Surova stvarnost sive nam svakodnevice našeg malog, običnog čovjeka svaki put dobrano tresne po glavi kada taj mali obični čovjek pomisli da su se neke stvari u našem društvu počele normalno razvijati. A što ćeš!? – odgovorilo bi se na to u svakodnevnom govoru. Već smo odavna, kao, trebali naviknuti na to da kod nas ništa ne funkcionira u sklopu sustava, već moraš povlačiti debele veze i potrošiti ogromne novce za podmićivanje kako bi uspio u bilo kojoj nakani.
Tako ovih dana u jednom našem turističkom gradu na obali naletjeh na jednog povratnika- Hrvata iz daleke Amerike. Čovjek doista govori onim iz domaćih evergreen serija poznatim nam englesko-hrvatskim naglaskom, ima upečatljivo porculanske zube, zlatni sat visoko podignut na ruci i neukusan zlatni prsten pečetnjak na prstu. Ali, sve u svemu, ti elementi tom djedici daju neki simpatični šarm.
U nadi da će u miru provesti starost, čovjek se odlučio vratiti u Lijepu Našu. I neka je; neka čovjek uživa u atmosferi zavičaja iz kojega je potekao dokle god mu život dopusti. Čovjek je također htio nešto uložiti, sagraditi novu kuću na atraktivnoj lokaciji koju je kupio, možda razviti neki posao da ne dangubi po čitave dane jer ga zdravlje još dobro služi, a ni godine mu nisu toliko poodmakle da bi bio prikovan za kuću po čitave dane. Proživjevši više od pola stoljeća u Americi stekao je priličan imetak radeći u poslu kojeg je otvorio za svega 40 dolara, tamo, početkom šezdesetih.
Eh, ali naš se Cro Amer grdno prevario; najprije je kupio zemljište i htio graditi kuću (što bi zaposlilo barem desetak ljudi), ali dobio je zabranu gradnje, uz obrazloženje da gradnja kuće (među drugim kućama!) nije u prostornom planu. Gospodin iz vrha vlasti u tom gradu od našeg je Amera zatražio mito od 30 000 negdašnjih DEM kako bi, kako reče:»Vidio što se tu da napraviti!» Naravno, Povratnik je to odbio, a ovaj je odvratio da je ta parcela bila ionako planirana za jednog gradskog moćnika kojemu će je ovaj naš Amer prije ili kasnije morati prodati. Tako je naš Amer ostao bez nove kuće, a ostati će, kako stvari stoje, i bez zemljišta za gradnju.
Istovremeno je naš Cro Amer doveo svojeg poslovnog partnera koji je bio zainteresiran za kupnju propale hotelske kuće. Čovjek je nudio ogroman novac za gubitaša, ali je odbio traženi mito gradskoj političkoj vrhuški od 100 000 kuna! Zato mu je ponuda odbijena; hotel-gubitaš je prodan nekom austrijskom tajkunu za 1 kunu, s tim da je taj lik platio traženi mito!
Zanimljivo je kako prije nekog vremena pripovijeda čovjek, čiji je brat u Zagrebu otvorio restoran, kako je nekoliko dana poslije otvorenja u restoran upao neki lik koji je tražio mjesečnu novčanu naknadu (reket) za «sigurnost objekta i poslovanja». Vlasnik, naivac, je odbio! Sutradan su u restoran upali neki momci, tobože na veselicu. Nakon inscenirane međusobne svađe demolirali su čitav novouređeni restoran.
Rezimirajmo; Cro Amer se vraća u SAD ne mogavši ništa sagraditi, Austrijanac je djelatnike hotela pretvorio u radno roblje kupivši hotel za 1 kunu, zagrebački je ugostitelj zatvorio demolirani restoran i u dugovima je do grla. Dobrodošli u Hrvatsku, dragi strani ulagači!!!
Prema sadašnjim društvenim, političkim i gospodarskim (ne)prilikama u premiloj nam zemlji, Hrvatska ima izglede da uđe u Europsku Uniju istovremeno s Kambodžom, Mianmarom (Burmom) i Lesotom; u pijevodu; nikada. Zašto? Jednostavno stoga jer u društvo civiliziranih zemalja ne pripadamo; ni po čemu što bi u društvu imalo odjeka (u privatne živote ne zalazimo).