antun kauzljar

petak, 10.08.2007.

Jesu li svi lopovluci jednaki

Ovo što mislim pokušat ću objasniti najjednostavnije što mogu. Mislim na dva lopovluka na državnoj razini, koja su se dogodila devedesetih godina u RH i još se događaju.
1.Domoljubno raspoloženi Hrvati u zemlji i inozemstvu dragovoljno su davali novce i
razne druge robne vrijednosti u namjeri da pomognu stvaranje neovisne hrvatske države a osobito za nabavku oružja. Davali su s punim povjerenjem a doživjeli su da njihov novac ili razna materijalna sredstva završe u džepovima ratnih profitera. Danas Predsjednik RH kaže da su u tim mutnim ratnoprofiterskim poslovima sudjelovali i „veći igrači” od jednog Zagorca, generala s najvećim brojem odličja i nijednim danom boravka na bojištu.
Recimo da je ukupna vrijednost tako prikupljnog novca i raznih roba iznosila X EUR-a.
2. Od 1945. do 1990. godine radnici SRH radili su 45 godina i stvarali novu vrijednost. Imovinu te bivše socijalističke republike zvali smo društvenom imovinom. To je bila imovina građana te socijalističke republike koju su oni stvorili svojim radom. Tada su uslijedili slobodni demokratski izbori na kojima je izabrana nova republička vlast. Nova vlast je organizirala referendum o izdvajanju iz federativne Jugoslavije i naravno građani su prihvatili tu odluku.
Zatim nova vlast društvenu imovinu proglašava državnom imovinom, dakle silom zakona imovinu svojih građana oduzima (otima) od njih a potom istu tu imovinu „prodaje” (bolje rečeno poklanja) podobnim pojedincima. Taj postupak državna vlast imenuje privatizacijom, a sam čin prijevare zamagljuje dodatnom riječju - pretvorba. Nažalost, taj postupak još uvijek traje, samo što smo hrvatsku imovinu počeli naveliko prodavati strancima i tako rasprodajemo (često za male novce) vlastitu državu.
Recimo da je ukupna vrijednost društvene imovine preimenovane u državnu imovinu 1000 x X EUR-a (ova procjena je vrlo skromna), dakle ona je barem tisuću puta veća od one prikupljene donacijama.
Donacije su dragovoljno dali naši domoljubi. To bi se moglo usporediti s dragovoljnim donacijama crkvi ili humanitarnim organizacijama. Donatori daju uglavnom bez posebnih dokaza da su donirali i više o tome ne razmišljaju. Vjeruju da su svoje novce dali u dobre ruke i za dobre namjere. Na kraju krajeva davali su iz ljubavi kao i svi dobri katolici i te svoje donacije „ne dižu na velika zvona.”
Drugi primjer govori o zakonskom otimanju imovine svojih građana. Tko to čini? Njihova državna vlast. Osim toga radi se o puno većim vrijednostima imovine. Zar državna vlast nije mogla izvršiti privatizaciju tako što bi svim svojim građanima dala dionice u visini stvarne vrijednosti bivše društvene imovine i potom im garantirati da ih kojekakvi kvazi nakupci ne prevare kupujući od njih dionice za bagatelu? Učinila je nešto još gore; radnici su morali kupiti svoju imovinu kupujući dionice. A sebe je učinila dobrotvorom jer je dionice prodavala radnicima po povlaštenim cijenama!!! Krajnje licemjerje!
Danas doživljavamo da se sinovi na brzinu stvorenih bogataša (prema kalupu državne vlasti) ponašaju tako bahato da si uzimaju za pravo voziti vrlo skupe i snažne automobile i njima ubijati nedužne ljude na cesti. Otimačinom stečeno bogatstvo donijelo im je ugled i moć. Neke od njih čak nazivamo „dobrim bogatašima” koji pomažu donirajući potrebite. Čijim novcem? Smatra se da čak ni saborski zastupnik ne bi trebao biti onaj koji nije bogat itd. Crkva, kao moralni autoritet ili šuti ili traži povratak starim vrijednostima morala. Kojima vrijednostima? Možda Isusovim riječima: „Da će prije deva kroz iglene uši, nego bogataš u kraljevstvo nebesko.”

- 11:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #