Tragedija koja je pogodila London zaokupila je medijski prostor svih svetskih medija zadnjih dana. Svi su govorili i pisali o terorizmu, Osami Bin Ladenu, Al Quaidi, londonskom autobusu raznesnom eksplozivom, vlakovima podzemne željeznice koji su napadnuti, gledali smo priloge o žrtvama, njihovom broju, požrtvovnosti spasilaca, hitne pomoći… Svjetski čelnici natjecali su se u izražavanju sućuti britanskoj kraljici i premijeru, često uz bezgranično i neukusno podilaženje i ulizivanje.
Život u Londonu se normalizirao. Iako takav život u zapadnoeuropskim velegradovima nikada više neće imati prizvuk normalnog, jer zaista nije normalno živjeti u gradu u kojemu strepiš od vožnje autobusom, vlakom, avionom, u kojemu se bojiš biti na mjestu na kojem je gužva, jer u svakom trenutku i na svakom mjestu možeš biti žrtva novog terorističkog napada, ma koliko se sigurnosne službe zaklinjale kako su sve mjere poduzete da do novog napada ne dođe. Tragično. Žalimo za poginulima, suosjećamo sa njihovim obiteljima, hrabrimo ranjene.
S druge strane ovih dana se obilježava deseta obljetnica tragedije u Srebrenici. Zvjersko klanje više od osam tisuća ljudi te 1995. godine, od dječaka do staraca, i to na kraju XX – og stoljeća, ostaviti će neizbrisivi trag ljage na licu posrnule Europe. Pred TV kamerama cijeloga svijeta horde Karadžićevih i Mladićevih koljača upale su, gle ironije, u od UN-a «zaštićenu enklavu» Srebrenicu, i u par dana pobile tolike muškarce, a žene i djecu, njih dvadesetak tisuća, prognali iz svojih domova. I nitko nije prstom maknuo da spriječi takav genocid kojeg se ni Eichmann ne bi postidio. Tada nitko od svjetskih glavešina nije na summitu najrazvijenijih držao srcedrapaljne i licemjerne govore, kakve ovih dana drži Tony Blair, nije bilo specijalnih televizijskih vijesti, nije bilo patetičnih izjava za elektronske medije. Srebreničani su umirali bez pompe; dostojanstveno, kao janjad na klanju. Doslovno. I nikog nije bilo da im pomogne. Tamo; u Bosni. U srcu stare kurve Europe. Na njihov vapaj nitko se nije obazirao. Svi su samo slijegali ramenima, sakrivali poglede od onih izbezumljenih žena, prodavali maglu, izricali općenite trule političke parole. Dok su ljudi ginuli; dok su Srebreničani bili lovina. Zašto? Zašto nitko nije pomogao tim ljudima? Zašto ih nitko nije spasio? A mogao je!
Zato što u Srebrenici i Bosni nema nafte kao što ima u Iraku. Zato što Srebrenica nije New York ili London, ili Madrid. Zato što je Srebrenica jedno malo zabitno mjesto u bosanskim brdima, a ne neko okupljalište jet setta u sred Engleske. Ti su ljudi jednostavno poklani jer nisu imali ništa što bi svjetskim glavešinama bilo vrijedno; oni su bili tek broj, statistika poginulih te godine. I ništa više. Srebrenica je znak; znak trulosti vremena u kojem živimo, u kojem nisi mjeren po tome koliko si čovjek, već po tome koliko (ne)posjeduješ. O da; ni one stotine tisuća Tutsija u Ruandi nije imalo ništa; ni nafte, ni dijamanata. Zato su i oni poklani. Zato ni njima nitko nije htio pomoći, jednostavno zato što svjetske glavešine od svega toga nisu mogle izvući nikakvu korist.
Zato patetične izjave političara u ovim danima londonske tragedije i obilježavanja pokolja u Srebrenici nisu ništa drugo nego li licemjerje; prividno skanjivanje nad smrću onih koji su pobijeni jer ti isti političari nisu vidjeli vlastiti interes u spašavanju njihovih života.