušala naći krivca za, srećom, neeksplodirane bombe. E; pa ta je policija «krivca» našla u nedužnom dečku iz Brazila koji je pokušao umaknuti drotovima misleći da ga progone jer mu je bila istekla viza. Momak je ubijen. Jedan mladi život tragično je završio zbog atmosfere straha i linča zbog napada proteklih tjedana. Roditelji ubijenog momka su neutješni. Blair se ispričava. Neka se stidi i srami, pokrije ušima i šuti! Jer tvoje su ruke, Tony Blair, umrljane krvlju ubijenog mladića! I ne samo njegovom. Što li je sa žrtvama kojima imena nikada nećemo saznati; u predgrađima iračkih gradova, u selima oko Bagdada, u redovima za posao po tamošnjim gradovima… Kolo zla se nastavlja… Tko li je slijedeći!? Ovo pitanje jest ironično. Ali tako jasno proizlazi iz date situacije da ga se ne može ne postaviti. Na žalost. |
24.07.2005., nedjelja
Sigurnih mjesta nema
Počelo je. Puno ranije nego što je itko mogao pretpostaviti. Najgore slutnje su se počele ostvarivati. Nakon svega petanaestak dana plamen terorizma svjetskih razmjera ponovno je svojim jezičkom prešao preko glava nevinih. London je opet bio cilj. Sreća i Božja providnost učinile su da je tragedija izbjegnuta. Time što detonatori nisu aktivirali eksplozive postavljene ponovno u autobusu i podzemnoj željeznici. Tako su spašeni životi nebrojenih, nama nepoznatih ljudi.Zavladala je panika. Scotland Yard i antiterorističke jedinice u Engleskoj su započele neviđenu akciju pronalaženja i, recimo to otvoreno; eliminacije onih koje smatraju na bilo koji način povezanima s terorističkim skupinama. Englezima je prekipjelo. Ljudi im mogu poginuti svaki dan. Bilo gdje. Ali taj problem ne rješavaju na prikladan način; pravom smjeru njihove akcije ne idu. Namjesto da ostave Irak Iračanima i povuku se kući, oni će se sada okomiti na nebrojene emigrante iz arapskih zemalja koji žive na tlu Ujedinjenog Kraljevstva. Najviše će, naravno, stradati nevini, mali, obični ljudi, koji su na englesko tlo došli trbuhom za kruhom ili su u svojim zemljama bili prognani iz bilo kojih razloga. Svatko iole tamnije boje kože u Britaniji će sada biti potencijalni terorist u očima domaćega svijeta. Paranoja će rasti. Kao u Sjedinjenim Državama pedesetih, kada su susjedi u susjedu iole drugačijih navika vidjeli opasnog komunistu i sovjetkog špijuna koji jedva čeka da na njih i na njihove obitelji uputi atomsku bombu. Za sve to vrijeme engleski će naftni lobby izvlačiti enormne zarade od iračke nafte. O vojnoj industriji da ne govorimo. S druge će strane teroristi; mladići i djevojke ispranih mozgova, ubijati sebe i nebrojene obične male ljude po bankama, metroima, autobusima, trgovačkim centrima. Tako će cijenu anglo – američkog imperijalizma ponovno platiti sirotinja. Kao što je uvijek i plaćala. Jer, jasno je da se od 11. rujna javnim prijevozom bilo koje vrste neće voziti političari i moćnici koji drmaju svijetom i koji crpe arapsku naftu. O ne, takvi su na sigurnom. I oni, i njihov novac. Žrtvovati će takvi nebrojene vlakove i autobuse, i riskirati tolike živote vojnika u Iraku i civila u zapadnom svijetu, sve kako bi iscrpili naftu do posljednje kapi. Jer naftom se vlada svijetom! Znamo da je svaki čovjek jedanko vrijedan. I onaj koji je poginuo u metrou u Londonu, i onaj na čiju su kućicu u Iraku pale američke bombe. Međutim, mi ljudi smo licemjeri. Rado ćemo održavati komemoracije i minutu dvije šutjeti u počast žrtvama terorističkog napada u Londonu. I to je lijepo. Ali žrtve u Iraku kao da nas se ne tiču. To su nam, nekako, samo brojevi, na koje smo otupjeli i izvješća o kojima nam, nerijetko, idu na živce.Za takve ne pravimo ni komemorativne skupove, niti za njih držimo i sekunde šutnje. Zašto? Jer smo licemjeri! Jer ljudi u Iraku nemaju novaca, nisu u medijima, nemaju slavne glumce neprirodno bijelih zuba, nema ih na naslovnicama ženskih magazina, tih ljudi nema u medijima. Ti ljudi u trećem svijetu nemaju novaca niti političke moći. Zato su nam njihove žrtve tek statistika koja nas zamara. Zato se nad njihovim žrtvama tek prividno zgražamo, a zapravo nas ne zanimaju. A za poginulim Englezima, kao, žalimo. I političari nam se žure uliznički slati brzojave sućuti. Moćnoj Britaniji. Ne bi li koji bod ubrali za sebe. Ne klanjamo se mi žrtvama, nego novcu i moći kojim vlade tih zemalja (ne)rasoplažu. I to je tragično. I krajnje licemjerno. A za ispravak takvog stava imati ćemo, na žalost, prilike. Jer je stoljeće terorora tek je počelo. Sve svjetske antiterorističke postrojbe i agencije to, na žalost, neće moći spriječiti. O da; evo noćas novi napad; ovaj put u Egiptu, u elitnom ljetovalištu na Crvenom moru! Nismo očekivali baš Egipat. Ali; zar sigurnih mijesta ima!? |
20.07.2005., srijeda
Ponos nacije
Naš mali Ivo pravo je pristojno i dobro odgojeno dijete. Taj je čovjek jako pristojan. Uredno se javlja svima; državnicima, političarima, gospodarstvenicima, sportašima, glumcima i javnim djelatnicima, tajnim agentima i savjetnicima. Tako on priča sa svima koji nisu gladni i koji primaju plaću. Gladnim radnicima se ne obraća, jer su ga gnjavili bukom s prosvjeda na Markovom trgu; što on ima sa stokom koja mu ometa rad? Sada stoka mora stajati dalje od Banskih dvora.Naš Ivo putuje svijetom. Na račun poreznih obveznika smuca se od nemila do nedraga i gnjavi ljude okolo. Pokojnom Papi je bilo dovoljno što je trpio Ivina baljezganja svega desetak minuta da bi mu bolest eruptirala i dovela ga do smrti. Jadni starac. Ivu nije zdravo dugo slušati. Ne više od koju minuticu. Jer od siline njegova govorenja odumiru moždane stanice. Može čovjek i umrijeti. Tako se naš mali Ive našao i u Americi. Tamo se susreo i sa onim kaubojem Bushom. Na hodniku. Dok se Bush išao olakšati. Prekipjelo čovjeku. Kad tamo – Ivo. Prilikom ovog susreta američki je diktator bio pristojno odjeven; u sivom odijelu s kravatom. Nije bilo u jeftinom kožnjaku kao onaj Clinton kad je bio sletio na zagrebački Pleso, a oko njega se sjatili naši pribalkanski nabiguzice; od političkih marioneta i poltrona, do čistačica i alkara nakićenih kao božićno drvce. Javnost nije izviješćena je li naš Bush imao za pojasom kaubojske pištolje. Znamo da taj tip voli pucati svijetom, da je iz Texasa, da je na tatu koji je isto volio pucnjavu, pa možda mali George nosi o pojasu samokrese (da se uzrazimo po naški!). Pa kreše li ga, kreše... Ne znamo što mu je naš mali Ive rekao. Sigurno ne puno, jer čovjek je još živ. Znači da nije dugo slušao našeg Ivu. Za svoje dobro. Pametan je to čovjek. Vidi on kako je pokojni Papa završio nakon desetak minuta slušanja Ivinih lamentacija. Prava je šteta što naš Ivo nije zagnjavio Busha barem toliko dugo da ovaj dobije napad bubrežnog kamenca! A što ga ne udaljiše od pokojnog Pape dok je Ivanu Pavlu još bilo na vrijeme! [Q]Transkript susreta četvrte vrste Bush – Sanader. (Zahvaljujemo POA-i na suradnji) - Kako ste, gospodine Predsjedniče? Jeste li se olakšali? Kamenci!? Jao. Suosijećam, znate… He - he... - Ljubim ruke, gospodine Predsjedniče! Cmok, cmok. Ljub. Ljub... - Vi ste tako pametni, gospodine Predsjedniče! He -he... - Kako ste samo duhoviti, gospodine Predsjedniče! A-ha-ha-ha.. Fani džok, mister Prezident! - Bože sačuvaj da izručite Amere optužene za ratni zločin, gospodine Predsjedniče! Mi ćemo svoje umjesto vas! Ne brinite. - Divo pucate, gospodine Predsjedniče! He - he.. Hau prisajsli... - Kako ste demokratizirali Irak; prava divota, gospodine Predsjedniče! He-he… - Što…? Ne, neću prići bliže od deset metara od Vas, pa naravno… mister Bush! He – he… znate..he-he… - Što…? Da vam se skinem s …? Ma naravno…sluga pokoran…Baj - baj, mister Prezident… Kroejša lavs ju… he- he... ma pustite me... (Čuje se hrvanje tjelohranitelja s našim ponosnim Premijerom dok ga udaljavaju od američkog Predsjednika…bzzzz….bzzzz…)[/Q] |
18.07.2005., ponedjeljak
Sumrak bogova 2
U ovoj našoj presmiješnoj zemljici na ovom presmiješnom planetu ne događaju se uvijek smiješne stvari. Dapače, nerijetki su slučajevi od grozote kojih nam se svima ledi krv u žilama. Tako se prije nekoliko dana jedan naš političar ovdašnji, jedan od ekipe mnogih koje trpimo na grbači naroda već par desetljeća, našao pod optužbom navodnog svjedoka koja ga tereti za nestanak i likvidaciju civila u Osijeku početkom Domovinskog rata. Tema je to koja je ovih dana podignula medijsku buru. Štoviše, kao ulje na vatri rasplamsala se vijest kako je spomenuti svjedok - nestao! Od čovjeka ni traga, ni glasa. Barem tako tvrdi njegov vidno potreseni otac na konferenciji za novinare priređenoj povodom sinovljevog nestanka. Prestrašno. Jedno svjedočanstvo, ma koliko god ono možda i bilo iskonstruirano, dovelo je, već sada, do tolikih uzbuđenih duhova. Kao da je zavladala svojevrsna panika u redovima nekadašnjih lokalnih gospodara života i smrti, koji su se zadnih godina pokušali zakamuflirati u «proeuropski» orijentirane političare «demokršćanskih» političakih svjetonazora. Sve im, kao, vjerujem!Pitamo se; zar bi tolika uznemirenost mnogih bila potrebna da iza optužbi za likvidacije ne stoji barem zrno istine!? Na koncu konca; gdje su nestali ti ljudi o kojima govorimo? A riječ je o civilima, srpske etničke pripadnosti, stanovnicima Osijeka. I ne podsjeća li ovoj slučaj, tako slikovito i vjerno, na slučaj Gospić, na slučaj grada ponosne i dične nam Like, koja se tim slučajem ne može ponositi, jer su i tamo u tijeku rata nestajali nevini ljudi; civili. Zar je moguće da optužba jednog čovjeka, koji je u vrijeme početka spomenutog rata bio maloljetan, može imati tako buran odjek i tako velike i dalekosežne posljedice po domaću društvenu scenu!? Ili je možda proradio nečiji interes, radi ostvarenja kojeg je nužno ukloniti sa društvene scene političke suparnike, nekadašnje jatake i suradnike, a sada opasne oponente, ljude koji bi u bilo kojem trenutku, s pozicija na kojima jesu, mogli biti prijetnja postignutoj društvenoj moći! Ostaje nam vidjeti. S druge strane, ne može se zanijekati činjenica nevinih žrtava divljanja primitivnog nacionalizma, šovinizma i mržnje koji su pogodili neke naše sredine u zadnjem desetljeću prohujalog stoljeća. Zaista, ako su Srebrenica, Markale i Vukovar krune primitivizma balkanske krvave igre, onda su ubojstva civila u spomenutim sredinama barem dragulji tamnog sjaja u tim krunama. Je li došlo vrijeme da pravda bude zadovoljena? Da se sazna prava istina? Da se razotkriju namisli mnogih srdaca, koje nisu uvijek bile obasjane svjetlom pravednosti, već tamom zla i mržnje, željom za ubijanjem! Tko zna, možda polagano dolazi vrijeme kada ćemo se konačno početi trijezniti od idola koje smo sami iskovali, kada ćemo jasno moći razlikovati istinsko domoljublje od pljačke, paleži i ubijanja, od koristoljublja prevučenog krinkom lažnog hrvatstva i lažne i prijetvorne ljubavi prema Domovini. Zar nije vrijeme raščistiti s prošlošću koje više nema, koja je završila, i okrenuti se svojoj sadašnjici koja je jedina stvarna i koja jedina nije u našim glavama, nego koja je u nama i oko nas. Stoga se trenutna događanja vezana uz svjedočenja o bezumnim likvidacijama znak vremena. Možda ovo i jest obračun političkih protivnika, podmetanje i politikantsvo, ali možda je i početak rasvijetljavanja tragedija o kojima se dugo nije smjelo ni govoriti ni pisati. Možda će nakon ovoga duše žrtava palih suludo u suludom ratu konačno naći svoj mir. A običan mali čovjek s ovih našh strana biti oslobođen tereta prošlosti. I političke vrhuške koja mu pije krv kap po kap. Već toliko dugo. Možda je vrijeme za nove ljude. Čiste prošlosti, čista obraza. Možda dolazi vrijeme kada će se istina malo više cijeniti. |
15.07.2005., petak
Gazda u svom dvorištu
Neuništivi Gazda slavonske ravnice očito je preveliki trn u oku vladajuće garniture. Glavašev uspjeh na nedavno provedenim lokalnim izborima pokazao je da vladajuća stranka opstaje na čelu države zahvaljujući domišljatosti i zakulisnim igrama, očito prijeko potrebnima, da se staklene noge na kojima počiva ne slome.Drugi je problem taj što je Glavaš čovjek koji je već desetljeće i pol blizak stranci koja mu je nedavno dala nogu, a taj čovjek o prljavom rublju te stranke i ljudi koji je vode puno toga, kako se čini, zna. S druge srane, njegovi dojučerašnji stranački saveznici znaju puno toga i o Glavaševom prljavom rublju. Sada je samo pitanje održavanja ravnoteže straha na relaciji Osijek – Banski dvori. Padne li jedna strana na toj vagi, i ona druga će sigurno izgubiti oslonac i sunovratiti će se u bezdan koji zjapi ispod njih; grijesi prošlosti davno su ispod takvih iskopali jamu, i potrebna je samo mala nepromišljenost jedne i druge stane, trenutak političke neopreznosti, da se svi sruše u tu provaliju. Stoga nije nikakvo čudo da su mediji u zadnje vrijeme prepuni nagađanja i tzv. svjedočenja redovito anonimnih, kako kažu, sudionika događaja koji bi Glavaševoj ili Sanaderovoj strani u toj epskoj borbi pijetlova prikrpali naziv «zločinca». Najnoviji je slučaj izazvao medijski bum kada je u jednom tjedniku ovih dana Glavaša za navodnu egzekuciju osiječkih Srba početkom devedesetih optužio, navodno, jedan od izvršitelja spomenutog nedjela. Kratko rečeno; jedna strana drugu nastoji kompromitirati, ali na način da sačuva vlastiti položaj. A to će teško ići. Sprega vlasti i nečasnih radnji svake vrste, što je obilježilo zadnje desetljeće i pol krvave i sumorne nam povijesti na ovim prostorima, toliko je međusobno ispreplela sudbine ovdašnjih političara, gospodarstvenika, dijela sportaša i javnih osoba uopće (čast iznimkama), da pad jednog od navedenih igrača mora dovesti do lančane reakcije koja će pomesti mnoge sa domaće društvene scene. Drastičan slučaj ove isprepletenosti imali smo prilike pratiti u nedavnom ubojstvu zagrebačkog menagera Dinka Pokrovca, a trakavica oko imena i uloge Jelene Brajša i dječjeg doma Brezovica ovu priču priča, Bogu hvala, barem bez krvi. Drugo je ovdje pitanje neučinkovitosti domaćeg pravosudnog sustava i relativno blage pravne posljedice po počinitelje u ovakvim slučajevima domino efekta. Takvi se mogu smatrati sretnima. Barem nisu završili pod mirogojskim jelama. Kao Pokrovac. Vlak bezakonja na koji su se mnogi u našem društvu ukrcali zadnjih desetljeća donio je pojedincima i grupama neslućene materijalne i društvene koristi. Tko je god s tog vlaka, prije ili kasnije, i pokušao sići, bio je pregažen pod kotačima te iste kompozicije. Jer inercija zla daleko doseže; baš kao što svaka revolucija jede vlastitu djecu. Tu se je teško izvući bez posljedica. Zato mnogi ustrajavaju i svoje sudbine medijski prezentiraju kao življenje obilježeno žrtvom. Kao i Glavaš. I njemu slični. Svaku mogućnost ugrožavanja temelja prividne sigurnosti koju si je stvorio proglašava medijskim linčom i podmetanjima bivših stranačkih istomišljenika. I dalje oni misle isto; samo su jedni drugima postali preopasni da bi mogli dalje zajedno opstati. I jedni i drugi previše znaju. Zato će jedni drugima omogućiti uzmak bez posljedica. Da ne ugroze sami sebe. Jer su isti. Paziti će. Da ih vlastiti vlak ne pregazi. Da ne završe kao Pokrovac. Tako u ovoj zemlji na periferiji brdovitog Balkana prolaze moćnici. Njihovi se životi pretvore u medijske farse; jalova prepucavanja u kojima zapravo svi prođu neozlijeđeni; uhljebljeni u nekoj viletini na grbači poreznih obveznika. Mediji njihove slučajeve brzo zaborave. Ceh, naravno, plate sitne ribe u cijeloj priči. Žrtava se, s kojima je sve i počelo, na kraju nitko i ne spominje. A što li će sirotinja drugo? Nego plaćati. |
13.07.2005., srijeda
Majka
Komantar na ovu fotografiju nije potreban. Ona govori za sebe. Kao da je u sebi sažela svu bol Srebrenice, Vukovara, Sarajeva, Ovčare...Pritužbena majka staše Ter gorko plakaše, Sina premilog... Korizmena tužaljka, o. Hvar |
09.07.2005., subota
Sveti spomen
Tragedija koja je pogodila London zaokupila je medijski prostor svih svetskih medija zadnjih dana. Svi su govorili i pisali o terorizmu, Osami Bin Ladenu, Al Quaidi, londonskom autobusu raznesnom eksplozivom, vlakovima podzemne željeznice koji su napadnuti, gledali smo priloge o žrtvama, njihovom broju, požrtvovnosti spasilaca, hitne pomoći… Svjetski čelnici natjecali su se u izražavanju sućuti britanskoj kraljici i premijeru, često uz bezgranično i neukusno podilaženje i ulizivanje.Život u Londonu se normalizirao. Iako takav život u zapadnoeuropskim velegradovima nikada više neće imati prizvuk normalnog, jer zaista nije normalno živjeti u gradu u kojemu strepiš od vožnje autobusom, vlakom, avionom, u kojemu se bojiš biti na mjestu na kojem je gužva, jer u svakom trenutku i na svakom mjestu možeš biti žrtva novog terorističkog napada, ma koliko se sigurnosne službe zaklinjale kako su sve mjere poduzete da do novog napada ne dođe. Tragično. Žalimo za poginulima, suosjećamo sa njihovim obiteljima, hrabrimo ranjene. S druge strane ovih dana se obilježava deseta obljetnica tragedije u Srebrenici. Zvjersko klanje više od osam tisuća ljudi te 1995. godine, od dječaka do staraca, i to na kraju XX – og stoljeća, ostaviti će neizbrisivi trag ljage na licu posrnule Europe. Pred TV kamerama cijeloga svijeta horde Karadžićevih i Mladićevih koljača upale su, gle ironije, u od UN-a «zaštićenu enklavu» Srebrenicu, i u par dana pobile tolike muškarce, a žene i djecu, njih dvadesetak tisuća, prognali iz svojih domova. I nitko nije prstom maknuo da spriječi takav genocid kojeg se ni Eichmann ne bi postidio. Tada nitko od svjetskih glavešina nije na summitu najrazvijenijih držao srcedrapaljne i licemjerne govore, kakve ovih dana drži Tony Blair, nije bilo specijalnih televizijskih vijesti, nije bilo patetičnih izjava za elektronske medije. Srebreničani su umirali bez pompe; dostojanstveno, kao janjad na klanju. Doslovno. I nikog nije bilo da im pomogne. Tamo; u Bosni. U srcu stare kurve Europe. Na njihov vapaj nitko se nije obazirao. Svi su samo slijegali ramenima, sakrivali poglede od onih izbezumljenih žena, prodavali maglu, izricali općenite trule političke parole. Dok su ljudi ginuli; dok su Srebreničani bili lovina. Zašto? Zašto nitko nije pomogao tim ljudima? Zašto ih nitko nije spasio? A mogao je! Zato što u Srebrenici i Bosni nema nafte kao što ima u Iraku. Zato što Srebrenica nije New York ili London, ili Madrid. Zato što je Srebrenica jedno malo zabitno mjesto u bosanskim brdima, a ne neko okupljalište jet setta u sred Engleske. Ti su ljudi jednostavno poklani jer nisu imali ništa što bi svjetskim glavešinama bilo vrijedno; oni su bili tek broj, statistika poginulih te godine. I ništa više. Srebrenica je znak; znak trulosti vremena u kojem živimo, u kojem nisi mjeren po tome koliko si čovjek, već po tome koliko (ne)posjeduješ. O da; ni one stotine tisuća Tutsija u Ruandi nije imalo ništa; ni nafte, ni dijamanata. Zato su i oni poklani. Zato ni njima nitko nije htio pomoći, jednostavno zato što svjetske glavešine od svega toga nisu mogle izvući nikakvu korist. Zato patetične izjave političara u ovim danima londonske tragedije i obilježavanja pokolja u Srebrenici nisu ništa drugo nego li licemjerje; prividno skanjivanje nad smrću onih koji su pobijeni jer ti isti političari nisu vidjeli vlastiti interes u spašavanju njihovih života. Sveti spomen Srebrenice nikada izblijediti neće u srcima Hrabrih, u srcima Sinova Svjetla koji svjetlom svoje ljubavi nikada neće prestati razbijati tamu ovog mraka koji je pritisnuo naše dane. Sve dok bude sunca na nebu, sve dok zvijezde budu ukras noćnog svoda, ime i spomen ljudi Srebrenice neće prestati opominjati one koji budu živjeli na Zemlji. Usprkos svom licemjerju i moći svjetskih glavešina. |
07.07.2005., četvrtak
Krv na Blairovim rukama
Bilo je samo pitanje vremena. Trenutka. Kad će negdje u Engleskoj odjeknuti eksplozije, kao što su proteklih godina odjekivale u SAD – u i Španjolskoj. Moglo se naslućivati. Među političarima, stratezima, komentatorima, novinarima, među običnim građanima; šaputalo se, govorilo, nagađalo – može li sigurnosni sustav Engleske, ili koje druge zemlje koja je sudjelovala u akciji u Iraku, spriječiti suludu odmazdu fanatika Osame Bin Ladena i njemu sličnih? Pokazalo se da ne može. Mladog čovjeka mozga ispranog obećanjima o raju koji ga čeka kao nagrada za smrt ništa ne može spriječiti da raznese sebe i bezbroj drugih u vlaku, autobusu, u školi, crkvi, kazalištu… Najveća je tragedija što su ponovno obični, mali ljudi, životima platili pohlepu utovljenih političara za naftom, koja je sredstvo prevlasti u svijetu. Ne samo da obični mali ljudi ginu u Iraku; plamen tog licemjernog rata sada je suknuo sve do Londona i prešao preko glava običnog puka. Za čiji račun?U ovakvim trenucima čovjek bi pomislio da su agresori dobili što su zaslužili. Doista, anglo-američki imperijalizam toliko je zla donio zemljama trećega svijeta, a osobito onima bogatima naftom, da bi se možda moglo reći da je odmazda na ciljeve agresora pravedna stvar. Međutim; ne! Nije osveta nad nedužnima rješenje, niti će to ikada biti! Razmišljanje o osveti je poražavajuće za onoga tko o njoj razmišlja. Znamo da nitko ne žali za tisućama pobijene iračke djece i civila, ali to nije opravdanje da pate djeca u Engleskoj ili nekoj drugoj zapadnoeuropskoj zemlji. Jedno zlo uvijek rađa drugo, i zlo nikada nije bilo, i ne može biti uzrok nekom dobru. U svim su ratovima nesreće započinjali pojedinci, imenom i prezimenom. Zato kolektivne krivnje nema, time ni osvete. A jasna je stvar da je Arapima prekipjelo i da se morao naći neki Osama Bin Laden koji se usudio staviti soli na rep strukturama svjetskih moćnika koji su u stanju pregaziti sve kako bi zavladali proizvodnjom i trgovinom crnim zlatom. Zato teroristički napadi nisu neočekivani. Zapadnoeuropski političari su morali znati da mogu očekivati terorističku odmazdu nakon što se se upustili u iračku avanturu! Morali su znati – i znali su! O da – znali su; i odlučili su žrtvovati živote nevinih, sve pod cijenu da se domognu kontrole nad naftom! Zato je njihov zločin jednak zločinu Bin Ladena; zato je krv stradalih u londonskom metrou i u autobusu na njihovim rukama; na rukama Busha, Blaira i njima sličnih. I ne samo krv danas stradalih, već krv tolikih pobijenih na Bliskom istoku, u SAD – u, Španolskoj…, i tko zna gdje sve ne. Pakleni vrtlog rata i krvi se nastavlja. Tko li je sljedeći na redu? |
05.07.2005., utorak
Gay b/mrak?
Španjolska se prije nekoliko dana pridružila izabranom društvu zemalja koje su zakonski legalizirale istospolne brakove te pripadnicima takvih društvenih institucija omogućila i posvajanje djece. Tako se Španjolska pridružila Nizozemskoj, Belgiji i Kanadi u zakonskom priznavanju istospolne zajednice života, stola i postelje; brakom! Time više ni u kojem smislu ne možemo Španjolsku smatrati sinonimom nekakvog «konzervativizma», ili «bastionom katoličanstva», kako su je mediji, osobito oni liberalniji, znali nazivati.Pitanje gay populacije i zakonskog reguliranja njihovih životnih zajednica posebno je aktualizirano zadnjih godina. Taj je proces u zapadnom društvu započeo u drugoj polovici proteklog stoljeća, a i nekadašnji je istočni blok zahvatio padom Berlinskog zida. Danas je stanje takvo da mediji, osobito elektronski, pružaju sliku gay veza kao pojave koja je ravna heteroseksualnom opredjeljenju većine roda ljudskoga. Treba reći da emocionalno- erotska sklonost prema osobama istog spola nije suvremena pojava, već je prisutna od postanka čovječanstva. Njezini su uzroci, kako suvremena istraživanja pokazuju, biološki uvjetovani (lučenje hormona žlijezde hipofize u mozgu), ali i mogu imati i psihološko – socijalne razloge. Svakako, nitko se nije odlučio (ne)biti gay, već je tu sklonost prepoznao/la u sebi, uglavnom tijekom puberteta i adolescencije. Samu sklonost istom spolu nazivamo homofilija. Kod mnogih ona nikada ne preraste u ostvarivanje spolnih odnosa sa osobama istoga spola, tj. u homoseksulanost. Ova je pojava oduvijek bila društveno marginalizirana, često i zatirana. Jedino je u antičkom svijetu bila tolerirana, ali nipošto društveno instrumentalizirana ili zakonski regulirana u smislu nalik nekoj vrsti bračne zajednice. Svakako, treba priznati da su u prošlosti ljudi takvih sklonosti uglavnom bili prezirani, zatirani i proganjani. Mnogima je ta sklonost donijela nesreće i životne traume za koje nikada nećemo saznati, sve zbog neprijateljskog stava okoline i društva, uzrokovanog paranoičnim strahom i neznanjem. Treba reći da su ljudi homo-sklonosti potpuno normalni ljudi, naša braća u Kristu. Svaki grijeh počinjen protiv nekog samo zato što je gay pljuska je Kristu jer: «Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!» (Mt 25;40) S druge je strane pitanje zakonske regulacije gay veza nešto sasvim drugo. To je jako teško i komplicirano pitanje koje nije lako objasniti ni na eminentnom znanstvenom skupu, a kamo li na nekom neukom blogu, kao što je ovaj. Tko smije priječiti ljudima da se vole? Nitko. Tako ni osobama gay populacije. Jednako je tako njihova intimna stvar hoće li svoje veze ostvarivati na razini seksualnosti. Zar netko smije bilo kome određivati s kim (ne)će u krevet!? Pitanje poštivanja svih ljudi, pa tako i gay populacije, jest pitanje poštivanja dostojanstva ljudske osobe. A dostojanstvo ljudske osobe je neotuđivo, sveto, Bogom dano! Dostojanstvo ljudske osobe počiva na njenoj naravi; ljudskoj naravi. Sva prava koja iz te naravi proizilaze su legitimna! Legalna su ukoliko ih zakonske ljudske institucije građanskog društva donesu u vidu pisanih zakona. Zato ni jedan zakon koji se tiče čovjeka ne smije biti nelegitiman, tj. protiviti se onome što proizilazi iz ljudske naravi. Takav bi zakon bio neljudski, protivan čovjeku. S druge strane, ljudi nemaju pravo niti tražiti da im institaucije građanskog društva daju prava koja nisu legitimna, tj. utemeljena na ljudskoj naravi. Zamislimo apsurd da netko za čovjeka traži pravo da se smije baciti s nebodera! Ta pravo na život, utemeljeno na ljudskoj naravi, onemogućuje mu svjesno ugrožavanje vlastitog života. Hoće ti takav ostvariti nakanu da se baci s nebodera, pitanje je njegove slobode u kojoj se može odlužiti i na smrt skokom s te zgrade. Ali nikada taj njegov čin ne može biti zakonski sankcioniran. Jer nije legitiman, nije utemeljen u naravi čovjeka koja štiti život. Sličnu logiku primijenimo i na gay brakove. Te ljude poštujemo kao ljude. Njihove sklonosti njihova su stvar i svatko se s njima nosi kako zna i umije; netko ih «izliječi», netko potiskuje, netko se s njima miri, netko ih ostvaruje. Sami smo odgovorni za ostvarivanje svojega života. Ali tražiti od društva, pak, da gay veze prizna brakom ravnim onom između muškarca i žene, dosita je aspurdna stvar. Neka se gay populacija ovim ne nađe uvrijeđena, jer to nipošto nije nakana ovoga posta, ali nazivati brakom zajednicu života i postelje dvoje istospolnih ljudi protivi se ljudskoj naravi i zdravom razumu. To je jednostavno nelegitimno. Jer, kad bi takvo priznavanje i bilo moguće, onda nam u prirodi ne bi bila potrebna dva spola, nego jedan. Ako naš razum u prirodi prepoznaje legitimnu zakonitost da je brak zajedništvo, upravo sebedarje, muškog i ženskog spola utjelovljenog u jednom muškarcu i jednoj ženi; tko smo mi da proglašavamo brakom još nešto izuzev toga, nešto što brak nije!? Pogledamo li, ali zaista iskreno, u svoje srce, i budemo li zaista pošteni prema sebi samima, i uključimo razum, a isključimo volju i emocije, vidjeti ćemo da veza dvoje ljudi istog spola ne može biti brak, da gay brak nije brak zato što to netko bi, odnosno ne bi htio, već zato što to nije moguće da bude brak! Gay veze su privatna stvar. Za njihovu realizaciju na spolnom planu ne smije se soliti pamet drugome. Svatko će odgovarati pred svojom savješću, ako je i malo iskren. I pred svojim životom. I pred poviješću. Kao i za sve drugo. Konačan račun polagati ćemo pred Bogom. Koji je milostivi Tata. Mjerilo će biti jednostavno; ljubav. Najeteži grijeh; naša oholost, nedostatak poniznosti da prihvatimo istinu koju nam daje razum. O pitanju prava gay zajednica na posvajanje djece drugom prilikom. Da ovaj post ne bude predugačak! Gay populaciji; Arhangel vas poštuje i voli kao braću u Kristu, bez bilo kakvih predrasuda! Ovo je tekst za vas i radi vas. Ako je licemjeran – molim oprost! Ako koga vrijeđa – nije bila namjera. Svima koji čitaju; što mislite o zakonskoj legalizaciji gay brakova? |
01.07.2005., petak
Muke po ročnicima
Ni u kojem slučaju nije prvi put, na žalost, da se ročnicima koji vojnu obvezu služe u uniformi Hrvatske vojske dogodila nesreća iz koje su jedva izvukli živu glavu. Naime, mediji nas ovih dana izvještavaju o prometnoj nesreći koja se dogodila u Slunju kada se u desetak metara duboku provaliju prevrnuo vojni transporter, pri čemu je desetak mladića završilo u bolnici. Na svu su sreću izvan životne opasnosti!Ova nesreća ponovno je svakog tko misli svojom glavom morala trgnuti iz pospanosti na zauzetu budnost; alarm već odavna zvoni na uzbunu – do kada ćemo još slušati o nesrećama u redovima ročnog sastava HV? Zar nije odavno sazrijelo vrijeme da nam se oružana sila transformira u suvremenu profesionalnu vojsku, a da mlade ljude jednostavno puste živjeti svoje živote! Čemu sve to? Zar sigurnost zemlje ovisi o osamnaestgodišnjacima koji jedva znaju u ruci držati pušku i koji su u vojsci samo zato što moraju!? A nesreće i kriminal vezani za ročni vojni sastav nisu rijetka pojava kod nas. Prerano smo zaboravili objelodanjene «vojne tajne» o orgijanjima časnika i bludničenjima nad momcima na odsluženju vojnog roka, zaboravili smo vijesti o silovanjima ročnika, o trovanjima hranom, o neprikladnim smještajnim kapacitetima, zastarjeloj i neprikladnoj opremi, opasnom i nesipravnom oružju, drogi koje su vojarne prepune, prolupalim zapovjednicima koji maltretiraju ročnike, krađama vojne opreme, bezvašću u redovima ročne vojske, propucavanjima i samoubojstvima na straži… A gdje su tek slučaji koji su zataškavani pomnije neglo li slučaj «Brezovica», traume koje ti mladi ljudi nose u život nakon vremena provedenog u vojarnama u kojima su ih maltretirali polupijani i često potpuno nepismeni narednici! Sustav redovne vojne obveze tako znakovito podjeća na prohujala vremena kada su muškarci tretirani isključivo kao ratnici, pa ih se na pragu punoljetnosti slalo u kojekakve zabiti bivše države kako bi »postali muškarci»! Ma možeš misliti kako su postajali muškarci; nebrojeni su se kućama vratili u pomno zavarenim metalnim lijesovima, a da nitko nikada nije smio pisnuti o tome što im se dogodilo, dok je javnost bila opčaravana sletovima i emisijama tipa «Dozvolite da se obratimo»! Bila su to vremena kada se sinove slalo u vojsku uz neopisiva slavlja na račun kojih su stradavala stada i stada pečenih janjaca te se ispijali hektolitri alkohola. Zbog čega? Zbog priglupe ideje kako je dijete čovjek tek kad postane ratnik! Koje li gluposti. I danas, u dvadeset i prvom stoljeću, u vremenu svjetske globalizacije, kod nas se još uvijek vuku repovi ratničke i patrijahalne prošlosti u činjenici da je vojni rok još uvijek obvezatan, pa makar ga civilno odradili. Bože, koji li je to mentalni sklop!? Umjesto profesionalne vojske, neki se glavešine još uvijek zanose idejama o vojsci koja broji desetke i stotine tisuća mladića, idejama vojske sastavljene od neustrašivih ratnika koji samo što ne krenu na neprijatelja sa isukanim sabljama u rukama! Koje li gluposti. Danas je sofisticirana vojna tehnika u mogućnosti učiniti više u jednom satu nego li čitava brigada u deset dana! I to ne riskirajući živote vojnika! S druge strane, sustav redovitog služenja vojnog roka iziskuje golemi vojni upravni aparat, koji u većini slučajeva ne radi ama baš ništa, a živi na grbači poreznih obveznika koji m omogućuju sigurne plaće i nebrojene povlastice (čast časnim iznimkama, naravno!) Ročna vojska je savršeno mjesto za nerad zapovjednika i lagodno življenje ogromnog birokratskog aparata za koji posao obavljaju školovaniji ročnici. Sve je to jedno ogromno bacanje novca. HV u ovakvim prilikama može samo sanjati članstvo u NATO –u, a roditelji ročnika nadati se da će im se djeca iz vojske vratiti živa i zdrava. |