antun kauzljar

«Tisućljećima su ljudi u bolesti vidjeli kaznu bogova i počesto se sva djelatnost raznovrsnih «liječnika» svodila na prizivanje milosti bogova. Tako su primjerice padavicu (epilepsiju) zvali «božanskom bolešću». Ipak je jedan od Hipokratovih učenika o njoj napisao: »Izvjesno je da padavica, kao i sve druge bolesti, ima savim prirodan uzrok.»
«Hipokratu i drugim grčkim liječnicima velike je teškoće, međutim, stvarala religija. Tada su, kao i danas, ljudi mnogo držali do izražavanja poštovanja prema mrtvacu. Iz leševa je, međutim, moguće doznati kako je čovjek iznutra građen. Godine 470. pr. Krista počeo je liječnik Alkmeon poriti trupla – danas bi rekli secirati leševe – da bi proučio ljudsku utrobu. Pri tome je, međutim, naišao na žestok otpor, pa je u Grčkoj seciranje zabranjeno.»
«Kako se o ljudskom tijelu malo znalo, mnogi su grčki filozofi vjerovali da čovjek misli srcem. U izvjesnom smislu to vjerovanje djelomice se održalo sve do današnjeg dana. Srce smatramo simbolom ljubavi, a za nekoga velimo da je «dobrog», «tvrdog», «mekog» ili «kamenog» srca.»
«Osim toga u to je doba (oko 350. godine) u Aleksandriji došlo do masovnog okretanja kršćanskoj vjeri. A za kršćane je filozofija bila simbol poganskog grčkog znanja. Hipatija je bila vrlo značajan filozof (i posljednja knjižničarka Aleksandrijske knjižnice), i vjerojatno su je baš zato 415. umorili kršćani. Posljedica je tog umorstva bila da su Aleksandriju napustili i drugi filozofi.
Nedugo potom palo je Rimsko Carstvo, a u Europi je nastupio beskonačan niz ratova. Kršćanska je crkva u međuvremenu sve više jačala. U Grčkoj su svećenici pozivali ljude da se posvete kršćanskim vrlinama i ne rasipaju vrijeme na razmišljanja o praizvoru svih stvari. Godine 529. zatvorena je atenska Akademija. Bio je to kraj grčke znanosti.
Povjesničari... ljudsku povijest rado dijele na razdoblja. Stoga oni zlatno doba grčke filozofije zovu klasičnim razdobljem ili antikom, a osam stoljeća iza sloma Rimskog Carstva srednjim vijekom. Često se govori o mračnom srednjem vijeku, jer je Europa u to doba utonula u duhovni mrak.
Većina se kršćana vratila starom vjerovanju da je Zemlja ravna ploča. Bolnice su zatvorene, zato što su svećenici propovijedali da se bolesti mogu izliječiti molitvom. Slobodna je rasprava bila zabranjena, a proširilo se novo tumačenje istine: Istinito je samo ono što se slaže s Biblijom. Tko je želio čuti nešto drugo, morao je otići na drugi kraj svijeta.»

Kršćanska crkva je izrazito mnogo zala učinila čovječanstvu. Činile su to sve vjere ali kršćanstvo prednjači u svemu lošem. U vrijeme „mračnog srednjeg vijeka“ kršćanstvo je počinilo ogromno puno zločina spram ljudi drugih svjetonazora, drugih kultura, narodnosti ili religija. Sjetimo se križarskih ratova, osvajanja američkih kontinenata, Australije, mnogih zemalja Afrike, trgovanja crnim robovima, crkvenih misija širom svijeta koje su uništavale sve što nije kršćansko. Ali najvažnije od svega je to što je kršćanstvo unazadilo znanost svojim zabranama i inkvizicijskim pokoljima neistomišljenika i tzv. vještica.

Pročitao sam knjigu «Lov na istinu» i zapisat ću neke odlomke iz ove knjige a nešto od toga ću i komentirati.
«.... lako možemo shvatiti zašto su ljudi vjerovali da se iza svega krije nekakvo božanstvo. A božanstvo je biće čija moć nad prirodom daleko nadilazi čovjekovu. Božanstva su bila nevidljiva, ali su mogla poprimiti ljudski, pa i životinjski lik. Ona su mogla čovjeka kazniti, ali i nagraditi za dobro vladanje. To je božanstvo valjalo udobrovoljiti, te su im se ljudi molili i prinosili im žrtve, očekujući za uzvrat bogat urod, lijepo vrijeme i mnoštvo djece.»
«Stela iz drevne Mezopotamije iz 12. stoljeća pr. Krista pokazuje kako Kasitski kralj Mališipak II. dovodi kćer pred boga. Nad njim su simboli Sunca, Mjeseca i zvijezda, koji označavaju nebesko stanište bogova.»
«Ljudima koji su vjerovali u bogove zvjezdano je nebo bilo prilično važno.»
«U drevnim su ratarskim zajednicama zvijezde označavale i važne događaje, zato što su sjetva, žetva i okot domaćih životinja uvijek padali u isto doba godine.»
«Zvijezde su bile božanstva koja upravljaju ljudskim životom, te je stoga zvjezdoznanstvo bilo vrlo važno zanimanje. Kad je izumljeno pismo, ljudi su vrlo brzo počeli bilježiti položaje zvijezda i planeta. Zbog toga mnoge religije još i danas uče da Bog (ili bogovi) žive na nebu.
Vjera u bogove bila je u ono vrijeme ljudima vrlo važna, što se u većoj ili manjoj mjeri zadržalo i do današnjih dana. No tada su se ljudi mahom zadovoljavali objašnjenjima i odgovorima koje je pružala religija i nisu postavljali daljnja pitanja.
Tako su, primjerice, stari Egipćani smatrali da je Sunce plameno oko Sučevoga boga Raa. U Egiptu stoga više nitko nije istraživao Sunce, jer je, napokon, bilo svima znano da je ono Raovo oko. Tako su i mnogi stari kršćani propitkivanje o podrijetlu Zemlje i postanku života na našem planetu smatrali čistim gubljenjem vremena, jer u Bibliji piše da je Bog stvorio Zemlju za šest dana. Na taj je način religija sputavala ljudsku znatiželju. Često su nevjernici i oni koji su bili nezadovoljni ponuđenim odgovorima bivali na neki način kažnjavani, pa su stoga svoje misli radije zadržavali za sebe.
Stoga i nije čudno što su ljudi na Zemlji živjeli nekoliko stotina tisuća godina prije no što su otkrili da je moguće razmišljati i na drugi način.»
«Religija počiva na pravilu da svi njezini poklonici moraju biti istoga mnijenja. Želi li netko biti kršćanin, mora se slagati sa svime što je rekao Isus i prihvatiti sve što piše u Bibliji, pa makar mu se dio činio nepojmljivim ili neuvjerljivim.
Sasvim je, međutim, drugačije ako želimo razmišljati istraživački. Tad moramo postavljati sva moguća pitanja i na njih davati vlastite odgovore. Ne smijemo ništa smatrati istinom samo zato što to netko tvrdi. Usvojivši taj novi način razmišljanja, Tales je ustanovio i novo zvanje – zvanje filozofa.»

Vrlo mnogo vremena je moralo proći da bi ljudi uopće počeli razmišljati drugačije od religijskih tumačenja – da bi počeli misliti svojom glavom. To su bili oni najumniji i najhrabriji. Preveliki je bio utjecaj religije na ljude u prošlosti čovječanstva i zato su ljudi još i danas zarobljenici toga utjecaja.
U to davno vrijeme kada su ljudi imali minimalna znanja o prirodi i njezinim zakonima bilo je normalno to što su ljudi svoje neznanje nadomiještali svemogućim i sveznajućim bogovima. Danas, kada se znanje ljudi ogromno povećalo bilo bi realno očekivati da bogovi gube svoju svrsishodnost. Međutim, nije tako. Religija i vjera u bogove još uvijek igraju dominantnu ulogu u životima ljudi. Preduboko se religija ukorijenila u ljudske umove tijekom tisućljeća. Prošlo je previše vremena od kako je čovjek prestao razmišljati svojim umom a prihvaćao tuđa objašnjenja i tako genetski postao misaona ljenčina.
Danas svjetski moćnici i velike organizacije uveliko koriste to stanje ljudskog uma i manipuliraju masama u svoju korist.

Nedavno me moj osmogodišnji unuk pitao: ”Dida, koja vjera je prava?” Bilo je to nakon što je s roditeljima proputovao odlazeći na more u odlasku preko Hrvatske a u povratku preko Bosne i Hercegovine. Bilo je to, naravno, i nakon što je završio prvi razred.
Našao sam se u čudu. Što mu reći? Kako mu odgovoriti na njegovo „jednostavno” pitanje?
Prvo što mi je palo na pamet rekao sam mu da vjera ne može biti prava ili kriva (neprava). Vjeruješ ili ne vjeruješ. Pokušao sam tu svoju tvrdnju potkrijepiti nekim primjerima, ali mi se čini da nisam baš uspio. Nisam siguran da me je razumio.
Razmišljao sam poslije kako je on došao do takvog pitanja. Jeli pitanje posljedica nedovoljnog ili nepravilnog učenja na vjeronauku ili je čuo nekog starijeg da o tome raspravlja.
Molim, pomozite mi da i ja shvatim suštinu „prave vjere” jer nisam siguran da znam odgovor a kamoli da znam objasniti osmogodišnjem djetetu.

Ovo što mislim pokušat ću objasniti najjednostavnije što mogu. Mislim na dva lopovluka na državnoj razini, koja su se dogodila devedesetih godina u RH i još se događaju.
1.Domoljubno raspoloženi Hrvati u zemlji i inozemstvu dragovoljno su davali novce i
razne druge robne vrijednosti u namjeri da pomognu stvaranje neovisne hrvatske države a osobito za nabavku oružja. Davali su s punim povjerenjem a doživjeli su da njihov novac ili razna materijalna sredstva završe u džepovima ratnih profitera. Danas Predsjednik RH kaže da su u tim mutnim ratnoprofiterskim poslovima sudjelovali i „veći igrači” od jednog Zagorca, generala s najvećim brojem odličja i nijednim danom boravka na bojištu.
Recimo da je ukupna vrijednost tako prikupljnog novca i raznih roba iznosila X EUR-a.
2. Od 1945. do 1990. godine radnici SRH radili su 45 godina i stvarali novu vrijednost. Imovinu te bivše socijalističke republike zvali smo društvenom imovinom. To je bila imovina građana te socijalističke republike koju su oni stvorili svojim radom. Tada su uslijedili slobodni demokratski izbori na kojima je izabrana nova republička vlast. Nova vlast je organizirala referendum o izdvajanju iz federativne Jugoslavije i naravno građani su prihvatili tu odluku.
Zatim nova vlast društvenu imovinu proglašava državnom imovinom, dakle silom zakona imovinu svojih građana oduzima (otima) od njih a potom istu tu imovinu „prodaje” (bolje rečeno poklanja) podobnim pojedincima. Taj postupak državna vlast imenuje privatizacijom, a sam čin prijevare zamagljuje dodatnom riječju - pretvorba. Nažalost, taj postupak još uvijek traje, samo što smo hrvatsku imovinu počeli naveliko prodavati strancima i tako rasprodajemo (često za male novce) vlastitu državu.
Recimo da je ukupna vrijednost društvene imovine preimenovane u državnu imovinu 1000 x X EUR-a (ova procjena je vrlo skromna), dakle ona je barem tisuću puta veća od one prikupljene donacijama.
Donacije su dragovoljno dali naši domoljubi. To bi se moglo usporediti s dragovoljnim donacijama crkvi ili humanitarnim organizacijama. Donatori daju uglavnom bez posebnih dokaza da su donirali i više o tome ne razmišljaju. Vjeruju da su svoje novce dali u dobre ruke i za dobre namjere. Na kraju krajeva davali su iz ljubavi kao i svi dobri katolici i te svoje donacije „ne dižu na velika zvona.”
Drugi primjer govori o zakonskom otimanju imovine svojih građana. Tko to čini? Njihova državna vlast. Osim toga radi se o puno većim vrijednostima imovine. Zar državna vlast nije mogla izvršiti privatizaciju tako što bi svim svojim građanima dala dionice u visini stvarne vrijednosti bivše društvene imovine i potom im garantirati da ih kojekakvi kvazi nakupci ne prevare kupujući od njih dionice za bagatelu? Učinila je nešto još gore; radnici su morali kupiti svoju imovinu kupujući dionice. A sebe je učinila dobrotvorom jer je dionice prodavala radnicima po povlaštenim cijenama!!! Krajnje licemjerje!
Danas doživljavamo da se sinovi na brzinu stvorenih bogataša (prema kalupu državne vlasti) ponašaju tako bahato da si uzimaju za pravo voziti vrlo skupe i snažne automobile i njima ubijati nedužne ljude na cesti. Otimačinom stečeno bogatstvo donijelo im je ugled i moć. Neke od njih čak nazivamo „dobrim bogatašima” koji pomažu donirajući potrebite. Čijim novcem? Smatra se da čak ni saborski zastupnik ne bi trebao biti onaj koji nije bogat itd. Crkva, kao moralni autoritet ili šuti ili traži povratak starim vrijednostima morala. Kojima vrijednostima? Možda Isusovim riječima: „Da će prije deva kroz iglene uši, nego bogataš u kraljevstvo nebesko.”