antun kauzljar

„26.7.2007, 10:28, Zagreb, Cropress.com/Vjesnik
Meteor pao pokraj Samobora?
Prema riječima očevidaca izgledalo je kao da nešto gori na nebu. Zatim snažna eksplozija, te podrhtavanje tla. Sve je trajalo nekih desetak sekundi.
Eksplozija se čula u Samoboru i dijelu Zagreba, a podrhtavanje tla osjetilo se čak u Karlovcu.No nikakve potvrde da se zaista radi o meteoru nije bilo. Neki mediji pišu kako su svjedoci na nebu vidjeli nešto poput 'vatrene kugle', koja se zatim 'srušila na tlo'.Ulazak meteora ili nekog drugog tijela u zemljinu atmosferu, za Vjesnik je potvrdio i Korado Korlević, voditelj zvjezdarnice u Višnjanu.'Nešto je palo! Bilo bi interesantno pronaći to mjesto i utvrditi o čemu se radi. Prema pričanju očevidaca, koji su čuli i 'zvučni efekt', moguće je da se pad dogodio negdje u zagrebačkoj okolici', rekao je Korlević. Navodno su vatrenu kuglu vidjeli i šibenski vatrogasci, te stanovnici Samobora, Dugoga Sela i Jastrebarskog.”

Ova vijest ostala je za medije vrlo sporadična i neuočljiva. Neki su tvrdili da je „meteor” pao negdje u gorju Žumberak.
Nadam se da ovaj događaj neće tako nezapaženo proći i u znanstvenim krugovima, bez obzira što za njih to i nije neka neuobičajena pojava. Meteoriti, meteori, asteroidi i komete padale su na Zemlju i u prošlosti. Neki od tih događaja su proizvodili bitne pa i kataklizmičke promjene na Zemlji a mnogi od takvih događaja ostali su samo kao predmet proučavanja znanstvenika i nisu imali bitne utjecaje na klimu i život na Zemlji.
Ali NIJEDAN OD TAKVIH DOGAĐAJA NIJE PROŠAO BEZ IKAKVOG UTJECAJA NA ZEMLJU.
Na primjer, za ovaj „meteor” i njegovu eksploziju (vjerojatno iznad tla) još ne znamo ni gdje se to dogodilo i koje je veličine bio ni kakvu snagu eksplozije je izazvao a ne znamo ni kakvog je kemijskog sastava bio. Sve to tek treba istražiti. Ali sa stopostotnom sigurnošću možemo reći da je „on” ostao u našoj atmosferi bilo u obliku plinova ili prašine ili nekakvih zrnaca koji su čak mogli pasti i na tlo. Utoliko se sastav naše atmosfere (ili tla) promijenio ma koliko to bilo u malim razmjerima. U kojoj mjeri će to utjecati na ukupne promjene, to za sada (a možda nikada) ne možemo znati. Ali sa sigurnošću možemo tvrditi da je sve što se događa u svemiru međusobno povezano i uzročno-posljedično povezano.
Svjedoci smo silnih požara koji haraju Europom, svjesni smo činjenice o globalnom zagrijavanju. Spojimo li jednu i drugu činjenicu, dobit ćemo pozitivnu povratnu spregu. Globalno zagrijavanja omogućuje lakše zapaljenje drveća i drugog raslinja pri povećanoj temperaturi, a zatim izgaranjem tog drveća i raslinja povećava se količina uglikovog dioksida u atmosferi i time se pojačava efekat staklenika i uzrokuje još veće globalno zagrijavanje.
Naizgled, ni požari a ni globalno zagrijavanje od jedan ili dva stupnja ne čine se nekim katastrofičnim događajima, ali obadva zajedno ubrzavaju globalno zagrijavanje, promjenu klime, topljnje leda na polovima, promjenu u tijeku golfske morske struje, utječu na život biljaka, životinja i ljudi itd., itd.
Krajnje je vrijeme da mi ljudi svojim postupanjima (prekomjernim korištenjem energije dobivene od fosilnih goriva, ispuštanjem nesagorjelog butana (eksplozija plinovoda u Rusiji), prekomjernim korištenjem sirovina, nerazumnim uništavanjem šuma kao proizvođača kisika, ispuštanjem plinova koji uništavaju ozonski omotač i drugim našim aktivnostima) konačno prekinemo, da se odreknemo mnogih udobnosti u interesu da sačuvamo naše stanište – planet Zemlju. Ona bez nas može bez problema, ali mi bez nje nikako ne možemo. Ona je naš jedini dom.
Treba očekivati, da ćemo mi svojim nerazumnoim postupanjima uzrokovati njezinu reakciju koja će biti usmjerena protiv nas samih.

Alge Caulerpe racemose u Jadranu


Pojava alge Caulerpe racemose u Jadranu mislim da je povezana s poremećajima u ekosustavu mora i oceana a ponajprije je posljedica globalnog zatopljenja.
Alge (općenito) su fotosintetički organizmi koji uz pomoć svjetlosti stvaraju organske spojeve i kisik. Morske biljke su gotovo sve alge; neke su jednostanične, a druge, poput kelpa, mogu postojati u golemim nakupinama stanica dugim čak 60 metara. Alge imaju neobično veliki utjecaj na klimu Zemlje. Uklanjaju ugljikov dioksid iz zraka i izvor su dimetilsulfida (DMS), plina koji oksidira u zraku i pretvara se u sićušne čestice koje su kondenzacijske jezgre kapljica od kojih se sastoje oblaci. Samnjivanjem ugljikovog dioksida u atmosferi smanjuje se efekt staklenika a oblaci čine prepreku pojačanom zagrijavanju sunčevim zrakama. Nažalost čovjek je svojim štetnim postupcima izbacio u amosferu preveliku količinu ugljikovog dioksida i stvorio efekt staklenika koje alge i drugi ekosustavi više ne mogu dovoljno smanjiti da bi sprječile globalno zatopljenje.
Rast alga u površinskim vodama mora tijesno je povezan s temperaturom mora, a ako ona poraste iznad 10 do 12 stupnjeva celzija, fizička svojstva mora ne dopuštaju im da apsorbiraju hranjive tvari pa one ne napreduju.
Algama u moru najpovoljnija temperatura za rast je oko 10 stupnjeva celzija, jer se na višoj temperaturi stvara stabilni površinski sloj koji prekida dotok hranjivih sastojaka.
Ako se količina ugljikovog dioksida u zraku približi na 0,05%, samoregulacija temperature počne popuštati i temperatura naglo skoči. To se događa zato što je zakazao šumski i oceanski ekosustav. Kako je svijet postajao sve topliji, algama je ponestalo hranjivih sastojaka, jer se širila topla površina oceana i alge su naposljetku izumrle (jedina šansa za njihov opstanak ostala su u morima s pogodnom površinskom temperaturom). Kako se smanjivalo oceansko područje prekriveno algama, smanjivao se njihov učinak hlađenja i temperatura je naglo rasla.
Kako oceani postaju topliji, tako se širi područje s vodom siromašnom hranjivim sastojcima pa je ocean manje pogodan za alge. To usporava brzinu apsorbiranja uglikovog dioksida i stvaranja bijelih oblaka nad morem koji odbijaju svjetlost. Osim toga, kako umiru ekosustavi šuma i alga, one se raspadaju i pri tom se oslobađaju u zrak ugljikov dioksid i metan. U svijetu što postaje sve topliji to također izaziva pozitivnu povratnu spregu i novi povećani efekt staklenika i povećava globalno zatopljenje Zemljine biosfere.

Geja je tanka obla ljuska materije što okružuje usijanu unutrašnjost Zemlje. Ona počinje ondje gdje se krute stijene sastaju s magmom iz vrele unutrašnjosti Zemlje, te se proteže još 150 km prema van, kroz oceane i zrak, do još toplije termosfere na početku svemira. Geja uključuje biosferu i dinamičan je fiziološki sustav koji održava naš planet u stanju povoljnom za život više od tri milijarde godina. Prozvana je fiziološkim sustavom, jer se čini da je njezin nesvjesni cilj regulacija klime i kemijske ravnoteže u stanju koje odgovara životu. Njezini ciljevi nisu točno određene točke, već se prilagođavaju okolišu u danom trenutku i oblicima života koje nosi. Zato je zovemo i dinamičnim sustavom.
Moramo zamišljati Geju kao zaokružen sustav koji obuhvaća žive i nežive dijelove. Bujni rast živih bića koji je omogućila sunčeva energija daje snagu Geji, ali tu divlju kaotičnu silu obuzdavaju ograničenja koja uobličuju entitet što traga za ciljevima i regulira sam sebe u interesu života. Važno je u tom kontekstu shvatiti da ograničenja ne utječu samo na organizme i na biosferu već i na fizički i kemijski okoliš.
Jasno je da taj okoliš može biti pretopao ili prehladan za većinu oblika života, ali nije toliko očigledno da ocean postaje pustoš kad njegova temperatura na površini poraste iznad otprilike 12 stupnjeva celzija. Kad se to dogodi, stvori se stabilan površinski sloj tople vode koja se ne miješa s hladnijim slojevima u dubini, bogatim hranjivim sastojcima. To, u potpunosti fizičko svojstvo oceanske vode, uskraćuje hranjive tvari životu u toplom sloju i uskoro voda na površini oceana, koju obasjava sunce, postaje pustoš. To je možda jedan od razloga zbog kojih, čini se, Geja nastoji održati Zemlju hladnom.
Zamislimo Zemlju u prispodobi deve. Deve reguliraju svoju tjelesnu temperaturu kroz dva različita, ali stabilna stanja. Preko dana u pustinji, kada je nepodnošljivo vruće, deve održavaju temperaturu na oko 40 stupnjeva, što je dovoljno blizu temperature zraka, kako bi se izbjeglo hlađenje znojenjem i tako gubitak dragocjene tekućine iz tijela. Po noći je pustinja hladna, čak toliko hladna da se pojavi mraz, i deva bi pretrpjela ozbiljan gubitak topline ako bi htjela zadržati temperaturu od 40 stupnjeva. Stoga ona prebacuje razinu regulacije na prikladnija 34 stupnja, što joj je dovoljno toplo.
Geja, poput deve, ima nekoliko stabilnih stanja pa se može prilagoditi promjeni unutarnjeg i vanjskog okoliša. Kad pritisak previše poraste, bilo prema toploj bilo prema hladnoj krajnosti, Geja, kao što bi to učinila deva, prelazi u novo stabilno stanje koje je lakše održivo. Ona je sada na pragu te promjene.
Ako u Zemlji ne budemo gledali planet koji se ponaša kao da je živ, barem do te mjere da regulira svoju klimu i kemijsku ravnotežu, nedostajat će nam volja da promijenimo svoj način života i da shvatimo kako smo je pretvorili u svog najljućeg neprijatelja.
Nije lako shvatiti pojam Geje, planeta koji je u stanju održavati sebe sposobnim. Pokušati objasniti Geju slično je kao učiti nekoga plivati ili voziti bicikl: mnogo toga se ne može izraziti riječima.
Pokušajmo na još jedan način. Upotreba spolnog organa za tri funkcije: užitak, razmnožavanje i za otklanjanje tjelesnog otpada vrlo je čudan oblik evolucijske ekonomičnosti. Zašto mokrimo? Nije to toliko glupo pitanje kao što se možda čini. Jasno je da je nužno otklanjanje otpadnih tvari, poput viška soli, ureje, kreatinina i brojnih drugih metaboličkih ostataka, ali to je samo dio odgovora. Možda mokrimo iz altruističkih razloga. Kada mi i druge životinje ne bi izlučivali mokraću, neki oblici biljnog života na Zemlji možda ne bi imali dovoljno dušika.
Za nas je izlučivanje ureje značajan gubitak energije i vode. Zašto bismo razvili nešto na našu štetu?
Urea je jednostavna tvar, spoj amonijaka i ugljikovog dioksida ili dinamid ugljične kiseline (NH2CONH2). Mnogo je lakše izlučiti dušik disanjem, a time bi se i uštedjela voda potrebna za izlučivanje ureje; oksidacijom ureje čak bi se dobilo nešto vode, a da ne govorimo kako bi se uštedjelo više energije. U ovom trenutku sumnjičavi biokemičar će reći:'Kako ne shvaćate da su svi proizvodi oksidacije amonijaka ili ureje otrovni i zato izlučujemo dušik u obliku ureje'. Odgovor na to bi bio: 'Recite to bakterijama koje pretvaraju dušikove spojeve u dušik u plinovitom stanju i kojima obiluju tlo i oceani'.
Dakle, urea je za nas gubitak, a njezinim izlučivanjem gubimo dragocjenu vodu i energiju. No kad mi i druge životinje ne bismo mokrili, već kada bismo izdisali dušik, možda bi bilo manje biljaka pa bi zbog toga zavladala glad.
Više od 21% kisika povećalo bi opasnost od požara. Na razini od 25% kisika u zraku vjerojatnost izbijanja požara udesetorostručuje se. Na razini ispod 13% kisika u zraku nema požara, a iznad 25% oni su toliko žestoki da se čini nemogućim da bi u tom slučaju šume mogle potpuno narasti. Jedino što je u svemu ovomu bitno to je da u zraku ima više dušika. Točku zapaljivosti, naime, ne određuje količina kisika, već njegov udio u mješavini s dušikom.
Naposljetku su i biolozi počeli razmišljati o okolišu kao o nečemu što organizmi aktivno mijenjaju, a ne kao o nečemu nepromjenjivom čemu su se oni prilagodili. No nažalost, dok znanstvenici polako mijenjaju svoja stajališta, mi u industrijskome svijetu užurbano mijenjamo površinu i atmosferu Zemlje. Sada su čovječanstvo i Zemlja u smrtnoj opasnosti i ostalo je malo vremena za spas.

Kad se veliki sustav Zemlje, Geja, nalazi u međuledenom dobu u kakvome je sada, uhvaćen je u začaranom krugu pozitivne povratne sprege i upravo zato je globalno zagrijavanje toliko ozbiljno i opasno. Višak topline iz bilo kojeg izvora, nastao zbog stakleničkih plinova, nestanka arktičkog leda ili zbog izmjenjene strukture oceana ili uništenja tropskih šuma je pojačan, a učinak je više nego kumulativan. To je gotovo kao da smo zapalili vatru kako bismo se ugrijali, a nismo opazili, dok smo bacali ogrijev na oganj, da je vatra izmaknula kontroli i da se zapalio namještaj. Kad se to dogodi, ostalo je malo vremena za gašenje požara prije nego što izgori cijela kuća. Globalno zagrijavanje ubrzava se poput požara i više gotovo nema vremena za djelovanje.
Mi smo plemenske životinje, a pleme ne djeluje sve dok se ne uoči stvarna opasnost. To se još nije dogodilo. Zato mi, kao pojedinci, idemo različitim putovima, dok se neumoljive sile Geje svrstavaju protiv nas. Uskoro će početi bitka. Promjenom okoliša, ne znajući, mi smo objavili rat Geji. Povrijedili smo okoliš drugih životinjskih i biljnih vrsta, kao što bismo, u međunarodnim odnosima, zaposjeli prostor drugih zemalja.
Mi smo kao pojedinci otporni, pa je za uništenje svih parova ljudske rase sposobnih za razmnožavanje potrebna veća sila od predviđene klimatske katastrofe, no u opasnosti je civilizacija. Kao pojedinačne životinje, mi nismo toliko posebni i ljudska vrsta je na neki način kao planetarna bolest, no mi se iskupljujemo kroz civilizaciju i kroz nju smo postali dragocjeno svojstvo Zemlje.
Kakve god dileme postojale o klimi u budućnosti, nema dvojbe da se staklenički plinovi gomilaju, a temperatura raste.
Moramo stvoriti dijapazon energetskih izvora, u kojemu bi nuklearna energija imala važnu ulogu, barem dok energija dobivena fuzijom ne postane realistično rješenje. Ako je moguće kemijski i biokemijski sintetizirati hranu iz ugljikovog dioksida, vode i dušika, onda to moramo učiniti i dopustiti Zemlji da se odmori. Moramo prestati zdvajati nad statistički sićušnom mogućnošću da ćemo dobiti rak od kemikalija ili radijacije. Gotovo trećina nas umrijet će ionako od raka, jer udišemo zrak, zasićen sveprisutnom kancerogenom tvari, kisikom. Ako se ne budemo usredotočili na pravu opasnost, a to je globalno zagrijavanje, možda ćemo umrijeti još ranije. Moramo ozbiljno i žurno shvatiti globalne promjene te onda učiniti sve što možemo da bismo umanjili utjecaj ljudi na Zemlju. Naš cilj trebao bi biti prestanak potrošnje fosilnih goriva što je prije moguće i više se nigdje ne smije uništavati prirodni okoliš. Kad upotrebljavam pojam 'prirodni' ne mislim samo na drevne šume. Tu uključujem i šume koje su narasle na prostorima na kojima je napušteno poljodjelstvo. Te obnovljene šume vjerojatno opslužuju Geju jednako dobro kao i izvorne šume, ali golema obrađena prostranstva na kojima se uzgajaju monokulture nisu nadomjestak za prirodne ekosustave. Mi već sada obrađujemo više prostora nego što to Zemlja može podnijeti i ako pokušamo obrađivati cijelu Zemlju kako bismo se prehranili, čak i uz pomoć bioloških metoda, ponašali bismo se poput pomoraca koji spaljuju jarbole i jedra svoga broda kako bi se ugrijali. Prirodni ekosustavi Zemlje ne postoje samo zato da bi služili nama kao obradive površine; oni su tu kako bi održali klimu i kemijski sastav planeta.
Da bi se otklonila šteta koju smo već pričinili, nužan je program čiji razmjeri daleko nadmašuju svemirske i vojne programe, po cijeni i po veličini. No mi živimo u vremenu u kojemu su emocije važnije od istine, a među ljudima vlada golemo nepoznavanje znanosti. Dopustili smo pripovjedačima i lobistima zelenih da iskoriste strah ljudi od nuklearne energije ili od gotovo bilo koje druge znanosti, isto što je crkva iskorištavala strah od paklenog ognja u ne toliko dalekoj prošlosti.
Kada se Zemlja počne brže kretati prema svom novom, toplijem stanju, sigurno je da će klimatske promjene poremetiti međunarodnu politiku i trgovinu. Uvoz hrane, goriva i sirovina postajat će sve teži, jer će opskrbljivači u drugim dijelovima svijeta biti pogođeni sušama i poplavama. Moramo planirati sintezu hrane samo iz zraka, vode i nekoliko minerala, a za to će biti potreban siguran i obilan izvor energije.
Volio bih kad bismo gurnuli u stranu svoja strahovanja i opsjednutosti osobnim i plemenskim pravima te bili dovoljno hrabri da uvidimo kako istinska opasnost proizlazi iz ozljeda koje nanosimo živoj Zemlji, koje smo mi dio i koja je uistinu naš dom.

Pročitao sam knjigu 'Osveta Geje' autora Jamesa Lavelocka, koja u svom podnaslovu postavlja pitanje:“Zašto planet Zemlja uzvraća udarac i može li se čovječanstvo još spasiti?“ James Lavelock je nezavisni znanstvenik, izumitelj i autor nekoliko knjiga i mnogih znanstvenih članaka. Radio je i surađivao s mnogim svjetskim sveučilištima i dobio mnoga priznanja za svoj znanstveni rad. Mnogi ga danas smatraju jednim od najistaknutijih kreativnih mislilaca današnjice. Prvi je predložio holistički pogled na Zemlju prema kojem sva živa bića i neživa priroda čine jedinstveni sustav, svojevrsni megaorganizam odnosno živi planet sa sposobnošću samoregulacije i prilagodbe promjenama. Lovelockova zamisao o planetu kao živom organizmu nadahnula je mnoge ljude da na planet počnu gledati kao na dragoga stvora koji, metaforički rečeno, reagira na sve ono što mu čovjek čini.
Prema hipotezi o Geji, mi smo dio veće cjeline. Naša sudbina ne ovisi samo o onome što činimo za sebe nego i onome što činimo Geji kao cjelini. Ako je ugrozimo, ona će nas odbaciti u obrani više vrijednosti – samog života.
Lavelock u svojoj knjizi 'Osveta Geje' piše: „Televizijski ekrani i naslovne stranice novina pune su vijesti o katastrofi u New Orleansu. Iako je ona bila užasna, odvratila nas je od masovnijih patnji koje je izazvao tsunami u prosincu 2004. godine koji je opustošio obale Indijskog oceana. Taj stravični događaj jasno je razotkrio razornu moć Zemlje. Dovoljno je da planet na kojemu živimo samo slegne ramenima i već odvuče stotine tisuća ljudi u smrt. No to nije ništa u usporedbi s onim što bi se uskoro moglo dogoditi. Mi sada toliko zlorabimo Zemlju da bi se ona mogla pobuniti i vratiti se u vrelo stanje u kojemu je bila prije 55 milijuna godina, a ako to učini, većina nas i naših potomaka će umrijeti.“
„...ja govorim kao planetarni liječnik čiji se bolesnik, Zemlja, žali na vrućicu. Smatram da je sve slabije zdravlje Zemlje naša najvažnija briga, jer naš opstanak ovisi o tome da Zemlja bude zdrava. Nama briga za Zemlju mora biti na prvom mjestu jer je za blagostanje rastućih masa čovječanstva potreban zdrav planet.“
Održivi razvoj, utemeljen na upotrebi obnovljivih vrsta energije, popularan je pristup suživotu sa Zemljom i to je polazište ekološki usmjerenih političara. Njihovo razmišljanje dobro je izraženo u izjavi Majke Tereze, koja je 1988. rekla: “Zašto da se brinemo o Zemlji kada je naša dužnost brinuti se za siromašne i bolesne među nama? Bog će se pobrinuti za Zemlju.“
Istini za volju, ni vjera u Boga, ni uzdanje u status quo, pa čak ni opredjeljenje za održivi razvoj, ne uzimaju u obzir našu pravu ovisnost o Zemlji. Ako se ne budemo brinuli o Zemlji, ona će se svakako pobrinuti za sebe tako što nas više neće prihvaćati. Vjernici bi trebali svratiti pogled na naš zemaljski dom i vidjeti u njemu sveto mjesto, dio božanske tvorevine, koju smo mi obeščastili.
Održivi razvoj je promjenjivi cilj. To je trajan napor da se uravnoteže i prožmu tri stupa: socijalno blagostanje, gospodarski napredak i zaštita okoliša, na dobrobit sadašnjega i budućih naraštaja. Mnogi drže da je taj plemeniti pristup moralno superioran nemiješanju u status quo. Na našu štetu, ti različiti pristupi, jedan koji je izraz međunarodnog ćudoređa, a drugi posljedica bešćutnih tržišnih sila imaju isti ishod: vjerojatne katastrofalne globalne promjene. Prije dvije stotine godina možda smo imali dovoljno vremana za uspostavu održivog razvoja ili smo čak još neko vrijeme mogli nastaviti status quo, ali sada je dobrano prekasno; šteta je već učinjena. Očekivati da održivi razvoj ili uzdanje u status quo budu realne opcije jednako je kao i očekivati da će se čovjek koji boluje od raka pluća izliječiti ako prestane pušiti. Oba pristupa niječu postojanje bolesti Zemlje, groznice (globalno zatopljenje) koju je donijela ljudska pošast. Oba pristupa poizlaze iz uvjerenja prema kojima Zemlja postoji da bi se iskorištavala na dobro čovječanstva.
Kad nas je bilo samo milijardu oko 1800.-te, ti neuki pristupi bili su prihvatljivi, jer su stvarali malo štete. Sad se oni kreću različitim putovima koji će se uskoro spojiti u stjenovitu stazu što vodi u neku vrstu životarenja u kamenom dobu na oboljelom planetu. Bit će to svijet u kojemu će malo nas preživjeti u olupini naše Zemlje što je nekoć obilovala raznovrsnošću života.
Uzdanjem u održivi razvoj zavaravamo sami sebe i odgađamo, u interesu naše komocije, poduzeti bitno za zdravlje naše Zemlje. Čak i da smjesta prestanemo dalje otimati Gejinu zemlju i vodu za proizvodnju hrane i goriva te trovati zrak, Zemlji bi trebalo više od tisuću godina da se oporavi od štete koju smo već pričinili, a možda je prekasno da nas spasi i takav drastičan korak.
Zloupotrebljavali smo energiju i prenapučili Zemlju. Uskoro nećemo moći održavati civilizaciju ako se odreknemo tehnologije. Moramo se umjesto toga, njome mudro služiti s tim da nam je cilj zdravlje Zemlje, a ne zdravlje ljudi. Zato je i previše prekasno za održivi razvoj; nama je potreban održivi uzmak. Toliko smo opsjednuti idejom napretka i boljitkom čovječanstva da uzmak smatramo prljavom rječju, nečime čega se treba stidjeti.
Sada, kada čovječanstvo broji više od šest milijarda gladnih i pohlepnih pojedinaca, koji svi teže načinu života kakav uživa razvijeni svijet, naš gradski način života prodire u područje živuće Zemlje. Grabimo toliko mnogo da ona više nije u stanju održavati poznati udobni svijet koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo. Ona se sada mijenja u skladu sa unutrašnjim pravilima i prelazi u stanje u kojemu mi više nismo dobrodošli.

Svjedoci smo skokovitih promjena temperatura koja nas obasipa posljednjih mjeseci i koja nije zabilježena unatrag pedesetak do stotinu godina. Također smo svjedoci iznimnih vremenskih prilika: od uragana, poplava, potresi i slično. Ovih dana održavaju se koncerti u svijetu, kojima se želi skrenuti pozornost na klimatske promjene, na globalno zatopljenje i na nerazumno trošenje energije.
Zemlja će poduzeti sve što mora da bi osigurala kontinuitet života u biosferi Zemlje. Čovjek je prouzročio globalno zatopljenje Zemljine atmosfere ispuštajući u nju tzv. stakleničke plinove. Zemlja se bori protiv takvog zatopljenja jer ono ugrožava život na njoj. Zemlja se bori na taj način da se nastoji ohladiti. Ogromne količine leda i snijega tope se na antarktiku i hlade oceane. Golfska struja Atlantskog oceana je ugrožena jer je njeno strujanje bilo omogućeno rashlađivanjem tople ekvatorske vode doticajem s ledom antarktika. Sada se taj utjecaj poremetio. Mi možemo samo zamisliti što bi se dogodilo Europi kada bi nestalo golfske struje. Sigurno je, da bi se klima Europe strašno promijenila i to na štetu života na tom našem kontinentu. Ta promjena bi bila najštetnija za ljude jer su oni, zbog svojeg civiliziranog načina života, najranjiviji,osobito u gradovima.
Ranjivost civiliziranog svijeta ogleda se u življenju velikog broja ljudi na malim prostorima (gradovi), u vodovodima kao zajedničkom izvoru vodoopskrbe velikog broja ljudi, u nemogućnosti života bez električne struje, u opskrbi ljudi hranom i pićem iz velikih centara, u kanalizacijama, otpadu i smeću, u komunikacijama itd. Samo jedan primjer: Dovoljno je nekoliko grama plutonija u vodovodu jednog grada da se ubije više milijuna ljudi. Ili, zamislite jedan višemilijunski grad bez električne struje nekoliko dana.
Sigurno ćete pitati:“Možeš li ti promijeniti svoj način života i civilizacijsku ugodu koju sada uživaš?“ Naravno da ne mogu. Nitko ne može jer je kasno za to. Stoga nam slijede teška vremena za nas a još više za naše potomke. Oni će na svojoj koži osjetiti naše razulareno i pohlepno ponašanje. Zemlja će se pobrinuti da svoje stanovnike, koji ugrožavaju život na njoj, prisili na razumno ponašanje a osobito će se pobrinuti da smanji njihov broj.
Večeras slušam u vijestima TV kuća kako je naš hravat Marin Soljačić u Americi pronašao način prijenosa električne energije bežičnim putem. Neki ga nazivaju Teslom 21. stoljeća i uspoređuju s Edisonom. Ja pitam: Nikola Tesla je imao rješenje za prijenos energije bežičnim putem i besplatne električne enegrije dobivene koristeći električni naboj između stratosfere i Zemlje ali je njegove izume američka tajna služba i vojska čuvala u strogoj tajnosti jer bi njegov pronalazak ugrozio naftne korporacije i ugrozio njihov opstanak. Zamislite koliko bi koristi imalo čovječanstvo i cijeli planet Zemlja da se taj njegov pronalazak realizirao prije jednog stoljeća a sagorijevanje fosilnih goriva (nafte) onemogućilo? Upravo sagorijevanje fosilnih goriva je dovelo do stvaranje viška ugljikovog dioksida u atmosferi i stvaranja učinka staklenika i globalno zatopljenje.
Na jednom blogu sam postavio pitanje: „Zašto ljudi termički obrađuju svoju hranu?“ Dobio sam zanimljiv odgovor:“Zato što su pametni.“ Zanimljivo je da je to točan odgovor. To čini samo biće obdareno umom – čovjek.
Problem energije postaje sve veći problem. Populacija čovječanstva uvećava se vrlo brzo a civilizirani način života ljudi zahtjeva sve veću upotrebu energije. S druge strane energija dobivena izgaranjem fosilnih goriva (pa i drveta) ima za nusprodukt ugljikov dioksid koji stvara učinak staklenika i opasno globalno zatopljenje. Izgaranjem metana ne proizvodi se ugljikov dioksid ali transport plina je takav da metan neposredno istječe u atmosferu a on ima 24 puta jači učinak staklenika od ugljikovog dioksida tako da je i plin štetan za globalno zatopljenje. Energija iz nuklearnih centrala ne proizvodi efekt staklenika ali su nuklerne elektrane tehnološki nepouzdane i opasne ako radioaktivna tvar pobjegne nadzoru. Nuklearne elektrane bi bile odličan i bogat izvor energije pretvorene u električnu energiju ali bi se morao osigurati veći stupanj sigurnosti od opasne radijacije i pronaći efikasan način zbrinjavnja radiaktivnog otpada. Dakle, najpovoljnija je električna energija, koja je i najprirodnija jer već u samom atomu između elektrona i jezgre atoma vlada jaka elektromagnetna sila, jedna od četiri poznate sile. Ostaje samo pitanje načina na koji se dobiva električna energija ali i način na koji se ona distribuira do potrošača. A stoji činjenica da današnja civilizacija ne može opstati bez električne energije.

Homoseksualnost nije nešto novo u seksualnom životu ljudi. Ona kao pojava egzistira stoljećima. U različitim vremenskim razdobljima i društvenim okolnostima homoseksualnost je različito tretirana; od toga da je maksimalno osuđivana od strane društva kao ogromno zlo i nemoralno ponašanje do današnjih dana demokracije kada se prihvaća kao pravo pojedinca na seksualnu opredjeljenost. Pretpostavljam da su homoseksualci u minimalnoj manjini u odnosu na heteroseksualce. Nadam se da je tako i da se taj omjer neće mijenjati u korist homoseksualaca. Zašto? Pa, iz prostog razloga što bi to ugrozilo prirodno održavanje ljudske vrste. Naime, oni ne mogu rađati djecu – dakle ne sudjeluju u natalitetu. Događa se da upravo u bogatom i demokratskom sjeveru i zapadu Zemlje na homoseksualnost se gleda blagonaklonije nego na siromašnom jugu i istoku Zemlje. Istovremeno je natalitet na sjeveru i zapadu u opadanju a na jugu i istoku u porastu. To uzrokuje podjelu svijeta i napetosti između ta dva dijela svijeta.
No, ovdje bih postavio pitanja koja nisu i izravnoj vezi sa homoseksualcima nego su u izravnoj vezi s odnosima heteroseksulaca prema njima. Tu je prije svega nasilničko ponašanje nekih heteroseksualaca. Ali drugo važnije pitanje je: „Kako svojoj djeci (dakle djeci heteroseksualaca) objasniti što se to ustvari događa? Nemojmo biti naivni i pomisliti kako naša djeca nisu konzumirala informacije o događanjima s tih homoseksualnih okupljanja. To što se događa ne možemo od njih sakriti.
Djeca u našim školama imaju zdravstveni odgoj u svezi seksualnog odgoja. Našoj djeci su dostupni televizija i internet. Kakva objašnjenja u vezi homoseksualnosti oni dobivaju u školi i preko tih medija? Kako roditelji mogu objasniti postupke homoseksualaca bez bojazni da svoju djecu u odgojnom smislu ne usmjere ka homoseksualnosti? Kako našoj djeci argumentirano reći što je ispravnije da bi ona mogla donositi pravilne odluke kada se radi o njihovoj seksualnoj usmjerenosti?
Zbog svih ovih pitanja i opasnosti kojoj bi mogli izvrgnuti našu djecu ovakva javna okupljanja su vrlo štetna po ljudsko društvo. Kada sam uporabio izraz 'našu djecu', naravno da sam mislio na djecu većinskih heteroseksualaca. Homoseksualci nemaju djecu. Njima djeca nisu životni cilj a time su im i nevažna. Kada bi oni bili svjesni važnosti tog životnog cilja, možda bi vrlo brzo odustali od svoje seksualne opredjeljenosti.
Bojim se da će se i ova tema staviti među tabu teme kao što je uostalom i seksualnost imenovana od nas odraslih kao tabu tema za našu djecu. Homoseksualnost će to postati tim prije. Roditeljima, učiteljima, medijima, pa i političarima najjednostavnije je ići linijom manjeg otpora i djeci prikazati homoseksualnost kao „nešto o čemu se ne govori.“ Time tek zbunjuju dječje umove! Znanstvenici, također, o tome šute a neki političari okupljanje homoseksualaca koriste u dnevno političke svrhe.
Postoji li netko tko ozbiljno misli na čovječanstvo i na njegov opstanak? A ako je mnogima razmišljanje o tako nedokučivom cilju preteško za njihove umove, zašto ne razmišljaju barem o svojim neposrednim potomcima koje toliko vole? Neka smognu hrabrosti i izraze svoje čvrste stavove, ma kakvi god oni bili! Najgore je problem „stavljati pod tepih“ jer ćemo se svejedno jednog dana s njime suočiti.
Ne možemo izbjeći homoseksualnost jer ona postoji u ljudskom društvu kroz mnoga stoljeća i tisućljeća ali neka ona ostane privatna tajna samih homoseksualaca kao što je privatna tajna i heteroseksualnost. Ni jedno ni drugo ne treba objavljivati na velika zvona. Društvo to ne bi smjelo dopustiti. Samo radi usporedbe: imamo zakon koji zabranjuje znakovlje totalitarnih režima iz prošlosti. Što je štetnije po društvo? Pod tim znakovljima ubijani su ljudi, a homoseksualnost donosi daleko opasniju „bijelu smrt“.

Svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj bude pretučena, tvrde statistike. To je godišnje oko 35 tisuća žena ili oko 2,5%. Tko ih tuče?
Tvrdi jedna od novinarki da ima mnogo žena koje se moraju prostituirati da bi dobile ili da bi zadržale radno mjesto. Tko ih seksualno iskorištava?
Ako godišnje 35 tisuća žena dobije batine, tada i 35 tisuća muževa tuče svoje žene (jer se upravo na ovo tučenje – ne tucanje - misli). Tko su ti sadistički muževi?
Jesu li to onih 5% nekatolika od ukupnog broja milijun i pol odraslih muškaraca u državi? Takvih bi trebalo biti oko 75 tisuća (nekatolika). Ovi muževi, koji nemaju kršćanskog morala vjerojatno su potencijalni mučitelji svojih supruga, reći će katolici. Je li to istina?
Crkva je kroz svoju dvadeset stoljetnu prošlost imala nepravedan odnos spram žena. Tako je poučavala i sve svoje vjernike. Zato je Papa I. Pavao II s nekoliko kardinala 2000. godine zazivao oprost za sve crkvine grijehe uključujući i ovaj grijeh – nepravedan odnos spram žena. Dakle, crkva je priznala taj grijeh i pokajala se zbog njega. Ne znam, je li Bog oprostio crkvene grijehe, ali znam da crkva i dan danas nastavlja s nepravednim odnosom spram žena. Još uvijek im ne dopušta brak sa svećenicima i još uvijek žena ne može biti svećenica. To bi u demokartskom društvu nazvali diskriminacijom po osnovi spola.
Dvojbeno je također smatra li „božji nauk“ da žena mora biti jednaka muškarcu po osnovnim pravima. Naime, Isus dopušta mužu rastavu braka ako to želi ili ako mu žena učini preljub. Ženi to nije dopušteno. Čak, onaj tko oženi rastavljenu ženu čini preljub – grijeh.
(Mt19,9; Mk1o,11-12; Lk 16,18)
„Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko god se otpuštenom oženi, čini preljub.“
U današnje vrijeme neki svećenici takvim rastavljenim ženama uskraćuju neke sakramente.
Ja duboko vjerujem da 35 tisuća muževa nisu iz redova bivših komunista (iako ne tvrdim da takvih i među nima ima) jer su komunisti inzistirali na ravnopravnosti svojih drugarica i da su one u dobroj mjeri i ostvarile svoju ravnopravnost u to doba. Mislim da se nisu morale prostituirati da bi dobile ili zadržale posao. Ne tvrdim da takvih i sličnih pojava nije uopće bilo i u tadašnje vrijeme, ali sam siguran da to nisu bile česte i nisu bile normalne pojave kao danas u demokratskom i katoličkom društvu kao što je naše.
Ako mučitelji žena nisu bivši komunisti i ateisti, preostaje konstatacija da su to muževi katoličke, pravoslavne, islamske ili neke druge vjere – dakle teisti. Možda bih sada trebao reći: Gospodo crkveni velikodostojanstvenici, je li i za zlostavljanje žena od strane njihovih muževa kriva državna vlast ili ste ipak krivi vi u crkvenoj vlasti. Kako ste katoličke muževe odgajali u duhu kršćanstva i o učenju Isusa Krista, takvi oni i jesu. Nepravedno se odnose prema ženama jednako kao i njihova crkva. A neki od njih uzeli su si za pravo da ih i tuku i zlostavljaju.
O svemu ovome bi se crkva i država itekako trebale zabrinuti.
O bludničenju nad djecom ne mogu govoriti. Takvi postupci bezumnika, bez obzira iz kojih redova dolazili, meni su gadljivi. No, ima zgodna priča iz Biblije koja govori o seksualnom odnosu kćeri sa ocem.
„Lotove kćeri
Lot se bojao boraviti u Soaru, pa sa svoje dvije kćeri ode gore iz Soara i nastani se u brdu. On i njegove dvije kćeri živjeli su u pećini. Starija reče mlađoj:»Otac nam ostarje, a muža na zemlji nema da bude s nama, kako je običaj po svemu svijetu. Hajdemo oca opiti vinom, pa s njime leći: tako ćemo s ocem sačuvati potomstvo.»
…..
Tako obje Lotove kćeri zanesu s ocem. Starija rodi sina i nadjenu mu ime Moab. On je praotac današnjih Moabaca. I mlađa rodi sina i nadjene mu ime Ben-Ami. On je praotac današnjih Amonaca.” (Stari zavjet)

Što je Valentinovo? Doznao sam na programu TV Pink (Republika Srpska) da se radi o Svećeniku Valentinu, koji je u doba rimskog carstva, kada je vojnicima bilo zabranjeno ženiti se, on njih potajno vjenčavao. Kasnije je proglašen svecem i u njegovu čast određen je dan Svetog Valentina – Valentinovo.
Danas je to dan na koji se slavi ljubav između muškarca i žene.
Znam čovjeka koji je Valentinovo «proslavio» tako što je izveo svoju suprugu na svečanu večeru uz glazbu i platio toliko koliko plaća kruh i mlijeko za svoju obitelj za jedan mjesec i nešto malo više. Istovremeno njegov tekući račun banka je blokirala jer je otišao u nedozvoljeni minus. To znači da je trošio dvostruko više nego što zarađuje i još više od toga. Dozvoljeni minus banka određuje prema prosječnim primanjima tijekom mjeseca. Dakle, banka dopušta čovjeku da potroši svoju plaću, te da potroši još jedan veliki dio svoje plaće unaprijed. Ono što se potroši preko tog iznosa zovemo nedozvoljeni minus.
Znam da sam čovjek prošlih vremena, da sam star i da me vrijeme pregazilo. U mojem vremenu ja ovako nešto ne bih uradio, a moja supruga mi to ne bi dopustila, čak ako bih i htio. U mojemu vremenu nisu nam sveci određivali kada ćemo i za što trošiti novac, te kada ćemo se voljeti. Voljeli smo se zato što se volimo i nismo shvaćali da se ljubav povećava čašćenjem u skupim restoranima. U mojem vremenu ja bih se vrlo loše osjećao na nekakvoj zabavi znajući da zabavu plaćam novcem kojega nemam. Zabava na kredit nije bila poznata u mojem vremenu.
No, valjda je u današnjem vremenu život na kredit postao normalno pravilo ponašanja a dugovanja postala jedno od ispravnih mjerila vrednota, kako danas zovu vrijednosti. Možda su već nastupila „duhovna vremena“!
Arthur Warwick je rekao: „Najbolje ne daje onaj tko daje najviše; no najviše daje onaj koji daje najbolje. Ne mogu li dati obilje, ipak ću davati nesputano, a što mi nedostaje u ruci nadomjestit ću iz srca.“
Charles H. Spurgeon:»Stotine ljudi nikada ne bi upoznali oskudicu da najprije nisu upoznali nepotrebno trošenje.»
Ken Keyes: «Uzrujavati se zbog onoga što nemaš znači uludo trošiti ono što imaš.»
Christian Bovee: «To kako se služimo svojim bogatstvom odredit će imamo li ga dovoljno. Malo je dovoljno upotrebljavamo li to malo mudro, a previše ako trošimo nepromišljeno.»
Nathaniel Hawthorne: «Sreća na ovome svijetu, kad se pojavi, dolazi slučajno. Postane li predmetom vaše potrage, naći ćete se u lovu na divlje guske do kojih nikada nećete doći.»
Helen Keller: «Mnogi ljudi imaju pogrešnu predodžbu o tome što je prava sreća. Do nje se ne dolazi samozadovoljavanjem vlastitih želja, nego odanošću vrijednome cilju.»
Amali Kahana-Carmon: «Svaka privlačnost, koliko god izgledala ograničeno, kozmički je događaj – odvija se unutar šireg obrasca stvari, unutar beskrajno složene strukture koja je temelj našeg postojanja.»