Važno je zvati se Ante

"ništa me ne bolii, tebe cura voliii..."
Ne boli me glava, ni tiba, ni niš lalalala...
Javilo mi da mi prija jedna davna rodila neki dan. Još dvije bliske su trudne. Čitam redovno trudničin blog i kavarim s prijom koja ima jednogodišnjaka. Pomalo već znam o dripu, epiduralnoj i da deca ne jedu čvarke u prva tri tjedna života. Lagano već osjećam peer pressure...ono ko nije zatrudnio magarac je bio...
Pa reko neću ni ja bit zadnja, ono...
Deca su u modi, trbusi se nose i u biti sve mi je to sve manje strano..lagano...za deceniju dvije bit ću spremna.
A dotad bebopravljenje...
S jedne strane dubim na glavi, silujem dragog po kućama i tak to, a s druge pomalo računam na svoje "nježne" godine i blaženo zamišljam njegove lijene plivače-brancine kako laganim leđnim stilom sijeku bonacu umjesto da stormaju ka cilju.
I čemu se onda nadam?!
Vragćegaznat...ja ziher ne.
Al odustala sam od seciranja svojih želja i motiva, samo stihija works for me, inače se izbezumim i plačem i šalju me psihijatoru na pristojan način jer vaga ne može da izvaže nego ju boli glava i želudac i ima proljev ko grlica od stresa...
Ergo...šta Bog da!