Neuništivi Gazda slavonske ravnice očito je preveliki trn u oku vladajuće garniture. Glavašev uspjeh na nedavno provedenim lokalnim izborima pokazao je da vladajuća stranka opstaje na čelu države zahvaljujući domišljatosti i zakulisnim igrama, očito prijeko potrebnima, da se staklene noge na kojima počiva ne slome.
Drugi je problem taj što je Glavaš čovjek koji je već desetljeće i pol blizak stranci koja mu je nedavno dala nogu, a taj čovjek o prljavom rublju te stranke i ljudi koji je vode puno toga, kako se čini, zna. S druge srane, njegovi dojučerašnji stranački saveznici znaju puno toga i o Glavaševom prljavom rublju. Sada je samo pitanje održavanja ravnoteže straha na relaciji Osijek – Banski dvori. Padne li jedna strana na toj vagi, i ona druga će sigurno izgubiti oslonac i sunovratiti će se u bezdan koji zjapi ispod njih; grijesi prošlosti davno su ispod takvih iskopali jamu, i potrebna je samo mala nepromišljenost jedne i druge stane, trenutak političke neopreznosti, da se svi sruše u tu provaliju.
Stoga nije nikakvo čudo da su mediji u zadnje vrijeme prepuni nagađanja i tzv. svjedočenja redovito anonimnih, kako kažu, sudionika događaja koji bi Glavaševoj ili Sanaderovoj strani u toj epskoj borbi pijetlova prikrpali naziv «zločinca». Najnoviji je slučaj izazvao medijski bum kada je u jednom tjedniku ovih dana Glavaša za navodnu egzekuciju osiječkih Srba početkom devedesetih optužio, navodno, jedan od izvršitelja spomenutog nedjela.
Kratko rečeno; jedna strana drugu nastoji kompromitirati, ali na način da sačuva vlastiti položaj. A to će teško ići. Sprega vlasti i nečasnih radnji svake vrste, što je obilježilo zadnje desetljeće i pol krvave i sumorne nam povijesti na ovim prostorima, toliko je međusobno ispreplela sudbine ovdašnjih političara, gospodarstvenika, dijela sportaša i javnih osoba uopće (čast iznimkama), da pad jednog od navedenih igrača mora dovesti do lančane reakcije koja će pomesti mnoge sa domaće društvene scene. Drastičan slučaj ove isprepletenosti imali smo prilike pratiti u nedavnom ubojstvu zagrebačkog menagera Dinka Pokrovca, a trakavica oko imena i uloge Jelene Brajša i dječjeg doma Brezovica ovu priču priča, Bogu hvala, barem bez krvi.
Drugo je ovdje pitanje neučinkovitosti domaćeg pravosudnog sustava i relativno blage pravne posljedice po počinitelje u ovakvim slučajevima domino efekta. Takvi se mogu smatrati sretnima. Barem nisu završili pod mirogojskim jelama. Kao Pokrovac.
Vlak bezakonja na koji su se mnogi u našem društvu ukrcali zadnjih desetljeća donio je pojedincima i grupama neslućene materijalne i društvene koristi. Tko je god s tog vlaka, prije ili kasnije, i pokušao sići, bio je pregažen pod kotačima te iste kompozicije. Jer inercija zla daleko doseže; baš kao što svaka revolucija jede vlastitu djecu. Tu se je teško izvući bez posljedica. Zato mnogi ustrajavaju i svoje sudbine medijski prezentiraju kao življenje obilježeno žrtvom. Kao i Glavaš. I njemu slični. Svaku mogućnost ugrožavanja temelja prividne sigurnosti koju si je stvorio proglašava medijskim linčom i podmetanjima bivših stranačkih istomišljenika. I dalje oni misle isto; samo su jedni drugima postali preopasni da bi mogli dalje zajedno opstati. I jedni i drugi previše znaju. Zato će jedni drugima omogućiti uzmak bez posljedica. Da ne ugroze sami sebe. Jer su isti. Paziti će. Da ih vlastiti vlak ne pregazi. Da ne završe kao Pokrovac.
Tako u ovoj zemlji na periferiji brdovitog Balkana prolaze moćnici. Njihovi se životi pretvore u medijske farse; jalova prepucavanja u kojima zapravo svi prođu neozlijeđeni; uhljebljeni u nekoj viletini na grbači poreznih obveznika. Mediji njihove slučajeve brzo zaborave. Ceh, naravno, plate sitne ribe u cijeloj priči. Žrtava se, s kojima je sve i počelo, na kraju nitko i ne spominje. A što li će sirotinja drugo? Nego plaćati.
Post je objavljen 15.07.2005. u 19:36 sati.