Arhangel
08.06.2005., srijeda
"Svjetlo u tami svijetli - i tama ga ne obuze!"
Pedeset godina sustavnog sotoniziranja djela i lika Alojzija Stepinca očito je ostavilo dublje tragove nego što bi se to na prvi pogled dalo zaključiti. Petnaest godina (1983. – 1998.) postulature – temeljitog ispitivanja svakog aspekta življenja kandidata predloženog za čast oltara (beatifikaciju; proglašenje blaženim) mnogima još nisu dovoljno dobar argument da bi prihvatili činjenicu da netko, pa bio taj i zagrebački nadbiskup, nije ni u kojem slučaju u jeku Drugog svjetskog rata i građanskog rata u onodobnoj Hrvatskoj, pod nacističkom okupacijom, mogao učiniti nikakvo čudo da prestane rat, klanje, mržnja, koncentarcijski logori da nestanu… Kao da se ne želi prihvatiti činjenica da ni nadbiskup nije neki Superman koji jednim potezom spašava od nadolazeće kataklizme. Mnogi, mora biti jasno, zapravo i ne žele da se s lika i djela Stepinca skine ljaga koju su mu prišivali u komunističkom totalitarnom sistemu. Jer Stepinac ne predstavlja samo sebe, samo građanina, povijesnu osobu uronjenu u vrtlog zbivanja. Stepinac predstavlja puno više…Denis Latin je u emisiji koja nosi ime po njegovom prezimenu do sada razgovarao s tolikim gostima i o temama koje su uvijek bile aktualne, životne, koje su tištile većinu stanovnika Lijepe Naše. Nesumnjivo je «Latinica» jedan od ključnih projekata koji je pridonio kulturi demokracije u našemu društvu. Stoga neka prvo desetljeće emitiranja te emisije bude samo jedno u nizu plodnih godina novinarskog rata za boljitak sviju. S druge strane, problem je u tome što se povremeno pojave emisije koje se dotaknu vrlo osjetljivih tema, o kojima onda razgovaraju pomno birani gosti koji i nisu uvijek najstručniji u iznošenju činjenica o temi o kojoj se govori. S druge strane, odnos broja gostiju s obzirom na stav koji u odnosu na neku temu zagovaraju često je unaprijed određen, pa se već na početku stječe dojam da se unaprijed zna koje će mišljenje na kraju emisije dati ton zaključku. Često i dokumentarni prilozi idu u tom smjeru. Opet, nerijetko se dogodi da je neki gost, koji brani neki stav, ili u manjini, ili čovjek jednostavno nije dovoljno rječit da bi jasno iznio argumente ili nadglasao većinu gostiju koja drugačije misli. U emisiji koja je govorila o Alojziju Stepincu (zašto upravo o ovoj temi!?) upadljivo je da nije bilo ključnog gosta koji je imao uvida u svu dokumentaciju vezanu uz tog Blaženika; riječ je o dr. Juraju Batelji, postulatoru kauze za proglašenje blaženim Krašićkog Mučenika. Ako se itko 15 godina bavio tom problematikom, to je sigurno dr. Batelja. U gostima također nije bilo ni jednog svjedoka Stepinčeva života ni djelovanja, nikog s kim je surađivao, s kim se dopisivao, koga je Stepinac spasio od sigurne smrti tijekom rata. U emisiji nije bilo niti jednog eminentnog povjesničara koji je stručnjak za pojavu i razvoj nacizma i komunizma, niti jednog sociologa koji bi objasnio društvene pojave na našim prostorima prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. U emisiji nismo vidjeli ni jednog sociologa religije, politologa niti geostratega. Namjesto njih, slušali smo dr. Ivu Goldsteina, divnog čovjeka, ali čiji je govor o ratu i poraću, iz znanih razloga, emotivno obilježen. Tu je bio i neki slikar koji jedva govori hrvatski jezik, zatim profesor na hrvatskim studijima, anonimna profesorica (povijesti?), novinar i ostarjeli tajnik prijeratnog židovskog rabina koji je bio sav zbunjen. Dokumentarni prilozi o Stepincu bili su otvoreno tendeciozni, nedorečeni i manjkavi. Stepinac je prikazan kao predkoncilski biskup u purpuru kojem svi ljube ruke, pred kojim kleče seljaci odjeveni u narodne nošnje, koji je u društvu s Pavelićem. U razgovoru Stepinčeva uloga oko spašavanja Židova jedva da je dotaknuta, nisu čitani ulomci iz njegovih govora protiv nacizma još u početku rata, nije spomenut njegov osobni dnevnik, činjenica da su mu brata ubili Ustaše je omalovažavana. Vrlo je znakovito da suđenje Stepincu nije stavljeno u kontekst onodobnih progona Crkve u komunističkom bloku, u vrijeme kad je cvala ljubav između Tita i krvoloka Staljina. Suđenje Stepincu prikazano je kao reakcija Tita na Stepinčevo odbijanje da dade potporu poslijeratnoj Jugoslaviji oko slučaja s Istrom i Trstom, a ne kao želja komunističkog režima da zavlada Crkvom kao što se to događalo u ostalim zemljama komunističkog bloka. U javljanjima gledatelja puštene su uglavnom negativne ocjene Blaženika; čak i one neistinite, kao priča neke gledateljice kako su pravoslavne crkve pretvarane u katoličke, što je notorna neistina, kao i ona o «prekrštavanju» pravoslavnih u katolike, zanemarujući činjenicu da «prekrštavanje» kanonski ne postoji, već samo promjena konfesije izjavom o prihvaćanju vjere. Čitavo vrijeme emisije govorilo se više o tome što Stepinac nije napravio, nego o onom što jest! Stječe se dojam kako je ondašnji zagrebački Nadbiskup bio svemoćni vladar neke velesile koji je pred granicama čekao da sve žrtve budu ubijene i nije učinio ništa da ih spasi, baš kao Sovjeti čija je armija stajala pred Varšavom dok nacisti nisu ugušili u krvi ustanak u Getu. Alojzije Stepinac bio je grešan čovjek. Kao i svi mi. To nitko ne osporava. Učinio je puno dobra. Možda se moglo i više, ali nitko od nas nije bio u njegovoj koži pa o tome ne može suditi. On je bio nadbiskup, a ne general s vojskom kojem Pavelić i nacisti ne bi mogli nauditi. Stepinac je bio fer; poštivao je građansku vlast ne svrstavajući se, znajući da Crkva može djelovati samo kroz legalizam. Bio je lukav; znao je da treba opstati da bi se moglo pomoći; opstati u dva nečovječna sustava; nacizmu/ustaštvu i komunizmu. U porobljenoj Europi dizao je glas protiv bilo kakve diskriminacije. Da je bio agresivniji, vjerojatno ne bi mogao učiniti ni ono što je i uspio jer bi bio smaknut. Znao je koje je zlo nacizam. Znao je da dolazi komunizam, jednako veliko zlo. Bio je ponosan i nepokolebljiv. Zato njegova istina nadživljava sva podmetanja. Prema djelovanju Crkve u svim vremenima valja biti kritičan. Ali ne i kritizer. Objektivan, ali u ljubavi. Ljude ljubiti, događaje promatrati u kontekstu. Zaključke donositi razumom, a ne voljom podložnom unaprijed zadanom htijenju. To je norma koju od nas zahtjeva pravednost, želimo li biti ljudi. |