Pročitao sam knjigu 'Osveta Geje' autora Jamesa Lavelocka, koja u svom podnaslovu postavlja pitanje:“Zašto planet Zemlja uzvraća udarac i može li se čovječanstvo još spasiti?“ James Lavelock je nezavisni znanstvenik, izumitelj i autor nekoliko knjiga i mnogih znanstvenih članaka. Radio je i surađivao s mnogim svjetskim sveučilištima i dobio mnoga priznanja za svoj znanstveni rad. Mnogi ga danas smatraju jednim od najistaknutijih kreativnih mislilaca današnjice. Prvi je predložio holistički pogled na Zemlju prema kojem sva živa bića i neživa priroda čine jedinstveni sustav, svojevrsni megaorganizam odnosno živi planet sa sposobnošću samoregulacije i prilagodbe promjenama. Lovelockova zamisao o planetu kao živom organizmu nadahnula je mnoge ljude da na planet počnu gledati kao na dragoga stvora koji, metaforički rečeno, reagira na sve ono što mu čovjek čini.
Prema hipotezi o Geji, mi smo dio veće cjeline. Naša sudbina ne ovisi samo o onome što činimo za sebe nego i onome što činimo Geji kao cjelini. Ako je ugrozimo, ona će nas odbaciti u obrani više vrijednosti – samog života.
Lavelock u svojoj knjizi 'Osveta Geje' piše: „Televizijski ekrani i naslovne stranice novina pune su vijesti o katastrofi u New Orleansu. Iako je ona bila užasna, odvratila nas je od masovnijih patnji koje je izazvao tsunami u prosincu 2004. godine koji je opustošio obale Indijskog oceana. Taj stravični događaj jasno je razotkrio razornu moć Zemlje. Dovoljno je da planet na kojemu živimo samo slegne ramenima i već odvuče stotine tisuća ljudi u smrt. No to nije ništa u usporedbi s onim što bi se uskoro moglo dogoditi. Mi sada toliko zlorabimo Zemlju da bi se ona mogla pobuniti i vratiti se u vrelo stanje u kojemu je bila prije 55 milijuna godina, a ako to učini, većina nas i naših potomaka će umrijeti.“
„...ja govorim kao planetarni liječnik čiji se bolesnik, Zemlja, žali na vrućicu. Smatram da je sve slabije zdravlje Zemlje naša najvažnija briga, jer naš opstanak ovisi o tome da Zemlja bude zdrava. Nama briga za Zemlju mora biti na prvom mjestu jer je za blagostanje rastućih masa čovječanstva potreban zdrav planet.“
Održivi razvoj, utemeljen na upotrebi obnovljivih vrsta energije, popularan je pristup suživotu sa Zemljom i to je polazište ekološki usmjerenih političara. Njihovo razmišljanje dobro je izraženo u izjavi Majke Tereze, koja je 1988. rekla: “Zašto da se brinemo o Zemlji kada je naša dužnost brinuti se za siromašne i bolesne među nama? Bog će se pobrinuti za Zemlju.“
Istini za volju, ni vjera u Boga, ni uzdanje u status quo, pa čak ni opredjeljenje za održivi razvoj, ne uzimaju u obzir našu pravu ovisnost o Zemlji. Ako se ne budemo brinuli o Zemlji, ona će se svakako pobrinuti za sebe tako što nas više neće prihvaćati. Vjernici bi trebali svratiti pogled na naš zemaljski dom i vidjeti u njemu sveto mjesto, dio božanske tvorevine, koju smo mi obeščastili.
Održivi razvoj je promjenjivi cilj. To je trajan napor da se uravnoteže i prožmu tri stupa: socijalno blagostanje, gospodarski napredak i zaštita okoliša, na dobrobit sadašnjega i budućih naraštaja. Mnogi drže da je taj plemeniti pristup moralno superioran nemiješanju u status quo. Na našu štetu, ti različiti pristupi, jedan koji je izraz međunarodnog ćudoređa, a drugi posljedica bešćutnih tržišnih sila imaju isti ishod: vjerojatne katastrofalne globalne promjene. Prije dvije stotine godina možda smo imali dovoljno vremana za uspostavu održivog razvoja ili smo čak još neko vrijeme mogli nastaviti status quo, ali sada je dobrano prekasno; šteta je već učinjena. Očekivati da održivi razvoj ili uzdanje u status quo budu realne opcije jednako je kao i očekivati da će se čovjek koji boluje od raka pluća izliječiti ako prestane pušiti. Oba pristupa niječu postojanje bolesti Zemlje, groznice (globalno zatopljenje) koju je donijela ljudska pošast. Oba pristupa poizlaze iz uvjerenja prema kojima Zemlja postoji da bi se iskorištavala na dobro čovječanstva.
Kad nas je bilo samo milijardu oko 1800.-te, ti neuki pristupi bili su prihvatljivi, jer su stvarali malo štete. Sad se oni kreću različitim putovima koji će se uskoro spojiti u stjenovitu stazu što vodi u neku vrstu životarenja u kamenom dobu na oboljelom planetu. Bit će to svijet u kojemu će malo nas preživjeti u olupini naše Zemlje što je nekoć obilovala raznovrsnošću života.
Uzdanjem u održivi razvoj zavaravamo sami sebe i odgađamo, u interesu naše komocije, poduzeti bitno za zdravlje naše Zemlje. Čak i da smjesta prestanemo dalje otimati Gejinu zemlju i vodu za proizvodnju hrane i goriva te trovati zrak, Zemlji bi trebalo više od tisuću godina da se oporavi od štete koju smo već pričinili, a možda je prekasno da nas spasi i takav drastičan korak.
Zloupotrebljavali smo energiju i prenapučili Zemlju. Uskoro nećemo moći održavati civilizaciju ako se odreknemo tehnologije. Moramo se umjesto toga, njome mudro služiti s tim da nam je cilj zdravlje Zemlje, a ne zdravlje ljudi. Zato je i previše prekasno za održivi razvoj; nama je potreban održivi uzmak. Toliko smo opsjednuti idejom napretka i boljitkom čovječanstva da uzmak smatramo prljavom rječju, nečime čega se treba stidjeti.
Sada, kada čovječanstvo broji više od šest milijarda gladnih i pohlepnih pojedinaca, koji svi teže načinu života kakav uživa razvijeni svijet, naš gradski način života prodire u područje živuće Zemlje. Grabimo toliko mnogo da ona više nije u stanju održavati poznati udobni svijet koji smo navikli uzimati zdravo za gotovo. Ona se sada mijenja u skladu sa unutrašnjim pravilima i prelazi u stanje u kojemu mi više nismo dobrodošli.