Geja je tanka obla ljuska materije što okružuje usijanu unutrašnjost Zemlje. Ona počinje ondje gdje se krute stijene sastaju s magmom iz vrele unutrašnjosti Zemlje, te se proteže još 150 km prema van, kroz oceane i zrak, do još toplije termosfere na početku svemira. Geja uključuje biosferu i dinamičan je fiziološki sustav koji održava naš planet u stanju povoljnom za život više od tri milijarde godina. Prozvana je fiziološkim sustavom, jer se čini da je njezin nesvjesni cilj regulacija klime i kemijske ravnoteže u stanju koje odgovara životu. Njezini ciljevi nisu točno određene točke, već se prilagođavaju okolišu u danom trenutku i oblicima života koje nosi. Zato je zovemo i dinamičnim sustavom.
Moramo zamišljati Geju kao zaokružen sustav koji obuhvaća žive i nežive dijelove. Bujni rast živih bića koji je omogućila sunčeva energija daje snagu Geji, ali tu divlju kaotičnu silu obuzdavaju ograničenja koja uobličuju entitet što traga za ciljevima i regulira sam sebe u interesu života. Važno je u tom kontekstu shvatiti da ograničenja ne utječu samo na organizme i na biosferu već i na fizički i kemijski okoliš.
Jasno je da taj okoliš može biti pretopao ili prehladan za većinu oblika života, ali nije toliko očigledno da ocean postaje pustoš kad njegova temperatura na površini poraste iznad otprilike 12 stupnjeva celzija. Kad se to dogodi, stvori se stabilan površinski sloj tople vode koja se ne miješa s hladnijim slojevima u dubini, bogatim hranjivim sastojcima. To, u potpunosti fizičko svojstvo oceanske vode, uskraćuje hranjive tvari životu u toplom sloju i uskoro voda na površini oceana, koju obasjava sunce, postaje pustoš. To je možda jedan od razloga zbog kojih, čini se, Geja nastoji održati Zemlju hladnom.
Zamislimo Zemlju u prispodobi deve. Deve reguliraju svoju tjelesnu temperaturu kroz dva različita, ali stabilna stanja. Preko dana u pustinji, kada je nepodnošljivo vruće, deve održavaju temperaturu na oko 40 stupnjeva, što je dovoljno blizu temperature zraka, kako bi se izbjeglo hlađenje znojenjem i tako gubitak dragocjene tekućine iz tijela. Po noći je pustinja hladna, čak toliko hladna da se pojavi mraz, i deva bi pretrpjela ozbiljan gubitak topline ako bi htjela zadržati temperaturu od 40 stupnjeva. Stoga ona prebacuje razinu regulacije na prikladnija 34 stupnja, što joj je dovoljno toplo.
Geja, poput deve, ima nekoliko stabilnih stanja pa se može prilagoditi promjeni unutarnjeg i vanjskog okoliša. Kad pritisak previše poraste, bilo prema toploj bilo prema hladnoj krajnosti, Geja, kao što bi to učinila deva, prelazi u novo stabilno stanje koje je lakše održivo. Ona je sada na pragu te promjene.
Ako u Zemlji ne budemo gledali planet koji se ponaša kao da je živ, barem do te mjere da regulira svoju klimu i kemijsku ravnotežu, nedostajat će nam volja da promijenimo svoj način života i da shvatimo kako smo je pretvorili u svog najljućeg neprijatelja.
Nije lako shvatiti pojam Geje, planeta koji je u stanju održavati sebe sposobnim. Pokušati objasniti Geju slično je kao učiti nekoga plivati ili voziti bicikl: mnogo toga se ne može izraziti riječima.
Pokušajmo na još jedan način. Upotreba spolnog organa za tri funkcije: užitak, razmnožavanje i za otklanjanje tjelesnog otpada vrlo je čudan oblik evolucijske ekonomičnosti. Zašto mokrimo? Nije to toliko glupo pitanje kao što se možda čini. Jasno je da je nužno otklanjanje otpadnih tvari, poput viška soli, ureje, kreatinina i brojnih drugih metaboličkih ostataka, ali to je samo dio odgovora. Možda mokrimo iz altruističkih razloga. Kada mi i druge životinje ne bi izlučivali mokraću, neki oblici biljnog života na Zemlji možda ne bi imali dovoljno dušika.
Za nas je izlučivanje ureje značajan gubitak energije i vode. Zašto bismo razvili nešto na našu štetu?
Urea je jednostavna tvar, spoj amonijaka i ugljikovog dioksida ili dinamid ugljične kiseline (NH2CONH2). Mnogo je lakše izlučiti dušik disanjem, a time bi se i uštedjela voda potrebna za izlučivanje ureje; oksidacijom ureje čak bi se dobilo nešto vode, a da ne govorimo kako bi se uštedjelo više energije. U ovom trenutku sumnjičavi biokemičar će reći:'Kako ne shvaćate da su svi proizvodi oksidacije amonijaka ili ureje otrovni i zato izlučujemo dušik u obliku ureje'. Odgovor na to bi bio: 'Recite to bakterijama koje pretvaraju dušikove spojeve u dušik u plinovitom stanju i kojima obiluju tlo i oceani'.
Dakle, urea je za nas gubitak, a njezinim izlučivanjem gubimo dragocjenu vodu i energiju. No kad mi i druge životinje ne bismo mokrili, već kada bismo izdisali dušik, možda bi bilo manje biljaka pa bi zbog toga zavladala glad.
Više od 21% kisika povećalo bi opasnost od požara. Na razini od 25% kisika u zraku vjerojatnost izbijanja požara udesetorostručuje se. Na razini ispod 13% kisika u zraku nema požara, a iznad 25% oni su toliko žestoki da se čini nemogućim da bi u tom slučaju šume mogle potpuno narasti. Jedino što je u svemu ovomu bitno to je da u zraku ima više dušika. Točku zapaljivosti, naime, ne određuje količina kisika, već njegov udio u mješavini s dušikom.
Naposljetku su i biolozi počeli razmišljati o okolišu kao o nečemu što organizmi aktivno mijenjaju, a ne kao o nečemu nepromjenjivom čemu su se oni prilagodili. No nažalost, dok znanstvenici polako mijenjaju svoja stajališta, mi u industrijskome svijetu užurbano mijenjamo površinu i atmosferu Zemlje. Sada su čovječanstvo i Zemlja u smrtnoj opasnosti i ostalo je malo vremena za spas.
Post je objavljen 22.07.2007. u 11:46 sati.