Ako je istina ona koja oslobađa, a jest, onda su oni koji za istinom tragaju, u tom kontekstu, barem suosloboditelji; oni koji omogućuju da se sloboda koju istina donosi ostvari. Tako stvari stoje. U teoriji. Primijenimo li to na stvarnost, vidjeti ćemo da su stvari malo drugačije posložene nego što je to u prije navedenoj tvrdnji postavljeno; uzme li se pojam slobode u doslovnom smislu, katkada istina do nje u praksi ne dovede. Evo svježeg primjera; Michael Jackson, nekadašnji kralj popa i show buissnesa, oslobođen je optužbi za zlostavljanje maloljetnika. Pitanje je bi li bio oslobođen da je on sam i oni koji su svjedočili njemu u prilog govorili istinu. Sada je najveći svjetski ekscentrik oslobođen svih optužbi i može ponovno na svom nedodirljivom imanju činiti što hoće jer mu enormne svote novaca kojima raspolaže to omogućuju. U ovom je slučaju traganje za istinom doista donijelo slobodu, ali, usuđujemo se reći, na račun žrtvovanja istine. Jer, od laži su gore samo poluistine.
Drugo je pitanje u ovom razmišljanju kako do istine doći. Pojam koji u suvremenom svijetu odgovara na ovo pitanje jest slobodno i istraživačko novinarstvo. Svjedoci smo da požrtvovan i hrabar rad novinara – istraživača prije ili kasnije donese plodove koji se, usprkos početnim skandalima, zapravo odraze na rast društvene pravde, razvoj istinoljubivosti i demokratskih načela. S druge strane, novinari su ti koji se moraju dovijati nevjerojatnim metodama kako bi do informacije došli i kockicu po kockicu slagali mozaik priče. Ne treba niti napominjati da u svemu tome nerijetko riskiraju, i izgube, i vlastite živote. U tom traganju za informacijama važno je da se upotrijebe pravedna sredstva da bi se postigao pravedan cilj. Metode koje se u tome smislu koriste i same govore o motivu istraživača; nije isto da li je neka informacija prikupljena razgovorom, analizom slučaja ili pak prisluškivanjem ili bezočnim gaženjem dostojanstva čovjeka, ili pak nekom svetog mjesta ili trenutka. A to, u današnjem svijetu, zvuči kao prazna tlapnja; koliko li je poluistina i izmišljotina objavljeno bez prethodne provjere, laži i obmana koje su uništile čitave karijere, osobne živote, pa i čitave obitelji! Koliko li je sudbina zadesio medijski linč koji nije počivao na utemeljenim informacijama, ili koji je bio produkt smišljenog scenarija za uništavanje političke, ekonomske ili kakve druge konkurencije, često u svrhu ostvarenja samo jednog motiva; namicanja novca. Gori motiv od ovog je čista zloća; mržnja, namjera da se pojedincu ili instituciji napakosti, uništi mu/joj kredibilitet, dobar glas, povjerenje drugih/javnosti. Jedna je stvar kritičko ocjenjivanje u poštivanju i ljubavi, a sasvim druga je zločesto kritizerstvo koje ide za obezvrijeđivanjem svega što promatrana osoba/institucija jest, što predstavlja ili za što se zalaže.
U domaćem medijskom prostoru zabilježeni su nebrojeni načini dolaska do informacija. Najveći dio ih je ostvario onaj dio hrvatskog novinarskog miljea koji razmišlja ui kategorijama istinske dobrohotnosti, profesionalnosti i demokratičnosti. Takvi ljudi i posao koji i način na koji svoj posao rade služe nam svima na čast. S druge strane, niz je slučajeva u kojima dio žutog tiska, pa i onog koji se takvim u javnosti ne tretira, u kojem su poluistine prikupljene i iskonstruirane na krajnje zločest i nedobronamjeran način. Tu ubrajamo iz konteksta izvučene izjave plasirane kao udarne vijesti s potpuno iskrivljenim značenjem, montirane televizijeske priloge s jasno naznačenim zaključkom kojeg se gledatelju želi nametnuti, sve do zloupotrebljene kršćanske ispovijedi, koja je u jednom našem dnevnom listu iskorištena kao izvlačenje informacije što bi netko od svećenika savjetovao onome tko ne bi bio siguran kako postupiti u slučaju da zna mjesto gdje se skriva odbjegli general Gotovina. Ima li granica u načinu dolaska do informacije, ili je baš sve dozvoljeno!? Može li se u baš svakom slučaju novinar izvlačiti na savjest!? Na potrebu za istinom!? Imaju li akteri medijima zanimljivih događaja barem malo prava na privatnost, osobito u ključnim obiteljskim događajima kao što su rastanci s preminulima!? Ili ih se i tada treba snimati uplakanih i od boli iskrivljenih lica, i snimati njihove jecaje!? Smije li se prekapati po nečijoj intimnoj prošlosti; ili sadašnjosti!? Koristiti nekome svete događaje kao što su ispovijedi radi za prikupljanje informacija!?
Ako bi to bilo ono što smatramo istraživačkim novinarstvom, onda bi bilo bolje da novinarstva i nema! Bolje bi bilo biti neinformiran, nego širiti zloću preko televizijskih ekrana ili novinskih stupaca, uništavati nečije živote, razarati obitelji, uništavati karijere…
Ako istina oslobađa, onda neka ona doista bude to što jest – istina. I to nezapakirana, bez etikete, (ne)usmjerena ovamo ili onamo, ne bez konteksta, u istini izrečena, u dobrom srcu promišljena, svima dostupna, svima jasna i nedvosmislena, bez obezvrijeđivanja bilo čijih vrednota postignuta. Tada bi se novinarima moglo početi i vjerovati. Tek bi to bila demokracija, odnosno veritokracija - vladavina istine!
Post je objavljen 15.06.2005. u 21:17 sati.