Važno je zvati se Ante

Imam (ne)zdrav običaj (ne)čitat više knjiga odjednom. Tako mi traju, ne potrošim ih i odložim na policu, nego se povlače sirotice po kauču, na televizoru, pod krevetom, na krevetu...nekad poskrivećki držim knjigu u ladici na poslu i kad imam vremena i hrabrosti otvorim ladicu i kao nekaj gledam unutra a ja čitam brale!!
Istina, na taj način 12 tomova "Gordane" Marije Jurić Zagorke nećeš svladat u najkraćem roku, al to se čita u osnovnjaku, kad imaš vremena.
Upropastila me ta baba..ta Zagorka...utuvila mi je u glavu vitezove, te džinove u odvažosti i plemenitosti, lepe ko greh, a potpuno bezgrešne...No zastranjujem opako.

Knjigice mile...da, čituckam ih pomalo guc po guc...loša stvar takvog razvlačenja je da neke nikad ne budu dovršene, što je sramota. I svojevrsna im uvreda.

"Što se praviš da te zanimam i prenašaš s jednog mjesta na drugo , ko mačka mlade, a ne čitaš. Ja sam knjiga. Mene treba čitati. I pročitati."

Pročitah danas jednu koju tako natanane guštah pa zanemarivah još od davnog ljeta 2006. Zamuljala sam ju već tada raznim uljima za brončanu boju, mljecima (?) za prije i poslije sunčanja, služila mi je dragica i kao štit i kao mamac.
I to izvrsno u obje uloge, posebice u potonjoj.
I tako je sama sebi presudila, jerbo se moja pažnja usmjerila na plijen.
Prođe vrijeme, dođe rok..fala bogu ...i eto me jope š njon. Iston knjigon.

"Sebi pod kožu" Igora Mandića.

Slučajna autobiografija. U biti svojevrsni dnevnik od kolovoza 2003 do rujna 2004.
Igor Mandić iliti "njegova malenkost" meni je oduvijek gala kit. Pismen, načitan, nadrkan, težak pismom i karakterom, izazovan. On govori što misli, a misli.
Surov je kako prema drugima tako i prema sebi, pisac, skriboman, hrčak, među novinama, u antikvarijatima, gurman i žđeronja (što definitivno nije sinonim) pilac i pijanac (što je ).
Pročitavši slučajnu mu autobiografiju naučila sam o njemu i da je balkanac. Ne zato što o svojoj kiti priča onako kako svaki muškarac misli, nego iz načina kako voli i kako tuguje.
Iako je knjiga krcata s polemikama, primjedbama i kritikama političkog i književnog pa i kazališnog svijeta (čovjek je kritičar po vokaciji), ono što je mene najviše zanimalo su "private bits".
Ti komadići iz svakodnevnice, njegove mačke, ženica, birtije i krčme s filekima, zec na bijelo, putovanja, Rusija, grande pijanstvo u Banja Luci, moždani udar... i kći.
Naravno da sam se rascmoljila malo.
I fala Bogu da jesam. Jer što si ako ti se ne zaledi duša od prizora raspamećenih roditelja koji traže po Mirogoju di je točno to grobno mjesto koje su silom (ne)prilika kupili za svoju kćer...
Tražiti jamu u zemlji, raku, u koju ćeš stavit SVOJE DIJETE...
I tu dolazi dio o ljubavi i tuzi...jer Giga voli balkanski. Giga urla, Giga lupa glavom o pod, rida i zapomaže, prijeti i proklinje. Njegova tuga nije odmjerena, nijema i tupa, nije "švicarska", nije tiha i dostojanstvena.

Ma što ja znam kakva je tuga gospodina Mandića...kakva god da je, fala ti Bože što ne znam...ne daj da bi ikad saznala. Ali pišem to sve zato jer ima nešto tako poznato u načinu, tako "moje" tako blisko i naravno odmah mi se čini i tako "ispravno".
Jer ja ne razumijem pomirene tuge...ja ne razumijem "engleske" sprovode sa desetak ljudi (kao kanarinca zakapamo?!), ne razumijem majčinska tiha šmrcanja, ne razumijem taj nedosatak drame, ili bar potrebu potiskivanja iste. Kao da je tuga sramota neka?!

Ah, grozne stvari, da ih bar nema...jer neke stvari su u životu uistinu mimo dobrog ukusa... nadživljavanje vlastite djece je jedna od njih.
Al opet cjeloživotno držanje u podrumu, silovanje i imanje potomaka sa vlastitim djetetom je ipak puno gore..naprimjer..
Đizs...

Bože..alo...alo, imal koga gore, čujemo li se?