Homoseksualnost nije nešto novo u seksualnom životu ljudi. Ona kao pojava egzistira stoljećima. U različitim vremenskim razdobljima i društvenim okolnostima homoseksualnost je različito tretirana; od toga da je maksimalno osuđivana od strane društva kao ogromno zlo i nemoralno ponašanje do današnjih dana demokracije kada se prihvaća kao pravo pojedinca na seksualnu opredjeljenost. Pretpostavljam da su homoseksualci u minimalnoj manjini u odnosu na heteroseksualce. Nadam se da je tako i da se taj omjer neće mijenjati u korist homoseksualaca. Zašto? Pa, iz prostog razloga što bi to ugrozilo prirodno održavanje ljudske vrste. Naime, oni ne mogu rađati djecu – dakle ne sudjeluju u natalitetu. Događa se da upravo u bogatom i demokratskom sjeveru i zapadu Zemlje na homoseksualnost se gleda blagonaklonije nego na siromašnom jugu i istoku Zemlje. Istovremeno je natalitet na sjeveru i zapadu u opadanju a na jugu i istoku u porastu. To uzrokuje podjelu svijeta i napetosti između ta dva dijela svijeta.
No, ovdje bih postavio pitanja koja nisu i izravnoj vezi sa homoseksualcima nego su u izravnoj vezi s odnosima heteroseksulaca prema njima. Tu je prije svega nasilničko ponašanje nekih heteroseksualaca. Ali drugo važnije pitanje je: „Kako svojoj djeci (dakle djeci heteroseksualaca) objasniti što se to ustvari događa? Nemojmo biti naivni i pomisliti kako naša djeca nisu konzumirala informacije o događanjima s tih homoseksualnih okupljanja. To što se događa ne možemo od njih sakriti.
Djeca u našim školama imaju zdravstveni odgoj u svezi seksualnog odgoja. Našoj djeci su dostupni televizija i internet. Kakva objašnjenja u vezi homoseksualnosti oni dobivaju u školi i preko tih medija? Kako roditelji mogu objasniti postupke homoseksualaca bez bojazni da svoju djecu u odgojnom smislu ne usmjere ka homoseksualnosti? Kako našoj djeci argumentirano reći što je ispravnije da bi ona mogla donositi pravilne odluke kada se radi o njihovoj seksualnoj usmjerenosti?
Zbog svih ovih pitanja i opasnosti kojoj bi mogli izvrgnuti našu djecu ovakva javna okupljanja su vrlo štetna po ljudsko društvo. Kada sam uporabio izraz 'našu djecu', naravno da sam mislio na djecu većinskih heteroseksualaca. Homoseksualci nemaju djecu. Njima djeca nisu životni cilj a time su im i nevažna. Kada bi oni bili svjesni važnosti tog životnog cilja, možda bi vrlo brzo odustali od svoje seksualne opredjeljenosti.
Bojim se da će se i ova tema staviti među tabu teme kao što je uostalom i seksualnost imenovana od nas odraslih kao tabu tema za našu djecu. Homoseksualnost će to postati tim prije. Roditeljima, učiteljima, medijima, pa i političarima najjednostavnije je ići linijom manjeg otpora i djeci prikazati homoseksualnost kao „nešto o čemu se ne govori.“ Time tek zbunjuju dječje umove! Znanstvenici, također, o tome šute a neki političari okupljanje homoseksualaca koriste u dnevno političke svrhe.
Postoji li netko tko ozbiljno misli na čovječanstvo i na njegov opstanak? A ako je mnogima razmišljanje o tako nedokučivom cilju preteško za njihove umove, zašto ne razmišljaju barem o svojim neposrednim potomcima koje toliko vole? Neka smognu hrabrosti i izraze svoje čvrste stavove, ma kakvi god oni bili! Najgore je problem „stavljati pod tepih“ jer ćemo se svejedno jednog dana s njime suočiti.
Ne možemo izbjeći homoseksualnost jer ona postoji u ljudskom društvu kroz mnoga stoljeća i tisućljeća ali neka ona ostane privatna tajna samih homoseksualaca kao što je privatna tajna i heteroseksualnost. Ni jedno ni drugo ne treba objavljivati na velika zvona. Društvo to ne bi smjelo dopustiti. Samo radi usporedbe: imamo zakon koji zabranjuje znakovlje totalitarnih režima iz prošlosti. Što je štetnije po društvo? Pod tim znakovljima ubijani su ljudi, a homoseksualnost donosi daleko opasniju „bijelu smrt“.