Arhangel
01.07.2005., petak
Muke po ročnicima
Ni u kojem slučaju nije prvi put, na žalost, da se ročnicima koji vojnu obvezu služe u uniformi Hrvatske vojske dogodila nesreća iz koje su jedva izvukli živu glavu. Naime, mediji nas ovih dana izvještavaju o prometnoj nesreći koja se dogodila u Slunju kada se u desetak metara duboku provaliju prevrnuo vojni transporter, pri čemu je desetak mladića završilo u bolnici. Na svu su sreću izvan životne opasnosti!Ova nesreća ponovno je svakog tko misli svojom glavom morala trgnuti iz pospanosti na zauzetu budnost; alarm već odavna zvoni na uzbunu – do kada ćemo još slušati o nesrećama u redovima ročnog sastava HV? Zar nije odavno sazrijelo vrijeme da nam se oružana sila transformira u suvremenu profesionalnu vojsku, a da mlade ljude jednostavno puste živjeti svoje živote! Čemu sve to? Zar sigurnost zemlje ovisi o osamnaestgodišnjacima koji jedva znaju u ruci držati pušku i koji su u vojsci samo zato što moraju!? A nesreće i kriminal vezani za ročni vojni sastav nisu rijetka pojava kod nas. Prerano smo zaboravili objelodanjene «vojne tajne» o orgijanjima časnika i bludničenjima nad momcima na odsluženju vojnog roka, zaboravili smo vijesti o silovanjima ročnika, o trovanjima hranom, o neprikladnim smještajnim kapacitetima, zastarjeloj i neprikladnoj opremi, opasnom i nesipravnom oružju, drogi koje su vojarne prepune, prolupalim zapovjednicima koji maltretiraju ročnike, krađama vojne opreme, bezvašću u redovima ročne vojske, propucavanjima i samoubojstvima na straži… A gdje su tek slučaji koji su zataškavani pomnije neglo li slučaj «Brezovica», traume koje ti mladi ljudi nose u život nakon vremena provedenog u vojarnama u kojima su ih maltretirali polupijani i često potpuno nepismeni narednici! Sustav redovne vojne obveze tako znakovito podjeća na prohujala vremena kada su muškarci tretirani isključivo kao ratnici, pa ih se na pragu punoljetnosti slalo u kojekakve zabiti bivše države kako bi »postali muškarci»! Ma možeš misliti kako su postajali muškarci; nebrojeni su se kućama vratili u pomno zavarenim metalnim lijesovima, a da nitko nikada nije smio pisnuti o tome što im se dogodilo, dok je javnost bila opčaravana sletovima i emisijama tipa «Dozvolite da se obratimo»! Bila su to vremena kada se sinove slalo u vojsku uz neopisiva slavlja na račun kojih su stradavala stada i stada pečenih janjaca te se ispijali hektolitri alkohola. Zbog čega? Zbog priglupe ideje kako je dijete čovjek tek kad postane ratnik! Koje li gluposti. I danas, u dvadeset i prvom stoljeću, u vremenu svjetske globalizacije, kod nas se još uvijek vuku repovi ratničke i patrijahalne prošlosti u činjenici da je vojni rok još uvijek obvezatan, pa makar ga civilno odradili. Bože, koji li je to mentalni sklop!? Umjesto profesionalne vojske, neki se glavešine još uvijek zanose idejama o vojsci koja broji desetke i stotine tisuća mladića, idejama vojske sastavljene od neustrašivih ratnika koji samo što ne krenu na neprijatelja sa isukanim sabljama u rukama! Koje li gluposti. Danas je sofisticirana vojna tehnika u mogućnosti učiniti više u jednom satu nego li čitava brigada u deset dana! I to ne riskirajući živote vojnika! S druge strane, sustav redovitog služenja vojnog roka iziskuje golemi vojni upravni aparat, koji u većini slučajeva ne radi ama baš ništa, a živi na grbači poreznih obveznika koji m omogućuju sigurne plaće i nebrojene povlastice (čast časnim iznimkama, naravno!) Ročna vojska je savršeno mjesto za nerad zapovjednika i lagodno življenje ogromnog birokratskog aparata za koji posao obavljaju školovaniji ročnici. Sve je to jedno ogromno bacanje novca. HV u ovakvim prilikama može samo sanjati članstvo u NATO –u, a roditelji ročnika nadati se da će im se djeca iz vojske vratiti živa i zdrava. |