ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA



NEKOLIKO UPUTA
Na ovom blogu najlakše ćete se snaći pomoću SADRŽAJA na lijevoj strani stranice ili pak PRETRAŽIVAČA BLOGA na vrhu stranice, budući da postovi nisu pisani nekim određenim redoslijedom već prema trenutnoj inspiraciji i biometeorološkim prilikama. ;)

Dobrodošli!

PRETRAŽIVANJE BLOGA

INFORMACIJE KOJE NISTE PRONAŠLI OVDJE - POTRAŽITE NA FORUMU!
Na Forumu ćete pronaći mnoštvo članaka na temu mentalnog zdravlja a možete mu pristupiti klikom na OVAJ LINK. S obzirom na veliki broj upita na
ovom blogu, vjerujem da ćete se odazvati ovom pozivu na suradnju u velikom broju i pokušati jedni drugima pomoći jer ovo je u prvom redu FORUM
ZA EDUKACIJU I SAMOPOMOĆ čija je osnovna svrha INFORMIRANJE i SPOZNAJA o raznim poteškoćama i liječenju, RAZMJENA ISKUSTAVA i
SKIDANJE STIGME s tzv. "F" dijagnoze.

srijeda, 28.10.2009.

Pismo mami i tati


Draga mama,
Dragi tata,

Molim vas, prestanite ubijati dušu u meni, i ja sam samo čovjek od krvi i mesa a vaše me riječi neizmjerno bole.

Mama, govoriš mi:

1. Hranim te pet godina.
- Ne. Nezaposlena sam od svibnja 2008., ali i danas redovito podmirujem dogovoreni dio troškova kućanstva (od alimentacije). Dogovor je da ja plaćam sve režije a ti i tata nabavljate hranu.

2. Cijelu noć se igraš na kompjuteru a cijeli dan spavaš.
- Ne, mama. Noću radim web stranice i blogove kako bih došla do bilo kakvog novca jer nam treba. Ne igram se. I radim to noću jer me tada nitko ne ometa. Da, danu moram nadoknaditi potrebu za snom, koja je povećana i uslijed uzimanja lijekova, za koje znaš kako djeluju.

3. Nisi završila školu, udala si se...
- Mama, završila sam srednju školu i bila među 10 najboljih u generaciji. Nisam završila fakultet jer nisam željela pobaciti dijete koje sam zanijela. Je li to zaista toliko loše? To dijete mi je sve na svijetu što imam.

Tata, jutros si me opet napao:

1. Pušila si u mojoj sobi dok sam ja bio u podrumu, sad mi sve smrdi.
- Nisam, tata. Pušila sam na balkonu a ti si širom otvorio vrata i s balkona u sobu unosio vrećice koje si potom nosio u podrum - i dobro se toga sjećaš. Da, tako ti je ušao dim u sobu jer ja nikada nisam niti neću pušiti u tvojoj sobi - to ne radim ni u svojoj jer i meni smeta dim u zatvorenom prostoru - i to već znaš.

2. Nikad ti nećemo zaboraviti niti oprostiti što si zvala policiju.
- Ne trebate. Samo sam tražila pomoć i zaštitu od vašeg dugogodišnjeg verbalnog zlostavljanja poput ovoga gore.

Teško mi sve ovo pada, rijetko plačem a sada mi je suza u oku. Pitam se jesam li zaista toliko loša? I da, opet bih pozvala policiju i ponovno sam spremna prijaviti nasilje u obitelji jer ne mogu ovako živjeti. Znam da me radi toga prezirete i mrzite, ali, govorim sebi, to je vjerojatno normalna reakcija svakog zlostavljača koji se boji kazne.

Plačem. Mute mi se slova na ekranu.
Idem dalje, proživjeti ovaj dan, tko zna što mi još može donijeti, možda me život i obraduje nečim, tako to obično i biva.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 08:42 - Komentiraj/Vidi komentare (3) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

utorak, 27.10.2009.

Mjesečarenje u djece


Nekoliko sati nakon što je zaspalo, vidite svoje dijete kako šeta hodnikom, izgleda omamljeno i zbunjeno. Ako imate dijete koje hoda u snu, niste jedini. Može biti uznemirujuće, ali mjesečarenje je učestalo u djece, većina ih mjesečari samo povremeno i to nestaje s ulaskom u adolescentsku dob. Ipak, postoji nekoliko jednostavnih koraka koji mogu osigurati sigurno mjesečarstvo.

Što je mjesečarenje?

Usprkos imenu, hodanje u snu (također poznato kao i somnabulizam) zapravo je više od samog hodanja. Mjesečarenje obuhvaća čitav niz aktivnosti od bezazlenih, (sjedenje), do potencijalno opasnih, (izlaženje izvan kuće), pa do onih neprijatnih, (djeca ponekad otvore vrata ormara i pomokre se). Bez obzira na to što dijete radi tijekom epizoda mjesečarenja, malo je vjerojatno da će se sjećati da je to ikada radilo!

Tijekom spavanja ljudski mozak prolazi kroz pet faza sna: 1, 2, 3, 4 i REM (rapid eye movement). Sve te faze skupa čine jedan ciklus spavanja. Jedan kompletan ciklus traje od 90 do 100 minuta. Osoba tijekom prosječnog noćnog spavanja prolazi kroz 4 do 5 ciklusa.

Iako je moguće da se dogodi i u fazama laganog sna, mjesečarenje se obično događa u dubljem snu, u fazama 3 i 4. Tijekom tih faza teže je probuditi osobu iz sna te se osoba, i kad se probudi, nekoliko minuta osjeća pospano i dezorijentirano.

Djeca najčešće hodaju u snu sat ili dva nakon što zaspe te mogu hodati uokolo 5 do 20 minuta.

Što je uzrok mjesečarenju?

Mjesečarenje je mnogo učestalije kod djece nego kod odraslih i obično prestaje kod adolescenata. Moguće je i da je nasljedno, tako da ukoliko ste vi ili vaš partner hodali u snu, postoji mogućnost da će hodati i vaše dijete. Ostali čimbenici koji mogu dovesti do mjesečarenja su:

* nesanica ili umor,
* prekinuti san,
* bolest ili vrućica,
* neki lijekovi,
* stres (mjesečarenje je rijetko uzrokovano i emocionalnim ili psihološkim problemom).

Simptomi vezani uz mjesečarenje

Naravno, najvidljiviji znak je ustajanje iz kreveta i hodanje u snu. Međutim, mladi mjesečari ponekad i:

* pričaju u snu,
* teško ih je probuditi,
* izgledaju omamljeno,
* nespretni su,
* ne odgovaraju kada im se obrati,
* sjede u krevetu i ponavljaju određene radnje, kao na primjer trljaju oči ili se igraju pidžamom.

Oči mjesečara su otvorene, ali oni ne vide na isti način kao i kad su budni te često misle da su u drugoj prostoriji kuće ili na nekom drugom mjestu.

Ponekad se uz mjesečarenje mogu javiti i sljedeća stanja:

* apnea kod spavanja (kratke pauze u disanju tijekom spavanja),
* mokrenje u krevet (enuresis),
* noćne more.

Je li mjesečarenje štetno?

Većina mjesečara ne mjesečari prečesto tako da to i ne predstavlja neki ozbiljan problem. Međutim, epizode mjesečarenja mogu postati opasne ukoliko postanu učestale ili intenzivne. Zašto? Zato što dijete koje mjesečari nije budno i možda neće biti svjesno toga što radi, kao što je na primjer silaženje stepenicama ili otvaranje prozora.

Mjesečarenje nije znak da postoji nekakav emocionalni ili psihološki problem s djetetom. Ono ne izaziva nikakvu emocionalnu štetu. Mjesečari se uglavnom sami vraćaju u krevet i vjerojatno se ni neće sjećati svog noćnog izleta.

Što možete učiniti za sigurnost djeteta?

Iako mjesečarenje nije opasno samo po sebi, važno je poduzeti neke sigurnosne mjere kako bi se uklonila opasnost da dijete padne, udari u nešto, izađe kroz ulazna vrata ili krene u vožnju (ukoliko se radi o adolescentu).

Ove jednostavne upute mogu pomoći:

* Ne budite dijete jer bi ga to moglo prestrašiti. Umjesto toga, nježno ga odvedite natrag u krevet.
* Zaključajte prozore i vrata, ne samo u dječjoj spavaonici već u čitavom domu, u slučaju da vaš mladi mjesečar odluči krenuti u šetnju. Razmislite o posebnim bravama ili bravama posebno dizajniranim za sigurnost djece. Ukoliko se radi o djeci dovoljno staroj za vožnju, držite ključeve od auta na sigurnom.
* Kako biste spriječili padove, ne dozvolite da dijete spava na krevetu na kat.
* Uklonite oštre ili lomljive predmete iz blizine djetetova kreveta.
* Opasne predmete držite izvan dohvata.
* Uklonite prepreke iz dječje sobe i iz stana kako biste spriječili spoticanje. Obavezno uklonite nered sa poda (u dječjoj sobi ili igraonici).
* Postavite sigurnosna vrata izvan sobe djeteta i/ili na vrhu bilo kakvih stepenica.

Što još možete učiniti kako biste pomogli djetetu?

Ukoliko mjesečarenje nije jako učestalo i vaše dijete ne dolazi u opasne situacije tijekom epizoda mjesečarstva, nema razloga za nekim posebnim tretmanom. Međutim, ukoliko je često ili se nastavilo i kod mladog adolescenta, posavjetujte se o tome s djetetovim liječnikom.

Za djecu koja često hodaju u snu, liječnik će preporučiti terapiju zvanu buđenje po rasporedu. To dovoljno prekida cikluse sna kako bi se prekinulo mjesečarenje. U rijetkim slučajevima liječnik će propisati lijek kao pomoć za djetetov san.

Još neki naputci koji mogu pomoći da se smanji učestalost hodanja u snu:

* Neka se dijete odmori prije spavanja slušajući laganu glazbu za opuštanje.
* Ustanovite redovit raspored dnevnog i noćnog spavanja te ga se pridržavajte kao i vremena za odlazak na spavanje i vremena buđenja.
* Neka dijete ranije ide na spavanje. To može smanjiti premorenost.
* Ne dajte djetetu navečer da pije previše te se uvjerite da prije odlaska na spavanje obavi nuždu. (Pun mjehur može potaknuti mjesečarstvo.)
* Izbjegavajte kofein prije odlaska na spavanje.
* Osigurajte da je dječja spavaonica tiha, ugodna i dobra za spavanje. Buku svedite na minimum dok vaše dijete pokušava zaspati (kod noćnog i dnevnog spavanja).

Sljedeći put kad vaše dijete krene u šetnju usred noći, ne paničarite. Jednostavno odvedite dijete natrag u sigurnost i udobnost njegova kreveta. Nakon toga se ujutro oboje možete dobro nasmijati toj zgodi.

Izvor: roda.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 21:55 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

Mjesečarenje (somnabulizam)


Mjesečarenje je parasomnija koja spada u skupinu poremećaja spavanja zajedno s poremećajem s noćnim morama i poremećajem s noćnim strahovima.
Mjesečarenje je također poznato pod nazivom somnabulizam. Mjesečarenja u snu ne uznemiruju samo dijete, nego se negativno odražavaju i na obiteljski život.

Poznate su pojave da osobe koje mjesečare mogu pokušati bježati, pobjeći, obično pri tom dovikujući neko ime. Ne mora se naglasiti da ova slika može uzbuditi i neupućene ali i medicinski upućene. Ako sve najbolje završi, sami se "vrate u krevet". Kako u ovoj fenomenologiji može biti puno zamki, opreza nikada dosta. Ako se radi o klasičnom mjesečarenju, osoba se ujutro ničega ne sjeća.

Napominjem da, iako su mjesečarenja kod djece češća, ova se rijetko ozlijede (mada je i to moguće). U svakom slučaju, da li se radi o ovoj ili nekoj sličnoj pojavi, izlaza i lijeka ima, savjetujte se s liječnikom - psihijatrom.

Prema gore navedenom mjesečarenje najčešće se pojavljuje kod djece i obično se povlači spontano tijekom odrastanja. Bolesnici često imaju i druge parasomnije u obiteljskoj anamnezi.

Mjesečarenje je obilježeno opetovanim epizodama ustajanja iz kreveta tijekom spavanja i hodanjem. Epizode su kratke.

Međutim osim noćnog hodanja mogu to biti i epizode smetene slike a pri tome izgled pacijenta ukazuje da on spava, a zatim to može biti i sjedenje u krevetu, uz vikanje i neutješno plakanje i ridanje i kod toga se javlja ubrzani rad srca, ubrzano disanje a često i nedostatak zraka.

Isto tako može se javiti u snu za vrijeme spavanja da se dijete počne izuzetno neobično, čudnovato ponašati. Za stručne osobe, a pogotovo za bližnje, ovo su izuzetno neobične a ponekada dramatične epizode, naročito ako se jave i "noćni strahovi".

Osoba koja mjesečari ima bezizražajno lice, a odaje dojam kao da u nekoga gleda i relativno ju je teško probuditi.

Promatrajući ovu djecu, vidimo da ona "vješto" zaobilaze opasne situacije, udarce, oštre predmete; promatrajmo ih-jednostavno se obično ponašaju, mogu čak i pri tom govoriti, ali rijetko.

Uzbuđena okolina u najboljoj namjeri pokušava razgovarati ili učiniti druge, po njihovu mišljenju, korisne radnje. U svakom slučaju, ovi bolesnici "izbjegavaju" pogled, nema odgovora na pitanja. Kada govore to su obično pozivi u pomoć.
Kod buđenja bilo iz epizode mjesečarenja ili sljedećeg jutra, osoba ima amneziju na samu epizodu. Mjesečarenje obično započinje u prvoj trećini noći.

Ako se mjesečarenje pojavi kod odraslih starijih osoba to može biti posljedica psihopatologije (treba isključiti bolest središnjeg živčanog sustava). Prema tome, treba ovu pojavu ozbiljno shvatiti, da isključimo (ili potvrdimo) primjerice jednu vrstu epileptičnih slika a kada su nepovezane i besmislene radnje te nagon za odlutanjem, to je znak da treba medicinska pomoć. Medicina danas ima metode za dijagnostiku prisutne i pristupačne a dobrom anamnezom, heteroanamnezom (objektivnim podacima okoline) te odgovarajućom obradom, znat ćemo o čemu se radi i pomoći samoj osobi i njenim bližnjima.

Mjesačerenje može katkad biti izazvano postavljanjem djeteta, koje je u tzv.-om stadiju 4 spavanja, u uspravan položaj.

Mjesečarenje je potencijalno opasno. Lijekovi koji suprimiraju stadij 4 spavanja, kao što su benzodiazepini (Helex, Normabel, Oksazepam), mogu se rabiti u liječenju somnabulizma.

Mjere opreza jesu postavljanje zaštite na prozore i druge mjere za sprečavanje ozljeđivanja.

Autor: dr.med. Alija Mujezinović, spec. neurolog, psihijatar
Izvor: Međimurske novine 10.5.2007.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 21:38 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

četvrtak, 15.10.2009.

Verbalno nasilje


Shvativši, nakon dugog perioda liječenja svog poremećaja koji se javljao u obliku paničnih napada i povišene anksioznosti, da bi uzrok mogao ležati u verbalnom obiteljskom nasilju (ponižavanju, vrijeđanju, omalovažavanju, ucjenjivanju, nabijanju osjećaja krivnje itd. od strane mojih roditelja), odlučila sam utipkati frazu "verbalno nasilje" u internet pretraživač i evo što sam našla - članak u kojem sam prepoznala sebe i situaciju u kojoj se nalazim. I - konačno su mi neke stvari jasnije - žrtva sam obiteljskog verbalnog nasilja, što mi je jučer na psihoterapiji potvrdila i moja psihijatrica. A sve te grube riječi doživljavala sam kao nešto normalno, nešto zasluženo... Nastavite čitati!

I reči ubijaju

Psiholozi definišu verbalno nasilje kao zloupotrebu moći. Tu se ne radi samo o slučajevima kad jedna osoba viče na drugu, već o mnogo širem modelu agresivnog i nasilničkog ponašanja. Bilo da poprima oblik vređanja, sarkazma ili izliva besa, efekte verbalnog nasilja je ponekad mnogo teže zalečiti nego fizičke rane.

Studije pokazuju da su osobe u dvadesetim i ranim tridesetim godinama posebno podložne verbalnom zlostavljanju, pre svega na poslu, jer u tom životnom dobu grade karijeru. Muškarci koji se penju po poslovnoj lestvici ponekad teško mogu da prihvate da i oni mogu da postanu meta te vrste maltretiranja.

Maltretiraju vas na poslu

Prof. dr Filip Hadson, predstavnik Britanskog udruženja za psihoterapiju, objašnjava da osoba koja verbalno maltretira druge po pravilu poriče da to čini. Izgovori su razni. Recimo: „Samo sam se šalio!“ ili „Samo sam davao sebi oduška.“

- Verbalno zlostavljanje je podmukla pojava pošto ga vinovnik lako poriče - kaže dr Hadson. - Ono često ne podrazumeva bombardovanje žrtve psovkama ili uvredama povišenim tonom; dovoljne su ironične izjave u stilu „To nikada neććte uspeti da završite“, ili „Bojim se da niste dorasli zadatku“. Što je najgore, to se gotovo uvek čini pod plaštom brige i blagonaklonosti, bez otvorenog ruganja.

Međutim, konstantno omalovažavanje i potkopavanje autoriteta imaju poguban uticaj na samopouzdanje žrtve. Ona dolazi do zaključka da zaslužuje kritiku i da nije vredna poverenja kolega ili šefa. Osnovni razlog ispoljavanja verbalnog nasilja jeste želja za moći, objašnjava psihoterapeut dr Sara Meklafri.

- Jedna osoba postaje sklona verbalnom zlostavljanju ako pomisli da je partner ili kolega nadmoćniji - kaže ona. - Na radnom mestu, zastrašivanje od strane saradnika lako se maskira kao „konstruktivna kritika“. Verbalni napadi se svakodnevno dešavaju u mnogim kancelarijama, prodavnicama, klinikama... Ponekad je situacija toliko nepodnošljiva da je žrtva prisiljena da promeni posao.

I kod kuće

Džudi Nouks, specijalista za porodičnu terapiju, smatra da kao okidač za verbalno zlostavljanje služi nesigurnost nasilnika. Kad god se jedan član porodice ponaša nasilno prema drugom, možete biti sigurni da na druge projektuje svoje nerešene probleme.

- Nevolja je u tome što žrtva ne sagledava situaciju na taj način. Veoma je teško trpeti stalnu kritiku, posebno kad vam je upućuje neko ko vam je blizak. Recimo, supruga koja vas omalovažava ili kolega koji potcenjuje vaše sposobnosti - kaže dr Nouks. - Ima muškaraca koje supruge konstantno ponžavaju, govore im da su nesposobni da bilo šta urade po kući, da nisu u stanju da se izbore za veću platu na poslu, da nemaju ni trunke ukusa u oblačenju, dok im tašte često prebacuju da intelektualno nisu dorasli njihovim lepim i pametnim kćerima. Čak i ako imate čelične živce, vaše samopoštovanje na kraju pada u vodu.

Izlaz iz začaranog kruga

Srećom, psiholozi poručuju da postoje načini da se izvučete iz tog začaranog kruga.

- Pogledajte dobro oko sebe. Šta vaši rođaci, prijatelji i kolege kažu o osobi koja vas maltretira? Najznačajnija stvar je da shvatite da ste verbalno zlostavljani. To ne morate da trpite i morate da shvatite da za ono što se dešava niste vi krivi - savetuje Sara Mekofri.

Dakle, kako da se izvučete? Kad prihvatite da problem nije u vama, morate da vidite možete li da preduzmete konkretne korake. Na poslu treba da počnete od direktnog pretpostavljenog, ali ako vas baš pretpostavljeni verbalno zlostavlja, obratite se višoj instanci. Zakon je na vašoj strani.

Prepoznajte maltretiranje

Kako da prepoznate da ste verbalno maltretirani? Ako na dva ili više pitanja odgovorite pozitivno, i sami ste žrtva nasilja.

- Da li je vaš kolega (ili partner) sklon neisprovociranim izlivima besa i da li uvek u svakom sporu mora da bude u pravu?
- Da li vam stavlja do znanja da uvek mora da bude glavni?
- Da li koristi uvređeno ćutanje ili sarkastične primedbe da bi vas „kaznio“?
- Kad mu prebacite zbog takvog ponašanja, da li poriče krivicu?
- Da li se nasilnik oseća ugroženim od osoba koje su vama bliske? Da li se trudi da vas posvađa s prijateljima, rodbinom...
- Da li ste posle svađe zbunjeni i da li se pitate niste li sami krivi?

Suprotstavite se napasniku

Kako čovek može da se bori protiv verbalnog nasilja? Evo saveta dr Džudi Nouks, specijaliste za porodičnu terapiju.

- Prihvatite činjenicu da ste verbalno maltretirani, čak i ako druga osoba to poriče. Ako se osećate inferiornim, ako ste stalno pod stresom ili vam se čak čini da ćete da poludite, izloženi ste verbalnom zlostavljanju.
- Morate da shvatite da ne zaslužujete da se bilo ko prema vama tako odnosi.
- Ne preuzimajte na sebe odgovornost za zlostavljanje. To nije vaša krivica.
- Stavite nasilniku jasno do znanja da to više nećete da trpite i da ćete da preduzmete odgovarajuće korake. Svaki put kad vas ponizi, otvoreno mu na to ukažite.

blic

Evo sada i mojih odgovora na postavljena pitanja, zajedno s komentarima:

- Da li je vaš kolega (ili partner) sklon neisprovociranim izlivima besa i da li uvek u svakom sporu mora da bude u pravu?
Da, naročito je to slučaj s majkom koja uopće ne poznaje opciju da bi slučajno mogla biti u krivu.

- Da li vam stavlja do znanja da uvek mora da bude glavni?
Uglavnom otac, nalažući kad mogu izaći od kuće, kad ne mogu, odnosno kad moram (npr. ako je sunčan dan, bez obzira na to što kod kuće ili negdje drugdje imam drugih obaveza ili sam jednostavno umorna).

- Da li koristi uvređeno ćutanje ili sarkastične primedbe da bi vas „kaznio“?
Da. Majka je u stanju danima šutjeti i ne komunicirati s ostalim članovima obitelji (otac, moja kćer i ja). Otac je pak skloniji kraćim šutnjama ali i žešćem sarkazmu.

- Kad mu prebacite zbog takvog ponašanja, da li poriče krivicu?
Da. Uvijek i redovito.

- Da li se nasilnik oseća ugroženim od osoba koje su vama bliske? Da li se trudi da vas posvađa s prijateljima, rodbinom...
Da. Majka je dala sve od sebe da prekine sve kontakte mene i mog oca s njegovom obitelji. Također, za sve moje prijatelje i/ili prijateljice imala je uvijek za reći nešto negativno.

- Da li ste posle svađe zbunjeni i da li se pitate niste li sami krivi?
Sve rjeđe i rjeđe, ranije sam više o tome razmišljala.

Kao u reklami, ni to nije sve:
Godinama mi predbacuju što sam prekinula fakultet, što sam se udala, što sam rodila dijete, što sam se razvela, što su me primili natrag... Kao razlog mog razvoda navode: "Ti si takva osoba koja nikoga ne trpi, koja gleda samo sebe", zanemarujući pritom objektivnu sliku tj. činjenicu da je npr. suprug noćima ostajao vani s prijateljima pred sam kraj moje trudnoće, da se ponašao kao da nije u braku, da nije želio ustati i dodati 7-dnevnoj bebi bočicu čaja jer ja nisam mogla, nisam se još bila oporavila od 18-satnog poroda i naknadne infekcije nepoznatog porijekla itd. Ne, uvijek su za rastavu okrivljavali mene. Taj isti, gore spomenuti bivši suprug već više od deset godina uopće ne pita za dijete. Jesam li svemu tome doista ja kriva?

Što sam poduzela?
Uslijed nedavne obiteljske prepirke prepune predbacivanja i verbalnog zlostavljanja, pa i posizanja za zdjelom uz prijetnju da će me njome udariti, pozvala sam policiju i prijavila majku. Međutim, jednom nepristojnom rečenicom izrečenoj u samoobrani od nasilja priskrbila sam si identičnu sudsku presudu kakvu je dobila i moja majka. Ima li tu logike? Nema.
Kao posljedica traženja pomoći od treće strane (u ovom slučaju policije), verbalno zlostavljanje se i dalje nastavlja u obliku svakodnevnog predbacivanja što sam se usudila zatražiti intervenciju. "To ti nikada nećemo zaboraviti!", kažu i otac i majka. Odgovor koji mi je izletio iz usta brže no što sam stigla promisliti glasio je: "Upravo TO i jest cilj svega - da ne zaboravite i da shvatite da više ne mogu podnijeti vaša maltretiranja. Da se nešto promijeni."

E, sad je dosta. Sad je zaista dosta.
Odlučila sam se boriti, pa kom' krivo, kom' pravo. I protiv zlostavljanja i protiv presude koja je sve samo ne pravedna. Zbogom zlostavljanje, zbogom boleštine! Od danas prihvaćam samo gripu, i to ako baš moram.
Basta!
U kući je, naravno, tiha misa, jer me kažnjavaju šutnjom budući da su nam prispjeli pozivi na razgovor u Centru za socijalnu skrb. OK, meni dobro. Sve dok šute, ne vrijeđaju me. Iako šutnju ne volim, ali stavim li je na vagu s uvredama tipa "ti si beskorisno smeće" i "idi živjeti svekrvi, tamo ti je mjesto"... pa, bolje je da šute.

Još malo detalja možete potražiti na forumu:
http://psihijatrija.forumhr.com/sos-poziv-u-pomo-f5/sos-admin-reni-kronina-anksioznost-t411-30.htm#4392

O čemu dalje želite čitati?

...

- 10:49 - Komentiraj/Vidi komentare (5) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ponedjeljak, 12.10.2009.

Depresija - evolucijski mehanizam


Surfajući internetom ponovno sam naišla na jedan zanimljiv članak koji ovdje prenosim u cijelosti. Odvojite nekoliko minuta, nećete požaliti.

DEPRESIJA je jedan od najčešćih psiholoških i psihijatrijski poremećaja kod ljudi. Istraživanja pokazuju kako diljem svijeta vrlo velik broj populacije pati od nje. No, novo istraživanje dvojice američkih psihijatara naznačuje kako se uopće ne radi o poremećaju, nego o evolutivnom mehanizmu, koji jedinkama omogućava dublju introspekciju i rješavanje životnih problema.

"Jedan od razloga zbog kojih sumnjamo na to da je depresija adaptacija, a ne malfunkcija, dolazi od istraživanja molekule u mozgu poznate po imenom receptor 5HT1A. Taj se receptor veže iz serotonin, još jednu molekulu u mozgu koja je povezana s depresijom i na koju pokušava djelovati većina modernih lijekova protiv depresije", pišu psihijatri Paul W. Andrews i J. Anderson Thompson.

Receptor 5HT1A

Navode primjer glodavaca koji nemaju taj receptor, a koji pokazuju manje depresivnih sindroma pri izlaganju stresu, što pokazuje da je receptor nekako povezan s promoviranjem depresije. Usporedba receptora 5HT1A kod štakora i ljudi pokazala je da dvije vrste o tom pogledu dijele 99 posto sličnosti, što "pokazuje da je on tako važan da je očuvan u prirodnoj selekciji".

No, tehnička pitanja na stranu, postoje problemi s depresijom i eventualne koristi od nje. "Depresivni ljudi često imaju probleme u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, ne mogu se koncentrirati na posao, imaju tendenciju društveno se izolirati, letargični su i često ne nalaze zadovoljstvo u aktivnostima kao što je seks ili jelo", navode psihijatri u časopisu Scientific American.

Koristi depresije

Što bi moglo biti korisno kod depresije, pitanje je koje se postavlja. "Depresivni ljudi često intenzivno razmišljaju o svojim problemima. Te su misli učestale i depresivni ljudi često ne mogu razmišljati ni o čemu drugome. Brojne studije pokazale su kako je takav način razmišljanja često vrlo analitičan. Razmišlja se o kompleksnim problemima, rastavljajući ih na manje dijelove", pišu psihijatri.

Upravo to analitičko razmišljanje, za koje je potreba samoća, izolacija i vrlo visoki stupanj koncentracije, posljedica je depresije. Depresivni ljudi imaju tendenciju micanja od ostatka društva i okupirani su svojim problemima, koje rastavljaju na male dijelove. Radi se o onome što se u pravilu posprdno naziva "pretjeranim razmišljanjem". Brojni simptomi depresije, vjeruju Andrews i Thompson, upravo olakšavaju proces razmišljanja. "Čak i gubitak apetita, tipičan za depresiju, potencijalno je koristan, jer žvakanje i oralna aktivnost ometa sposobnost mozga za procesuiranje informacija", stoji u članku.

Mašinerija koja pomaže riješiti probleme

Psihijatri se pozivaju na brojne studije koje pokazuju kako depresivni ljudi postižu bolje rezultate na testovima inteligencije, kako imaju veću sposobnost rješavanja društvenih dilema, te kako jednostavna metoda poticanja ljudi da iskreno zapišu i razmotre svoje probleme dovodi do relativno brzog prestanka depresije.

"Kad se razmotre svi dokazi, depresija se manje čini kao poremećaj u kojemu mozak radi u razbacanom modusu, ili loše funkcionira, a više kao unutarnje oko – složen, vrlo dobro organiziran dio mašinerija koji obavlja određenu funkciju", zaključuju psihijatri.

Izvor: index.hr | 28.8.2009 | autor: J.D.

Osobno nisam pobornik teze da je "previše razmišljanja" korisno, dapače, probleme je potrebno promptno rješavati a ne samo razmišljati o tome kako ćemo ih jednog dana riješiti. Naravno, treba promisliti o strategiji i načinima efikasnog rješavanja problema, ali cijele dane samo razmišljati... i ništa ne poduzimati... nisam baš sigurna da funkcionira.

Ono pak s čime se u potpunosti slažem jest zapisivanje problema. Na taj način lakše je objektivnije, s određene distance, naročito vremenske, sagledati problem, uočiti i napasti njegove slabe točke te ga tako riješiti.

I umjesto zaključka, ne mogu a da se ne zapitam zašto bi depresija morala biti važan dio evolucijskog procesa? U redu, istina je da, dok ne upoznamo tamnu stranu života, ne znamo cijeniti onu svijetliju. međutim, te činjenice se u članku autor nije ni na jednom mjestu dotakao, a osobno smatram da je to jedina korist koju je iz depresije moguće polučiti.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 16:29 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

subota, 10.10.2009.

Panični napad


Napad panike je iznenadni osjećaj veoma jakog straha i uplašenosti, osjećaj nelagode koji sa sobom donosi i niz psiho-somatskih simptoma.

Osoba koja doživljava panični napad ima osjećaj da joj se nešto zaista strašno događa, uvjerena je da će se istog trena srušiti ili onesvijestiti ili pak da će umrijeti na licu mjesta, da ce izgubiti kontrolu nad sobom, da će poludjeti, izgubiti razum i neće znati što čini.

Napad panike može trajati u rasponu od 5 minuta do pola sata, rijetko i duže. Kod paničnog napada osoba misli da je fizički ugrožena, da joj prijeti neka opasnost. Naravno, taj strah je potpuno nerealan, ali ga osoba doživljava vrlo realno.

Za osobu koja prooživljava panični napad, to je zaista zastrašujući događaj (naročito prvi panični napad), pa nije ni čudo da osoba misli da će joj se nešto strašno dogoditi.

Nakon što napad panike prođe, osoba je istinski izmorena, zbunjena, a često i veoma icrpljena, zato što je napad panike sam po sebi veoma iscrpljujuć po organizam.

Što se zapravo događa kod napada panike?

Kod napada panike vrlo se lako aktivira autonomni (vegetativni) živčani sistem sa svojim "fight or flight" mehanizmom . Nešto slično kao kada se nađete u džungli i pred vas iskoči tigar - trenutačno se aktivirao vaš "fight or flight" mehanizam a vi biste se počeli boriti ili bježati. Isto to događa se i kod paničnog napada, osim što vas ne juri tigar i ne postoji nikakva realna opasnost.

Najčešći uzrok napada jest STRES, a naročito ukoliko se nakupljao kroz duže vrijeme, koji se javlja u mnogo oblika. Stoga čovjek treba promijeniti životnu filozofiju i izbjegavati stresne situacije ili se drugačije odnositi prema njima nego ranije.

Prije razmatranja panićnog poremećaja potrebno je razgraničiti panični poremećaj kao zasebnu dijagnostičku kategoriju od paničnih napadaja.

Po važećim psihijatrijskim klasifikacijama (DSM IV i MKB 10) najznačajnije obilježje paničnog poremećaja je prisutnost ponavljanih neočekivanih paničnih napadaja koji se javljaju najmanje jedanput mjesečno, zabrinutost oko mogucih posljedica paničnih napadaja ili značajno promijenjeno ponašanje povezano s napadima.

Panicni napadi nisu posljedica neposrednih fizioloških učinaka uzimanja psihoaktivnih tvari ili općeg zdravstvenog stanja, a ne mogu se bolje objasniti u sklopu nekog drugog duševnog poremećaja. Ovisno o tome jesu li zadovoljeni kriteriji za agorafobiju po DSM IV psihijatrijskoj klasifikaciji postavlja se dijagnoza paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije. Panični napadi ne pojavljuju se samo u sklopu paničnog poremećaja i javljaju se i u kontekstu nekih drugih psihijatrijskih poremećaja, a kao najvažnije obilježje imaju kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode koja je udružena sa najmanje 4 od 13 tjelesnih ili kognitivnih simptoma.

Napad počinje iznenada i razvija se brzo do vrhunca (obično za 10 minuta ili manje), te je često praćen osjećajem bliske ili nastupajuće propasti i osjećajem potrebe za hitnim bijegom.
Trinaest tjelesnih i kognitivnih znakova (simptoma) paničnog napada su:
lupanje srca, znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili želučane smetnje, vrtoglavica ili ošamućenost, derealizacija ili depersonalizacija, strah od gubitka kontrole ili strah da će se poludjeti, strah od smrti, trnci i navala osjećaja topline ili hladnoće.
U razlikovanju panicnog napada od drugih poremecaja važno je uzeti u obzir kontekst u kome se panični napadi javljaju. Tako postoje 3 karakteristična tipa paničnih napada s različitim odnosima između početka napada i prisutnosti ili odsutnosti situacijskih okidača:
1.
neočekivani (bez povoda) panični napadi, u kojima početak napada nije praćen situacijskim okidačem,
2.
situacijski ograničeni (s povodom) panični napadi, u kojima se panični napad gotovo bez varijacija pojavljuje neposredno nakon izlaganja određenoj situaciji ili okidaču (npr. osoba ugleda zmiju i to je uvijek okidač za trenutni panični napad) i
3.
situacijski predisponirani panični napadi, koji se češće javljaju nakon izlaganja osobe određenoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenjivo vezani za situaciju i ne javljaju se obavezno po izlaganju osobe situaciji.

Da bi se dijagnosticirao panični poremećaj panični napadi se, barem u početku razvoja poremećaja, moraju javljati neočekivano.

U SAD-u vecina istraživača vjeruje da se agorafobija gotovo uvijek razvija kao komplikacija kod oboljelih od paničnog poremećaja. Termin agorafobija skovan je 1871. godine, a dolazi od grčke riječi agora koja označava javno mjesto i phobos koja oznacava strah. Najvažnije obilježje agorafobije je anksioznost koja se javlja na mjestima i u situacijama s kojih bi bijeg mogao biti težak ili u kojima pomoć ne bi mogla biti dostupna u slučaju situacijski predisponiranog paničnog napada. Izbjegavaju se situacije koje su izvan zone sigurnosti koju obično predstavlja bolesnikova kuća.
Ukoliko osoba uvidi i shvati iracionalnost straha od izlaska iz "zone sigurnosti", prvi i najteži korak prema ozdravljenju je već napravila.

Vezani članci:
Panični poremećaj
Panične atake i panični poremećaj

O čemu dalje želite čitati?

...

- 16:49 - Komentiraj/Vidi komentare (1) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

ponedjeljak, 05.10.2009.

Hipohondrija


Hipohondrija je patološki strah od bolesti. Pacijent je uvjeren da osjeti određene tjelesne tegobe a da za to nema uporišta. Također, takve osobe često idu na liječničke preglede vidno zabrinuti da bi mogli imati nekakvu bolest o kojoj su netom čuli.

Riječnik Hrvatskog jezika hiponodriju definira kao: sklonost umišljanju bolesti.

Hipohondrija je oblik somatoformnog psihičkog poremećaja koji u oboljelog izaziva osjećaj da boluje od jedne ili mnoštva tjelesnih bolesti. Takvi bolesnici sasvim normalne i uobičajene tjelesne podražaje, kojima većina ostalih ljudi ne posvećuje preveliku pozornost i prelazi preko njih potpuno nezainteresirano, tumače kao nenormalne,
ugrožavajuće, opasne pa čak i kobne za njihovo zdravlje. To izaziva veliko, a s vremenom izrazito veliko psihičko opterećenje, intenzivan hipohondrijski strah. Bolest je obično locirana na jedan ili dva organa, daleko rjeđe na cijeli niz organa ili organske sustave.

Povijesno gledajući bolest je bila poznata još u doba grčke medicine, te je opisuje i Hipokrat. Od tog doba pa sve do početka 19. stoljeća vjerovalo se da je bolest smještena ispod rebrenih lukova (hipohondrium),odakle joj potječe i ime koje je zadržano do danas.

Sama bolest nema neke uzročno posljedične veze sa spomenutim anatomskim smještajem. Zapravo je jedina veza što bolesnici obično bolest smještaju u organe koji se tu nalaze. Hipohondrija je tijekom povijesti gotovo uvijek povezivana s nekom drugom bolešću, depresijom ili konverzivnom neurozom (histerijom). Poznati bečki psihijatar, osnivač psihoanalize, Sigmund Freud hipohondriji je dao samostalnost u uzročno posljedičnom smislu i smatrao je tzv. aktualnom neurozom. Janet je umjesto hipohondrije uopćeno govorio o psihasteniji, a Krepelin o neurasteniji, dok je Bleurer hipohondriju opisivao kao karakternu crtu. Nemamo valjanih i egzaktnih podataka koliko ljudi boluje od te bolesti, no općenito, prema kliničkim zapažanjima, smatra se da poremećaj koji zovemo hipohondrija nije rijedak. Problem je i u tome što bolesnici rijetko dolaze u psihijatarsku ordinaciju ili dolaze tek nakon mnogih, često nepotrebnih i skupih pretraga, koje ne pokazuju patološka odstupanja. Smatra se da nastanku hipohondrije pogoduju organske bolesti u obitelji (posebno bližih članova) ili u samih bolesnika, neprestana izloženost raznim manjim ili većim stresovima u obitelji ili na radnom mjestu, a posebno ako život obiluje neuspjesima.

Za razliku od mnogih drugih bolesti, hipohondrija podjednako zahvaća oba spola. Najčešće započinje u doba puberteta i adolescencije, no “razbukta“ se u muškaraca u četrdesetima, a u žena u pedesetim godinama života. Kako nastaje bolest, u potpunosti nije jasno, ali zapažamo da u kliničkoj slici bolesti uz već spomenute čimbenike važnu ulogu ima struktura osobnosti te konstitucija oboljelog. U istoj se obitelji nalazi i po nekoliko osoba s ovom bolešću, a znatno je naglašena povezanost očeva (hipohondara) i njegove djece.

Od hipohondrije češće obolijevaju vrlo osjetljive i tankoćutne osobe koje su velikim dijelom usmjerene na svoje tijelo i svakodnevno prate i zapažaju i najmanju promjenu na njemu. Pasivne, egocentrične, emocionalno nezrele, često tvrdoglave osobe također su sklonije obolijevaju od ove bolesti.

Osobe koje boluju od hipohondrije nemaju dovoljno razvijenu “internu“ kontrolu obrade informacija koje neselekcionirane dolaze do svijesti, pa svaku sitnicu svjesno doživljavaju, a to ih onda uznemiruje.

Neka shvaćanja objašnjavaju hipohondriju frustriranom željom za više ljubavi i pažnje, koje im nedostaju ili su im manjkale tijekom dotadašnjeg života. Ako nemamo vanjske ljubavi moramo je nadoknaditi unutarnjom ljubavi samoga prema sebi. Takav sustav tada dopušta oboljelom da veliku pa čak i svu pozornost usmjerava prema sebi i svojim organima te da ih unedogled analizira. U toj analizi uvijek se nađe jedna ili više nepoznanica koje onda plaše “jer ako ne znam ili liječnici ne znaju uzrok mojim problemima to je onda sigurno nešto loše“. To razmišljanje potkrepljuje i činjenica da mnogi pacijenti dođu s jasnijim simptomima tek nakon nekoga društvenoga ili profesionalnog neuspjeha, neuspjeloga braka, odlaska djece zbog školovanja ili nakon što osnuju
svoju obitelj. U svakom tom slučaju riječ je o nekoj vrsti “gubitka“ i uskraćivanja ljubavi.

Klinička slika hipohondrije

Normalno je i nužno brinuti se o svom zdravlju, unaprjeđivati ga, stvarati preduvjete za što dulju dobru tjelesnu i psihičku kondiciju. Zbog toga većina ljudi potraži liječničku pomoć kad osjete neku smetnju ili poremećaj. Već sam dolazak liječniku za veliku većinu pacijenata djeluje blagotvorno. Tome se pridružuje umirujući i pozitivni stav liječnika, pa većina odlazi kući zadovoljna sobom i svojim liječnikom. Ipak, unatoč uvjeravanju liječnika, oko 10% osoba nije baš sasvim zadovoljno onim što im je rečeno. Oni i dalje imaju neodređene tjelesne smetnje, pojačava im se strah, a to potiče sumnju da im nije postavljena “prava“ dijagnoza, da nisu učinjene sve pretrage koje su danas na raspolaganju. Tada za oboljelog od hipohondrije započinje još veća patnja. Bolesnik smatra da boluje od neke organske bolesti ili nekoliko njih, sam traži moguća rješenja po raznim časopisima, Internetu, od prijatelja. Odnosno, često svoje simptome povezuje s nekom osobom koja je imala slične tegobe “ali njoj su našli od čega boluje“. Nakon nekog vremena, kada liječnik jasno upozori na besmislenost daljnjih pretraga, pogotovo ako je riječ o tzv. invanzivnim pretragama, te ih konačno pacijentu uskrati, počinju “muke“ za odabranog liječnika. Do tada dobar liječnik “postaje“ loš, a hipohondar svoja uvjerenja uporno prenosi drugim pacijentima što cijelu situaciju dodatno komplicira.

No, vratimo se mi našem pacijentu. On odlazi od jedne do druge ordinacije, od jedne “dijagnostike” do druge, traži pomoć u alternativnom liječenju, no najgore je kad bude uhvaćen u mrežu različitih "nadriliječnika", često šarlatana koji sve znaju, objašnjavaju mu uzroke, najčešće blateći stručnjake. Na kraju našem pacijentu, i nakon prolaznih i rijetkih poboljšanja ovim liječenjem, ipak nije dobro i on se ponovno vraća u okrilje medicine.

Kako se može dijagnosticirati hipohondrija?

Najprije, oboljeli je stalno i čvrsto uvjeren da boluje od neke ili nekih određenih tjelesnih bolesti, što potkrepljuje tipičnim simptomima koje nažalost nije moguće potvrditi raznim dijagnostičkim metodama. Veliku ulogu u tome ima osjet boli koji je u takvih bolesnika izrazito prenaglašen, pa mogu i na manji dodir u bolnom području početi jaukati i previjati se. To nije gluma nego oni uistinu “osjećaju“ da ih boli. Uz to, oboljeli svjesno, često ljutito i agresivno odbija savjet svog liječnika i njegovo stručno uvjerenje temeljeno na dokazima kako nije riječ o tjelesnoj bolesti.
Zanimljivo je da bolesnik koji boluje od hipohondrije gotovo nikad ne osjeća strah od ludila, gubitka kontrole i liječenja na psihijatrijskim odjelima što je inače dosta čest simptom u nekih drugih poremećaja.

Problem nam mogu biti bolesti koje su po nekim simptomima slične hipohondriji. Dok pacijenti s općim somatiziranim poremećajem imaju neodređene tjelesne simptome, hipohondar je čvrsto uvjeren da boluje od somatske (tjelesne) bolesti. Kao što je već i spomenuto, hipohondrija je podjednako bolest muškaraca i žena dok je somatizirajući poremećaj češće bolest žena. U depresije najprije dolazi do razvoja bolesti, a tek potom razvijaju se tjelesni simptomi, dok je u hipohondrije obratno.

Pri općem anksioznom poremećaju, paničnom poremećaju, socijalnoj fobiji i drugim fobijama dominiraju simptomi anksioznosti, straha od gubitka kontrole, jedan opći i ukupni tjelesni nemir, a u hipohondrije mogu postojati ti simptomi kao prateći i uglavnom marginalni. Ipak, spomenuti poremećaji imaju brojne tjelesne smetnje hipohondričnog karaktera, ali za razliku od hipohondara, kada se isključi organski uzrok, ovi pacijenti prihvaćaju činjenicu da je njihova bolest psihogene naravi i tako je liječe.

U shizofrenije i psihotične depresije mogu biti hipohondrijske “fiksacije“ na tjelesne organe, no sumanutost poremećaja ubrzo razjašnjava situaciju.

Tijek, prognoza i liječenje hipohondrije

Klinički tijek hipohondrije u pravilu je kroničan i dugotrajan. U manjeg broja bolesnika simptomi mogu oscilirati pa imaju stanja poboljšanja i umanjenja simptoma iza čega opet dolazi stanje bolesti u punom obujmu. Većina takvih bolesnika s vremenom postaje radno nesposobna, a socijalno otežano funkcionira.

Posebno je nepovoljna prognoza u onih pacijenata koji zbog bolesti maksimalno mijenjaju svoj stil života i sve podređuju bolesti. Nerijetko su ti bolesnici vezani čak i uz neprestano ležanje u krevetu, što vodi k brojnim drugim
problemima i komplikacijama i oboljelog i cijele obitelji. Neprestano, svakome tko dođe u kuću bolesnik priča samo o svojim tegobama, bolestima, o nepravdi koja mu je nanijeta, o nestručnosti liječnika, a da niti jednog trenutka ne postavlja pitanje: “A koja je moja uloga u svemu tome, kako ja pridonosim svojoj bolesti?“.

Liječenje hipohondrije je dugo, kompleksno, često “teško“ za pacijenta, ali i za liječnika. Potrebno je izraditi odgovarajući, za svakog pojedinca posebni i specifični, plan liječenja.
Nužno je izgraditi povjerenje između pacijenta i liječnika. Uz razne oblike psihodinamskog liječenja, tehnika opuštanja, bihevioralne terapije, primjenjuju se i lijekovi tzv. psihofarmaci.


I na kraju, ako pacijent boluje od hipohondrije, on ima “pravo“ oboljeti od bilo koje tjelesne bolesti baš kao i svi drugi ljudi. To ni liječnik, a niti pacijent ne smiju nikada smetnuti s uma.

Izvor: zdrav-zivot.com.hr | dr. Zlatko Crkvenčić, dr. med. spec. psihijatrije, Zabok

SIMPTOMI HIPOHONDRIJE:

- Pretjerani strah ili zabrinutost da je prisutna određena bolest
- Zabrinutost da mali simptomi ukazuju na ozbiljnu bolest
- Učestali posjeti liječniku radi konzultacija u vezi određenih simptoma
- Neprirodni društveni odnosi
- Opsesivno čitanje tema o zdravlju
- Emocionalna rastresenost
- Učestala zabrinutost i provjeravanje tjelesnih simptoma poput boli i kvržica
- Često provjeravanje vitalnih znakova, poput pulsa ili krvna tlaka
- Uvjerenost da imate neku bolest nakon što ste o njoj čitali ili slušali
- Izbjegavanje 'rizičnih’ situacija, poput boravka u bolnicama
- Nevjerovanje liječničkim nalazima

O čemu dalje želite čitati?

...

- 22:41 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

nedjelja, 04.10.2009.

Manija i hipomanija


Manija je endogena psihoza, rjeđe se javlja samostalno, češće je udružena s depresijom u jedan krug, kao manično-depresivna psihoza, pa se tada naziva cirkulatorna (bipolarna psihoza). Manija počinje u mlađoj dobi, a za nju su karakteristični poremećaji mišljenja, afekta i motorike. Misli naviru bujicom, a raspoloženje je bez razloga podignuto pa bolesnik zrači vedrinom, srećom ili samopouzdanjem. Vremenom se takav bolesnik iscrpljuje. Manija i hipomanija općenito su karakterizirane povišenim raspoloženjem te povećanjem kvantitete i brzine tjelesne i umne aktivnosti. Takvo stanje treba trajati neprestano tijekom najmanje nekoliko dana. Osobe se osjećaju "važnima" imaju osjećaj viška energije, smanjenu potrebu za spavanjem. Pojedinci u stanju hipomanije izgledaju euforično, energično i "kreativno", nestrpljivi su i loše rasuđuju. Razgovorljivi su puni ideja, no te su ideje neorganizirane te daju dojam rastresenosti. Uključuju se pretijesno i nepromišljeno u neke ugodne aktivnosti kao npr. kupovanje, seksualne aktivnosti.itd. Razlika između hipomanije i manije je u intenzitetu. Kod hipomanije smetnje nisu dovoljno jake da uzrokuju značajno oštećenje u socijalnom ili radnom djelovanju ili da zahtjevaju hospitalizaciju, za razliku od manije.

Termin manija koristi se za opisivanje najtežeg oblika ekstremnog ushićenja i pretjerane aktivnosti. Mali broj osoba s bipolarnim poremećajem raspoloženja doživi jedino epizode manije i nikad ne doživi epizode depresije.
Uobičajeni simptomi manije uključuju različite stupnjeve sljedećeg:

  • Pojačano raspoloženje – oboljele osobe osjećaju silan osjećaj uzbuđenja, ushićenosti i pune su energije.
  • Takvo se iskustvo često opisuje kao da ste na samom vrhu svijeta i mislite da ste nepobjedivi.
  • Povećana energija i pretjerana aktivnost.
  • Smanjena potreba za snom.
  • Razdražljivost – takve osobe se mogu naljutiti ili ih nerviraju oni koji ne odobravaju ili odbacuju njihove ponekad nerealne planove ili ideje.
  • Ubrzano razmišljanje i govor – misli postaju ubrzanije nego obično. To može dovesti do toga da dotična osoba ubrzano priča i skače s teme na temu.
  • Nepromišljenost – to može biti rezultat smanjene sposobnosti kod oboljele osobe da vidi posljedice svog ponašanja, kao što je npr. trošenje goleme svote novca na kupnju stvari koje im zapravo uopće ne trebaju.
  • Grandiozni planovi i uvjerenja – uobičajeno je za osobe koje dožive maniju da budu uvjerene kako su izuzetno talentirane ili obdarene, da su kraljevi, filmske zvijezde ili na primjer predsjednici država. Često se pojačavaju i religiozna vjerovanja i dotične osobe vjeruju da su one važne vjerske ličnosti.
  • Pomanjkanje razumijevanja – osobe koje dožive maniju možda ne prepoznaju da je njihovo ponašanje neprimjerno, mada mogu shvatiti da druge osobe smatraju da su njihove ideje i ponašanje neprimjereni, nepromišljeni ili nelogični.

Manija se dijagnosticira kada su simptomi prisutni tjedan dana ili duže.
Hipomanija je blaži oblik i može kraće trajati.

Američko istraživanje provedeno na 47 bolesnika s bipolarnim poremećajem u dobi od 7 do 17 godina pokazalo je da se miješana hipomanija često javlja kod mlađih bolesnika s bipolarnim II poremećajem. Također, prema mišljenju američkih znanstvenika s University of California (San Diego) miješana hipomanija je često neprepoznata kod djece s bipolarnim poremećajem II. Stanja manije i hipomanije mogu se ponavljati, te biti kombinirana sa depresivnim epizodama. Kada oboljele zahvati epizoda manije, onda ih može biti teško uvjeriti da im je potrebno liječenje. Ponekad je neophodno da se oboljela osoba smjesti u bolnicu ako su simptomi snažni, no mnogi oboljeli nikad ne završe u bolnici ili im se zdravstvena njega u cijelosti pruža izvan bolnice u zajednici. Liječenje je u prvom redu medikamentozno (lijekovima) ali i psihološka intervencija isto tako može biti važna komponenta u liječenju. Terapije poput kognitivno bihevijoralne terapije (KBT) imaju za cilj promijeniti način razmišljanja, ponašanja i vjerovanja koja doprinose nastajanjuju bolesti. Interpersonalnim terapijama oboljelima se pomaže da nauče nove načine ophođenja s važnim osobama u svom životu.

O čemu dalje želite čitati?

...

- 23:16 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

subota, 03.10.2009.

Psiho-test: Jeste li otporni na frustracije


Danas kad se tempo života strahovito ubrzava i kad su pritisci sve veći, svi smo često izloženi stresu, a sve je više situacija koje nas frustriraju. Zbog toga je važno pronaći nove načine suočavanja sa stresom, te osvijestiti i ojačati one postojeće, jer ćemo tako sačuvati živce i zdravlje. Ispunite ovaj upitnik i osvijestite koliko ste tolerantni na frustracije i kako se nosite s njima.
Pred vama se nalazi osam izmišljenih situacija, a za svaku od njih su ponuđene tri vrste reakcija. Kako svi mi reagiramo na različite načine, vjerojatno je da za neke situacije neće biti ponuđen odgovor koji bi vi izabrali. U tom slučaju odaberite odgovor najsličniji vašoj zamišljenoj reakciji. Budite iskreni, jer ćete tako najviše profitirati! Da biste se ugodnije osjećali, iznimno smo samo unutar predloženih zamišljenih situacija koristili "ti" umjesto "vi".
Zapisujte odgovore!



1) Na poslu ili u školi su ti na vrijeme zadali rok za zadatak koji ako sad počneš raditi sigurno nećeš stići napraviti. Ti ćeš:
A) shvatiti to kao izazov, marljivo raditi i pokušati odgoditi rok za još koji dan
B) odustat ćeš od zadatka i pritom se živcirati što nisi ranije počeo/počela
C) odustat ćeš od zadatka, nećeš se puno živcirati jer si siguran da ćeš sljedeći zadatak početi na vrijeme

2) Partner te namjerava ostaviti, tvoja reakcija je:
A) pokušati zajedno s partnerom uočiti najbitniji problem i raditi na vašem odnosu
B) izderati se na partnera ili se rasplakati pred njim/njom
C) objasniti sebi da u biti niste jedno za drugo i da je bolje razdvojiti se na neko vrijeme

3) Uslijed nevremena odlomilo se drvo i palo na tvoj auto. Nastala je velika šteta. Tvoje misli su:
A) Desilo se iznenada, nisam to mogao/la predvidjeti. Polako ću popravljati auto, što se može...
B) Kuda baš na moj auto. Kako ću sada to platiti? Znao/la sam da sam ga trebao/la osigurati protiv ovakvih stvari!
C) Hvala Bogu da je samo auto, moglo je pasti na čovjeka. Materijalno se dade nadoknaditi.

4) Stravično ti se žuri i pobjegne ti autobus pred nosom. Razmišljaš:
A) Ništa sad, važno mi je stići pa ću uzeti taxi, probati stopirati ili zvrcnuti susjeda s autom. Još nije sve izgubljeno.
B) Znao/la sam! Mogao/la sam krenuti minutu ranije, pa stići na vrijeme. Sigurno ću propustiti najbitnije kad kasnim.
C) Sad ne mogu ništa promijeniti, barem sad stignem kupiti pecivo i pročitati novine do sljedećeg autobusa.

5) Čekaš već sat vremena u pošti i neka žena se progura ispred tebe bez pitanja. Ti ćeš:
A) mirno joj objasniti koliko dugo svi čekate ovdje i pokazati joj kraj reda
B) živčano se izderati na nju da je bude sram i da to više ne ponovi
C) pomisliti u sebi kako žena ima valjani razlog za guranje, zasigurno bi uredno čekala da joj nije tako hitno

6) Netko od ukućana ti je bez pitanja uzeo važnu knjigu koja ti upravo sada treba. Kroz glavu ti prolazi:
A) Idem brzo pogledati u knjižnicu ili do susjeda, možda imaju tu knjigu.
B) Nevjerojatno je bezobrazan, sve mi je upropastio. Više ništa ne stignem napraviti.
C) Pogledati ću druge knjige, možda nađem nešto još zanimljivije što mogu iskoristiti.

7) Pet godina radiš sa prijateljem u firmi i shvatiš da te zakinuo za dvije plaće. Razmišljaš:
A) Popričat ću s njim, ispitati situaciju. Možda je slučajno zaboravio.
B) Imala/o sam povjerenje u njega, ne mogu vjerovati da me tako prevario. Možda sam mogla/o to predvidjeti.
C) Dosad je sve bilo u redu, trebam biti sretan/na zbog dosadašnjeg zaposlenja. Ovo je možda znak da promijenim posao.

8 ) Netko tebi vrlo blizak oboli od smrtne bolesti. Tvoja reakcija je:
A) Treba otići svim mogućim doktorima, raspitati se za lijekove. Možda i otkriju lijek prije nego bude prekasno.
B) Zašto se baš njemu/njoj to dogodilo? Kako ću ja bez nje/njega?
C) Treba biti snažan i misliti na nju/njega. Moramo što ljepše i kvalitetnije iskoristiti vrijeme što nam je preostalo zajedno.
Pogledajte koji su vaši najčešći odgovori i u skladu s tim pročitajte interpretaciju.

Najčešći odgovori A ili C - otporni ste na frustracije:

Kad se nađete u frustrirajućoj situaciji, ona vas ne izbaci iz takta, već najčešće tražite načine kako zaobići prepreku, kako ukloniti poteškoću ili promijeniti cilj koji se pokazao nedostižnim. Tražite alternativna rješenja u danoj situaciji i ne zamarate se onime što je nepromjenjivo, na što ne možete utjecati. Zbog toga vam ostaje više energije koju možete usmjeriti na rješavanje situacije. Imate realan uvid u vlastite sposobnosti i mogućnosti svladavanja određene situacije, tako da već u startu postavljate izvodive ciljeve. Samim time smanjujete vjerojatnost pojavljivanja frustrirajuće situacije. Često znate preokrenuti situaciju u svoju korist i "prijetnju" pretvoriti u izazov. Dakle, za vas vrijedi poslovica, "Što te ne slomi, te ojača".

Ipak, i unutar skupine onih koji su otporni na frustracije, mogu se uočiti dvije pomalo različite podskupine, i to upravo ovisno o tome prevladavaju li odgovori A ili odgovori C., pa tako:

Pripadate li podskupini s najviše odgovora A skloni ste prihvatiti situaciju kakva jest i tražiti nova rješenja kako bi došli do željenog cilja. Na odličnom s putu, jer nastojite promijeniti ono što možete, a prihvatiti ono što ne možete promijeniti.

Pripadate li podskupini s najviše odgovora C, skloni ste tražiti alternativna objašnjenja i pozitivne strane događaja, makar to koji put završi kao svojevrsno samozavaravanje (vjerojatno nismo jedno za drugo; možda je to znak da nađem drugi posao ili sigurno žena ima valjani razlog...). Ne brinite, to je jedna vrsta obrambenog mehanizma koji smo skloni koristiti da si olakšamo tešku situaciju. Ionako je većina naših doživljaja određena našim interpretacijama i vlastitim objašnjenjima, stoga su obrambeni mehanizmi korisni. No morate paziti da to ne bude jedini način suočavanja sa problemima, jer ćete tako previše zaobilaziti stvarnost.


Najčešći odgovor B - niska tolerancija na frustraciju:

Vi ste skloni ovakve i slične situacije doživljavati kao ugrožavajuće i prijeteće, burno reagirate bez puno razmišljanja. Lako vas se izbaci iz takta, pa vam se teško vratiti u stanje gdje bi mogli mirno razmisliti o tome što dalje učiniti. Stanje frustracije je najčešće izazvano raskorakom koji stvaraju naša očekivanja i težnje u odnosu na naše realne sposobnosti i mogućnosti. Često vam se događa da ste se precijenili i postavili si nerealne ciljeve, pa ste frustrirani kad ih ne postignete, ili pak podcjenjujete svoje sposobnosti pa u mnogim slučajevima ni ne reagirate, iako ste vjerojatno sposobni prijeći prepreku i profitirati.

Bilo bi korisno da što objektivnije porazmislite o svojim sposobnostima i mogućnostima, te o tome što vas dovodi do (ne)uspjeha. To će vam pomoći da realnije odredite ciljeve i na kraju krajeva, da ih i postignete. Također ste vjerojatno skloni brinuti se o stvarima koje više ne možete mijenjati (propušteni bus, vremenski rok...) i tu gubite najviše živaca. Za vas bi bilo jako dobro shvatiti da nema smisla žaliti za nečim što je sada nepromjenjivo, već treba izvući pouku i sljedeći put na vrijeme reagirati. Energiju koju trošite na živciranje, usmjerite ka nekoj akciji, nemojte je potratiti na samosažaljenje ili bijes.

Stres je stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje smatraju prijetećima za svoju dobrobit ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima. O našoj interpretaciji događaja ovisi koliko ćemo neku situaciju percipirati kao ugrožavajuću, te u skladu s time kolika će biti razina doživljenog stresa. Ono što nam često izaziva napetost je nepredvidivost događaja, zbog toga smo tjeskobni i strepimo. Zato je korisno uočiti da o većini situacija u životu odlučujemo sami, te da zaista možemo utjecati na razinu doživljenog stresa.

Evo nekoliko načina da smanjite intenzitet stresa kad sljedeći puta upadnete u neku frustrirajuću situaciju:
- uskladite što realnije svoja očekivanja sa mogućnostima;
- usporedite se s nekim tko je u goroj situaciji nego vi;
- družite se sa dobrim prijateljima, našalite se na svoj račun. Ironija je odličan način izražavanja bijesa (bolje se smijati nego plakati!). Postoje mnogi obrambeni mehanizmi, iskoristimo ih... Bila bi velika šteta dopustiti stresu da nam "pojede" živce i zdravlje!

Izvor: trigon.hr

O čemu dalje želite čitati?

...

- 20:52 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

četvrtak, 01.10.2009.

Depresija - bolest desetljeća


Depresija se masovno širi i uskoro će izbiti na drugo mjesto svih oboljenja u svijetu: u Hrvatskoj je već danas 300 tisuća depresivnih

Zašto se to baš meni dogodilo? – pita se K. V. (66) koja je hospitalizirana zbog depresije osmi put u zadnje četiri godine. Čini joj se da više nikada neće biti onakva kakva je bila, a najviše žali što se sada kada je u mirovini ne može više posvetiti unuku. Sebe opisuje kao napetu i nervoznu osobu koja se cijeli život brinula hoće li sve stići napraviti na vrijeme i kako treba. Uvijek je bila u trku između posla, muža, sina i vrta. U tijeku rata sin je bio na osječkom bojištu – užasno se brinula. Nakon što se sin oženio, javio se prvi napad depresije: osjetila je strašan strah i paniku, i nije mogla leći u krevet jer je “vidjela” da je posipan pšenicom. Sve je bilo popraćeno nervozom u želucu i tištenjem u prsima, a poslije i mučninom, glavoboljama i “glasovima”. Završila je u bolnici. Na terapiji je antidepresivima i bolje joj je, ali jako se umara, povremeno pati od nesanice, osjeća svrbež po tijelu, živi u stalnom iščekivanju, a glavom joj prolazi tisuću misli.

Svjetski trend
SAD godišnje gubi 44 milijarde dolara zbog depresivnih poremećaja, koji privredi zemlje nanose više štete nego AIDS, tumor i ratovi zvijezda zajedno

Na žalost, primjer K. V. samo je jedan od 300 tisuća depresivnih bolesnika u Hrvatskoj, koji pokazuje da je i Hrvatska u skladu sa svjetskim trendom – masovnim širenjem depresije. To potkrepljuje i psihijatar Veljko Đorđević koji upozorava da je u Hrvatskoj zbog rata i traumatičnog poratnog razdoblja broj oboljelih od depresije u velikom porastu. S obzirom na starenje populacije i socijalnu krizu pretpostavlja se da će depresija obilježiti ovo desetljeće. Predviđa se da će broj oboljelih od depresije i dalje rasti zbog specifičnosti naše situacije koju karakterizira nezaposlenost, osjećaj nesigurnosti kod mladih, odlazak u inozemstvo, dakle, nove migracije, problem od milijun umirovljenika, propalo gospodarstvo i strah od budućnosti.

Nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija objavila alarmantan podatak: u idućih 20 godina prijeti nam svjetska epidemija depresivnih poremećaja, koja neće poštedjeti ni razvijene niti tranzicijske zemlje. No kod prvih je problem u esenciji, a kod drugih u egzistenciji. Prijeti li i Hrvatskoj epidemija depresije? Procjenjuje se da će broj oboljelih od duševnih bolesti porasti 50 posto, osobito kod mlađih žena, i da će se depresija popeti na drugo mjesto po broju svih oboljelih. Stručnjaci to potkrepljuju podacima iz prakse: depresija je već danas na četvrtom mjestu oboljenja – trenutačno više od 120 milijuna ljudi boluje od depresije. U tijeku života od nekog depresivnog poremećaja oboli oko 5,8 posto muškaraca i 9,5 posto žena, najčešće u srednjoj i starijoj dobi. Zastrašuje i podatak da se samo 15 do 20 posto bolesnika liječi na primjeren način i da zapravo 50 posto pacijenata u bolnicama boluje od nekog skrivenog depresivnog poremećaja.

Uz emocionalnu bol, razaranje obiteljskog, bračnog i društvenog života, depresija je jedan od najčešćih uzroka radne nesposobnosti u zapadnim zemljama. U zadnja dva desetljeća depresija se sve češće javlja kao razlog invalidskih mirovina. SAD gubi 44 milijarde dolara godišnje zbog depresivnih poremećaja, koji privredi zemlje nanose više štete negoli AIDS, tumor i ratovi zvijezda zajedno.

Očekuje se i drastičan porast suicida prouzročenih depresijom, posebno kod mladih u dobi od 18 do 24 godine. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da bi depresija mogla postati prvi uzrok smrtnosti kod žena, a drugi kod cjelokupne populacije. Naime, depresivni bolesnici zaključuju: ako se lišim života, lišit ću patnje sebe i svih oko mene do kojih mi je stalo. Bečki psihijatar Siegfried Kasper upozorava da čak od 80 do 90 posto depresivaca ima tijekom bolesti suicidalne primisli, a od toga 15 posto ostvari taj naum. U Europi je stopa suicida 18,3 posto, što godišnje iznosi više od 40 tisuća ljudi. Tri puta češće ubijaju se muškarci, ali žene četiri puta više pokušaju napraviti samoubojstvo. Procjenjuje se da u svijetu čak oko 60 posto od svih suicida dolazi iz kategorije duševnih bolesti – depresivnih poremećaja i shizofrenije. Samo u devedesetima depresija je odnijela više od 100 tisuća života u razvijenim zemljama, a čak oko 800 tisuća u cijelom svijetu.

U tzv. suicidalnom pojasu, koji obuhvaća skandinavske i baltičke zemlje, te Rusiju, pa se spušta do Austrije i Slovenije, a završava u Mađarskoj, stopa suicida penje se i do 40 posto. Najmanje suicida ima u Albaniji, Armeniji, Grčkoj i Malti, a potom slijede Engleska, Makedonija, Španjolska, Italija, Izrael i Irska, što se objašnjava i jakim utjecajem crkve. U Hrvatskoj je stopa suicida 20 posto, no u rubnim područjima koji graniče sa suicidalnim pojasom kao što je Zagorje, Međimurje i Slavonija, puno je viša.

Gdje je tu Hrvatska? Ljubomir Hotujac, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC Zagreb i Predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva, upozorava da je depresija u porastu i procjenjuje da od pet do sedam posto populacije u zemlji pati od depresije, dakle od 200 do 300 tisuća ljudi. No šokantno je što se samo deset posto depresivnih bolesnika pravilno liječi. Liječnici opće prakse često ne prepoznaju depresiju i daju pogrešne dijagnoze, jer nisu adekvatno obrazovani. Kako kažu u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, nemamo ni republički registar za depresiju kao afektivni poremećaj, kao što postoji za shizofreniju, koja se prati već 30 godina, nego samo podatke o broju hospitalizacija. No ti podaci mogu iskriviti cjelokupnu sliku jer mnogi depresivci ni ne stignu do psihijatra, koji je društveno stigmatiziran, nego radije liječe fizičke simptome. Depresija se prati samo kroz depresivnu epizodu (F32) i povratni depresivni poremećaj (F33), dok na primjer podaci o manično-depresivnoj psihozi koja je u grupi bipolarnih poremećaja, ili anksioznoj depresiji koja spada pod neurotske poremećaje, nisu izdvojivi iz skupine. Također nema podataka za depresivne tegobe kod degenerativnih ili neizlječivih bolesti kod kojih je izražen suicid. Nedostaju i podaci za depresije poslije infarkta ili moždanog udara, koje se javljaju u 40, odnosno u 47 posto slučajeva, a da i ne spominjemo sezonske ili postporođajne depresije.

U 2000. u Hrvatskoj je bilo ukupno 564.482 hospitalizacije, a duševne bolesti bile su na sedmom mjestu s udjelom od 36 679, odnosno 6,5 posto. No po broju korištenja bolničkih dana izbijaju na prvo mjesto s udjelom od 22,9 posto, jer su to dugotrajne, često kronične, čak i doživotne bolesti. To znači da se svaki peti dan bolničkog liječenja koristi za skupinu duševnih bolesti i poremećaja. Uzroci hospitalizacije duševnih bolesti su shizofrenija (22,3 posto), alkoholizam (21,7), reakcija na teški stres s PTSP-om (9,4) i depresivni poremećaj (9,3). Ali po broju korištenih dana bolničkog liječenja prednjači shizofrenija s udjelom od 38,1 posto, a slijede alkoholizam (12,8), reakcija na teški stres i PTSP (8) i depresivni poremećaji (8).

Zbog alarmantnih podataka u Europi sredinom studenog 2001. održan je u Bruxellesu sastanak ministara zdravstva članica EU, na kojem je najavljen rat depresiji. Zaključeno je da se depresija neće rješavati globalno nego lokalno, u skladu sa specifičnostima zemalja članica, ali međusobno će izmjenjivati iskustva i rezultate istraživanja. Naglašeno je da europske duše reagiraju različito, što ovisi o mentalitetu i senzibilitetu nacije, ali i o klimi, te o ekonomiji zemlje. Istraživanja su pokazala da su depresivni Austrijanci skloniji samoubojstvu nego Nizozemci, Britanci, Španjolci i Talijani. Istočni Europljani pod stresom češće utjehu traže u alkoholu. U zemljama poput Njemačke i Velike Britanije, u kojima se podržava slika o ženi od karijere, kućanice su sklonije depresiji nego kućanice u mediteranskim zemljama gdje se propagira ostanak žene kod kuće. Za Britance je gubitak posla najveći razlog samoubojstva, dok se disciplinirani i marljivi Nijemci lakše nosi s tim problemom. Zanimljivo je da među američkim Amišima, koji žive specifičnim načinom života – bez struje, nafte, automobila i ostalih civilizacijskih tekovina, od depresije boluje tek jedan do dva posto ljudi.

Svjetski psihijatri su ustvrdili da je depresija poremećaj raspoloženja, koji je od 1915. prošlog stoljeća u stalnom porastu. Otkrili su da je depresija postojala oduvijek, čak je dijagnosticirana kod primitivnih društava. Tijekom povijesti javljala se pod drugim imenima kao što su histerija ili melankolija. U 17. stoljeću veličao se kult melankolije, no već u 18. stoljeću s promjenom mode tretirala se kao velika slabost. Već je tada jedan engleski liječnik zapisao: “Ako želite pronaći pakao na zemlji, zavirite u srce depresivnog čovjeka.” Moderna teorija o depresiji počinje s velikim austrijskim psihijatrom Sigmundom Freudom koji je depresiju nazvao “rupom” i “unutrašnjim krvarenjem”, usporedivim s tjelesnom ranom.

Na pitanje kako se prepoznaje depresivni bolesnik, Vera Šmalc-Folnegović, predstojnica Psihijatrijske bolnice Vrapče, odgovara da je depresija vrlo ozbiljna bolest ljudske duše. Od svih bolesnika sa psihičkim poremećajima najviše pate upravo oni s depresijom, dok kod shizofreničara ili alkoholičara mnogo više pati okolina. Olakotna je okolnost što bolesnik ne pati puna 24 sata, nego ima u tijeku dana intervale patnje različitog intenziteta, čak i posve zdrava razdoblja.

“Zbog toga je depresija često i smrtonosna bolest, jer nije na vrijeme prepoznata, a katkad nije primjereno i dovoljno dugo liječena. Naime, depresija je bolest s tisuću lica. Kod velikog depresivnog poremećaja pojavljuju se vrlo različite psihosomatske tegobe poput probadanja, gušenja ili strahova, koje se ne prepoznaju kao posljedice depresije, nego se pacijent upućuje na razne dijagnostičke pretrage. U međuvremenu, tegobe rastu i na kraju pacijent može završiti fatalno”, ističe psihijatar Veljko Đorđević. “Problem je u tome što mnogi s depresijom izbjegavaju psihijatra kojem odlaze tek na kraju puta, a rijetko odlaze i na bolničko liječenje. U Hrvatskoj ljudi još uvijek izbjegavaju prihvatiti psihološki problem kao temelj depresije i libe se otići k psihijatru, čak liječnik opće prakse pacijente upućuje neurologu kako bi to lakše prihvatili. Ljudi često sami pokušavaju riješiti svoju depresiju uzimanjem anksiolitika, analgetika ili alkoholnih pića. Kad ne bi postojala ta stigma od duševnog poremećaja i zaziranje od psihijatrije, vjerojatno bi se barem dio problema lakše riješio.”

Depresija je heterogeno uzrokovana – biološki, genetski i socijalno. Češće se javlja u obiteljima u kojima je već postojao neki depresivni poremećaj, na primjer, kada jedan roditelj pati od depresije, djeca obolijevaju od te bolesti u 30 posto slučajeva, a kada su oba roditelja depresivna, taj se postotak penje i do 60 posto. Depresija je češća u socijalnim situacijama koje su opterećene stresogenim momentima kao što su žalovanje, gubitak osobe ili imovine, stres, razočaranost, gubljenje ideala, osjećaj suvišnosti, strahovi ili neimaština, koji mogu otkočiti depresivni poremećaj. Može biti povezana s anksioznošću, napetošću, panikom ili opsesivno-kompulzivnim poremećajima poput prisilnih misli i radnji, ali i alkoholizmom i pretjeranim pušenjem.

Na pitanje je li rat utjecao na porast depresije u Osijeku i slavonskoj regiji, Nikola Mandić, predstojnik Klinike za psihijatriju Opće bolnice Osijek, koji se 30 godina bavi istraživanjem suicida, odgovorio je potvrdno, dodavši da su tome najviše pridonijeli gubici najbližih, imanja i posla. “Ako se gubitak ne savlada za šest mjeseci, tada se sumnja na depresiju”, ističe. “Kod nas je rat donekle pridonio skidanju stigme s psihijatara. Naime, u Slavoniji su u vrijeme rata radili preko nevladinih udruga mnogi psiholozi i psihijatri, koji su psihijatriju približili ljudima. No i dalje se puno više depresivnih bolesnika liječi na tjelesnim odjelima zbog somatskih simptoma. Oko 23 posto pacijenata na tjelesnim odjelima u bolnicama zapravo boluje od depresije. Procjenjuje se da je od 27 tisuća bolesnika u 2001. godini u osječkoj bolnici između 20 i 30 posto bolovalo od depresije, ali se na psihijatriji liječilo samo 300 pacijenata”, zaključuje dr. Mandić. Inače, dijelovi Slavonije kao što su Kopački rit ili Baranja, desetljećima su poznati po visokoj stopi suicida: od 100 suicida 70 posto je bilo depresivnih, a 15 posto alkoholičara, dok se samo u Osijeku u prosjeku ubije 25 ljudi godišnje. U Zadru se pak reaktivna depresija, koja se definira kao odgovor na nagomilane probleme, u više od 50 posto slučajeva navodi kao uzrok suicida.

Do prije godinu dana dječja depresija bila je gotovo tabu tema i nitko o njoj nije govorio. Riječ je o tzv. larviranoj (skrivenoj) depresiji kod koje nema plača, suza, ni tuge, nego se manifestira drastičnom promjenom prijašnjeg ponašanja, interesa i hobija. Također, prepoznaje se po agresivnim ispadima, npr. djeca počinju razbijati igračke ili kidati ruke lutkama, a katkad i po mokrenju u krevet. Ako je dijete i dalje dobar đak, što se često događa, roditelji previde promjenu u njegovu ponašanju. U posljednje vrijeme porast depresivnih poremećaja vidi se i kod mladih ljudi: to su uglavnom hipersenzibilne osobe ili perfekcionisti, koji dožive neuspjeh jer očekivanja sredine nadilaze njihove mogućnosti pa se u sudaru sa stvarnošću osjećaju bespomoćni.

Poznato je da žene pate od depresije dva do tri puta više od muškaraca. Po mišljenju Vere Folnegović-Šmalc, žene reagiraju depresijom, a muškarci češće obolijevaju od alkoholizma, koji proistječe iz depresije. Omjer žena alkoholičarki prema muškarcima je 1:4. Drugo, model plačljivosti, tuge, kukanja i beznađa smatra se primjerenijim za žene negoli muškarce. Muškarci igraju svoju macho ulogu i nezamislivo im je da kod psihijatra kukaju da su potišteni i bezvoljni, nego odlaze u gostionicu i uz pomoć alkohola nastoje se osloboditi tjeskobe i tuge. Kod muškaraca je depresija prikrivena, a simptomi su agresivnost i anksioznost, što su samo društveno prihvatljivi obrambeni mehanizmi. Treće, pretpostavlja se da su žene podložnije razvoju depresija zbog stalnih hormonskih oscilacija, na primjer, poremećaj štitnjače jedan je od visoko rizičnih faktora.

Kanadski znanstvenici s montrealskog sveučilišta McGill, gdje radi i ugledni hrvatski znanstvenik Krešimir Krnjević, otkrili su da bi neurotransmiter serotonin, koji je nužan za normalno funkcioniranje mozga u vrijeme stresa i teških situacija, mogao biti glavni krivac za češće depresivne poremećaje kod žena. Naime, žene sintetiziraju serotonin 50 posto sporije od muškaraca, što dovodi do manjka tog neurotransmitera. Pretpostavlja se da se taj gubitak ne može nadoknaditi i da to uzrokuje češće depresije kod žene.

Znanstvenici s Instituta Max Planck iz Munchena otkrili su da je kod depresivaca oštećen sustav koji kontrolira lučenje stresnih hormona. Naime, ljudski organizam odgovara na stres lučenjem peptida, poznatog CRH hormona, koji potiče lučenje kortikotropina. CRH se luči i u limbičkom dijelu mozga koji je odgovoran za psihičko raspoloženje, pa tako i tjeskobu. CRH stimulira lučenje stresnog hormona kortizola koji pomaže da se prebrodi stresno stanje. Razina kortizola povisuje se kod infekcijskih bolesti, akutne psihičke traume i kroničnog stresa. Znanstvenici su ustanovili da povišeni CRH hormon u mozgu može izazvati tjeskobu, otežano shvaćanje, smanjivanje apetita i libida, a to su važni simptomi depresije. Depresivni učinak CRH hormona može se blokirati lijekovima – antidepresivima, koji sprečavaju njegovo djelovanje na tzv. moždanim receptorima za CRH. Znači, antidepresivi djeluju na transmiterske sustave, pa reguliranjem serotonina medikamentima ispravljamo neravnotežu i uspostavljamo ravnotežu, i tako poboljšavamo kliničku sliku. Sva ta saznanja, kao i Nobelova nagrada koja je 2000. dodijeljena Arvidu Carlssonu za istraživanje uloge neurotransmitera u terapiji depresivnih poremećaja, bude nadu u otkrivanje još bolje terapije.

Ljubomir Hotujac naglašava da je terapija antidepresivima temelj u liječenju depresivnih poremećaja, kada se izlječenje postiže u 70 posto slučajeva. Često se medikametozna terapija kombinira sa psihoterapijom, ali ne klasičnom psihoanalitičkom nego s modernom kognitivno-bihejvioralnom metodom. Blaži slučajevi mogu se izliječiti samo primjenom psihoterapije, kojom se rješava aktualni problem. Pacijent nastoji promijeniti depresivni doživljaj samoga sebe u odnosu na okolinu, uvidjeti situaciju i vratiti nadu u budućnost.

“Kada izostane uspjeh u liječenju antidepresivima, koristi se vrlo djelotvorna metoda transkranijalne magnetske stimulacije gdje se pomoću posebnog aparata formira magnetsko polje koje stimulira mozak”, objašnjava dr. Hotujac. “Djeluje slično kao metoda elektrostimulacije, poznatija kao elektrošokovi, što ljudima zbog predrasuda zvuči zastrašujuće pa je odbijaju, jer misle da oštećuje mozak. Zato se mi borimo da na tržištu bude što više antidepresiva jer to budi nadu za ozdravljenje onih 30 posto farmakoterapijski otpornih depresija. Ograničavati njihov broj znači onemogućavati određenom broju bolesnika izlječenje,” zaključuje dr. Hotujac.

Na pitanje koliko dugo traje terapija antidepresivima i kako psihijatar bira odgovarajući lijek, dr. Đorđević odgovara da ne postoji idealni antidepresiv koji djeluje kao čarobna pilula sreće pa terapija u nekim slučajevima traje doživotno kao kod dijabetesa ili povišenog krvnog pritiska. Najnovija saznanja pokazuju da je depresija kronična bolest iz čega proizlazi dugotrajno liječenje. Svakom se pacijentu propisuje lijek koji mu najviše odgovara, odnosno koji je najmanje toksičan i izaziva najmanje nuspojava.

“Nakon prve depresivne epizode nužno je uzimati antidepresive oko šest mjeseci, katkad i godinu dana”, kaže Đorđević. U prošlosti su se lijekovi odbacivali čim bi došlo do poboljšanja stanja, što je izazivalo česte recidive bolesti. No budući da antidepresivi ne izazivaju ovisnost, danas se zna da se terapija lijekovima ne smije prekinuti čim se dosegne poboljšanje i da ih treba kontinuirano uzimati dulje vrijeme. Naime, antidepresiv ne djeluje odmah, kod nekih djelovanje počinje tek nakon tri ili čak više tjedana. Dok ne prebrodi početnu fazu, pokatkad se pacijentu pomaže s anksioliticima ili sličnim lijekovima.

Što učiniti kada se depresivna epizoda ponovi? Mišljenja su podijeljena: neki stručnjaci smatraju da se kod 50 posto bolesnika depresivna epizoda javi samo jednom i nikad više, a kod ostalih 50 posto javlja se cijeli život. Drugi misle da se samo kod 20 posto bolesnika depresivni napad neće ponoviti. Kad se nakon godinu, dvije ipak ponovi depresivna epizoda, ponovno se propisuje inicijalna i zaštitna terapija lijekovima, koja bi sada trebala trajati barem tri godine. Američki stručnjaci preporučuju doživotnu medikametoznu terapiju, dok austrijski psihijatri više vjeruju u kombinaciju s psihoterapijom. Naime, oni smatraju da su depresije uvjetovane psihičkim traumama i kroničnim stresom. Dr. Hotujac tvrdi da su bolesnici koji dožive tri depresivna napada, te oni koji su liječeni elektrostimulativnom metodom, kandidati za doživotnu zaštitnu terapiju. A oni sa suicidalnim primislima trebaju se hospitalizirati do poboljšanja.

U zadnjih 20-ak godina dogodila se velika revolucija u farmaceutskoj industriji, osobito na području psihofarmaka, koja je počela s Prozakom. Danas na svjetskom tržištu postoji mnogo različitih antidepresiva, koji povoljno utječu na simptome depresije, odnosno na prefrontalni korteks u mozgu gdje se pretpostavlja da je nastao depresivni poremećaj. Vrlo su učinkoviti, nemaju nuspojava poput suhoće u ustima, aritmije, otežanog mokrenja, nesanice, glavobolje ili mučnine.

Ministarstvo zdravstva napravilo je prvi put u skladu sa svjetskom praksom prijedlog Dijagnostičke i terapijske smjernice za liječenje depresije, koji bi trebao pomoći liječnicima u dijagnosticiranju i liječenju depresije. Dr. Đorđević ističe kako su psihijatri već više od 200 godina produžena ruka sustava i da ga zapravo štite od duševno poremećenih bolesnika, ali da se uloga psihijatra u 21. stoljeću mora promijeniti kako ne bi postali produžena ruka pogrebnih poduzeća. Stoga je od ove godine pokrenut nacionalni interdisciplinarni program za unapređenje mentalnog zdravlja, koji uključuje probleme depresivaca, debelih, pušača… Program počinje u travnju, a cilj mu je maksimalno educiranje liječnika primarne zdravstvene zaštite kako bi se što prije dijagnosticirala i liječila depresija. Program uključuje i tzv. komunalnu psihijatriju, koja podrazumijeva osnivanje specifičnih klubova u kojima bi psihijatri i terapeuti po novom programu pružali bolesnicima prikladnu pomoć. Naime, poznata studija Gotland pokazala je da se ranim otkrivanjem depresije stopa suicida smanjila za 60 posto, pokušaji suicida za 75 posto, a bolovanja za 50 posto, no povećala se potrošnja antidepresiva.

Simptomi depresije:

Pacijent je neraspoložen cijeli dan, osjeća se tužno, prazno i beznadno, bez budućnosti, a katkad je i razdražljiv. Osjeća se bezvrijedno i krivo, sklon je samooptuživanju, ima smanjenu koncentraciju i sposobnost mišljenja i jako je neodlučan. Depresivni bolesnici su ili izrazito psihomotorno zakočeni, odnosno usporeni i nepokretni, ili jako nemirni i egzaltirani. Često gube tjelesnu težinu ili se naglo debljaju, pate od nesanice ili stalno bježe u san, nemaju energije i osjećaju se loše kao da su preboljeli neku bolest pa uzimaju brda vitamina. Imaju strahoviti gubitak seksualnog nagona, što se kod muškaraca manifestira u poremećaju funkcija, a kod žena u suhoći vagine, što je preduvjet za uspješan spolni odnos. Depresija je i socijalni problem zato što je takvim bolesnicima smanjena radna sposobnost, ne vole više svoj posao i misle da su neuspješni, pa se povlače i mogu satima sjediti, jer nemaju snage niti vitalnosti za rad. Mogu biti teški i drugima kao u slučaju kada depresivna majka prenosi depresivni obrazac mišljenja i rješavanja problema svojoj djeci čime ona ne dobivaju uzor ljubavi i radosti. Nadalje, počinju se i fizički zapuštati. Gube vitalne nagone, pa često razmišljaju o smrti ili čak planiraju suicid, što je za psihijatre najurgentniji i najjači simptom depresije.

Političari, glumci, redatelji, pisci i pjevači koji boluju od depresije

Svjetski stručnjaci tvrde da liječenju depresije pridonose javne osobe i slavne zvijezde, koje time prosvjećuju obične ljude. Prototip te “medijalizirane kulture boli” bila je britanska princeza Diana koja je preko intervjua na BBC-ju i svog biografa Andrewa Mortona omogućila masama da prodru u njezin unutrašnji život opterećen depresijama.
Slavni kanadski kantautor Leonard Cohen također se godinama borio protiv depresije pokušavajući je utopiti, kako je nedavno priznao, u vinu, ženama i religiji, pa je čak zadnjih desetak godina proveo u budističkom samostanu. No nije uspio, što je bilo očito u tekstovima njegovih tugaljivih pjesama. Kad je prevalio šezdesetu, duhovito je izjavio da mu je napokon bolje, jer je starost oduzela snagu depresiji.

Andrew Solomon (37), savjetnik u Clintonovoj vladi za Rusiju te autor knjige “Sjene Saturna – Mračni svjetovi depresije”, također je javno priznao da osam godina pati od depresije. “Vjerojatno će me pratiti do kraja života”, zaključio je i dodao da se depresija zasad ne može posve izliječiti, ali se može držati pod kontrolom pomoću antidepresiva. No opasno je osloniti se samo na kemiju, tvrdi, liječenje mora biti u kombinaciji s psihoterapijom. Tipper Gore, supruga bivšeg američkog potpredsjednika, dugo je oklijevala dok nije u javnosti otkrila da užasno pati od depresije, jer je mislila da će time nanijeti nepopravljivu štetu svome mužu. Naime, poznato je da politički krugovi i državne vlade ne opraštaju slabosti političarima. No danas joj je drago što je to učinila. Na to se odvažio i Kjell Bouderik, norveški premijer, koji je nedavno priznao da je pao u duboku depresiju i potom se povukao na dulji odmor.
Muzičar A. J. McLean iz grupe Backstreet Boys Postpone također je javno priznao na MTV-ju da boluje od depresije i da uzima antidepresive. Poznata talijanska pjevačica Milva svoju depresiju godinama liječi antidepresivom Prozac, a najviše je pomogla ljudima još poznatijom izjavom: “Važno je o svojim depresijama govoriti javno, jer depresije nisu spolne bolesti kojih bi se čovjek trebao stidjeti!” Veliki glumci i redatelji poput Miloša Formana, Woodyja Allena, Jean-Clauda Van Dammea i Dennisa Hoppera nisu ostali imuni na depresiju, ali javnim ispovijedanjem olakšavaju si problem. Od depresije su patili i neki od najslavnijih pisaca 20. stoljeća: Virginia Woolf, Edgar Alan Poe, Samuel Beckett, Herman Hesse i Ernest Hemingway, koji se tijekom depresivne krize upucao u svojoj kući na otoku Key West kraj Floride. Beckett je svoju depresivnu komu opisao u djelu “Malone umire”, ne znajući na kraju tko je, što je i kamo ide.

Izvor: Nacional br. 324, 2002-01-29; Autor:Nina Ožegović

O čemu dalje želite čitati?

...

- 17:30 - Komentiraj/Vidi komentare (0) - Isprintaj - Pročitaj više na Forumu NOVO! - #

 
Kontakt: Admin (Renči) - Privatnost - Login
Provided by the compucert IT training and computer training technology group. - Blog search directory - Direktorij - web imenik Promocija web stranica besplatno - Link direktorija - BiH Link - Jahu.net - Mrežni Marketing - Ocijeni stranicu @ croindex.info - Increase Page Rank - Website Promotion at Allthewebsites Directory - Info Galerija - Besplatna Objava Članaka za Autore, Besplatni Članci za Izdavače! - Search Engine Submission - AddMe - Direktorijum.net - BiH Link - Blog Listings - Mikrovalna pećnica: recepti i savjeti - Dmegs Web Directory - Credit Cards Terms - Credit Cards 4 U - Lawyer vs Attorney - Self-Help Free Books - Free web 4 U
Promote Your Blog Paperblog : Les meilleurs actualités issues des blogs
TopOfBlogs Health Blogs Pocelo je kao panicni napad, uslijedila je anksioznost a iz svega toga razvila se i depresija. Kako dalje? Blog Directory Free counter and web stats Anksioznost - Panika - Depresija - Lijecenje PageRank
anksioznost - panika - depresija



oglasni prostor
VAŠ BANNER OVDJE
195x90px
25000 prikaza mjesečno
pošaljite upit


Anksioznost Depresija on Facebook
forum
MKB-10 dijagnoze
HZZO - Pretraživanje lijekova
bolovanje
PORTAL Zdravlje - novosti
MedLex: medicinski leksikon, medicinska enciklopedija, medicinski rječnik
oglasni prostor