Naš mali Ivo pravo je pristojno i dobro odgojeno dijete. Taj je čovjek jako pristojan. Uredno se javlja svima; državnicima, političarima, gospodarstvenicima, sportašima, glumcima i javnim djelatnicima, tajnim agentima i savjetnicima. Tako on priča sa svima koji nisu gladni i koji primaju plaću. Gladnim radnicima se ne obraća, jer su ga gnjavili bukom s prosvjeda na Markovom trgu; što on ima sa stokom koja mu ometa rad? Sada stoka mora stajati dalje od Banskih dvora.
Naš Ivo putuje svijetom. Na račun poreznih obveznika smuca se od nemila do nedraga i gnjavi ljude okolo. Pokojnom Papi je bilo dovoljno što je trpio Ivina baljezganja svega desetak minuta da bi mu bolest eruptirala i dovela ga do smrti. Jadni starac. Ivu nije zdravo dugo slušati. Ne više od koju minuticu. Jer od siline njegova govorenja odumiru moždane stanice. Može čovjek i umrijeti.
Tako se naš mali Ive našao i u Americi. Tamo se susreo i sa onim kaubojem Bushom. Na hodniku. Dok se Bush išao olakšati. Prekipjelo čovjeku. Kad tamo – Ivo.
Prilikom ovog susreta američki je diktator bio pristojno odjeven; u sivom odijelu s kravatom. Nije bilo u jeftinom kožnjaku kao onaj Clinton kad je bio sletio na zagrebački Pleso, a oko njega se sjatili naši pribalkanski nabiguzice; od političkih marioneta i poltrona, do čistačica i alkara nakićenih kao božićno drvce.
Javnost nije izviješćena je li naš Bush imao za pojasom kaubojske pištolje. Znamo da taj tip voli pucati svijetom, da je iz Texasa, da je na tatu koji je isto volio pucnjavu, pa možda mali George nosi o pojasu samokrese (da se uzrazimo po naški!). Pa kreše li ga, kreše...
Ne znamo što mu je naš mali Ive rekao. Sigurno ne puno, jer čovjek je još živ. Znači da nije dugo slušao našeg Ivu. Za svoje dobro. Pametan je to čovjek. Vidi on kako je pokojni Papa završio nakon desetak minuta slušanja Ivinih lamentacija. Prava je šteta što naš Ivo nije zagnjavio Busha barem toliko dugo da ovaj dobije napad bubrežnog kamenca! A što ga ne udaljiše od pokojnog Pape dok je Ivanu Pavlu još bilo na vrijeme!