Napad panike je iznenadni osjećaj veoma jakog straha i uplašenosti, osjećaj nelagode koji sa sobom donosi i niz psiho-somatskih simptoma.
Osoba koja doživljava panični napad ima osjećaj da joj se nešto zaista strašno događa, uvjerena je da će se istog trena srušiti ili onesvijestiti ili pak da će umrijeti na licu mjesta, da ce izgubiti kontrolu nad sobom, da će poludjeti, izgubiti razum i neće znati što čini.
Napad panike može trajati u rasponu od 5 minuta do pola sata, rijetko i duže. Kod paničnog napada osoba misli da je fizički ugrožena, da joj prijeti neka opasnost. Naravno, taj strah je potpuno nerealan, ali ga osoba doživljava vrlo realno.
Za osobu koja prooživljava panični napad, to je zaista zastrašujući događaj (naročito prvi panični napad), pa nije ni čudo da osoba misli da će joj se nešto strašno dogoditi.
Nakon što napad panike prođe, osoba je istinski izmorena, zbunjena, a često i veoma icrpljena, zato što je napad panike sam po sebi veoma iscrpljujuć po organizam.
Što se zapravo događa kod napada panike?
Kod napada panike vrlo se lako aktivira autonomni (vegetativni) živčani sistem sa svojim "fight or flight" mehanizmom . Nešto slično kao kada se nađete u džungli i pred vas iskoči tigar - trenutačno se aktivirao vaš "fight or flight" mehanizam a vi biste se počeli boriti ili bježati. Isto to događa se i kod paničnog napada, osim što vas ne juri tigar i ne postoji nikakva realna opasnost.
Najčešći uzrok napada jest STRES, a naročito ukoliko se nakupljao kroz duže vrijeme, koji se javlja u mnogo oblika. Stoga čovjek treba promijeniti životnu filozofiju i izbjegavati stresne situacije ili se drugačije odnositi prema njima nego ranije.
Prije razmatranja panićnog poremećaja potrebno je razgraničiti panični poremećaj kao zasebnu dijagnostičku kategoriju od paničnih napadaja.
Po važećim psihijatrijskim klasifikacijama (DSM IV i MKB 10) najznačajnije obilježje paničnog poremećaja je prisutnost ponavljanih neočekivanih paničnih napadaja koji se javljaju najmanje jedanput mjesečno, zabrinutost oko mogucih posljedica paničnih napadaja ili značajno promijenjeno ponašanje povezano s napadima.
Panicni napadi nisu posljedica neposrednih fizioloških učinaka uzimanja psihoaktivnih tvari ili općeg zdravstvenog stanja, a ne mogu se bolje objasniti u sklopu nekog drugog duševnog poremećaja. Ovisno o tome jesu li zadovoljeni kriteriji za agorafobiju po DSM IV psihijatrijskoj klasifikaciji postavlja se dijagnoza paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije. Panični napadi ne pojavljuju se samo u sklopu paničnog poremećaja i javljaju se i u kontekstu nekih drugih psihijatrijskih poremećaja, a kao najvažnije obilježje imaju kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode koja je udružena sa najmanje 4 od 13 tjelesnih ili kognitivnih simptoma.
Napad počinje iznenada i razvija se brzo do vrhunca (obično za 10 minuta ili manje), te je često praćen osjećajem bliske ili nastupajuće propasti i osjećajem potrebe za hitnim bijegom.
Trinaest tjelesnih i kognitivnih znakova (simptoma) paničnog napada su:
lupanje srca, znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili želučane smetnje, vrtoglavica ili ošamućenost, derealizacija ili depersonalizacija, strah od gubitka kontrole ili strah da će se poludjeti, strah od smrti, trnci i navala osjećaja topline ili hladnoće.
U razlikovanju panicnog napada od drugih poremecaja važno je uzeti u obzir kontekst u kome se panični napadi javljaju. Tako postoje 3 karakteristična tipa paničnih napada s različitim odnosima između početka napada i prisutnosti ili odsutnosti situacijskih okidača:
1.
neočekivani (bez povoda) panični napadi, u kojima početak napada nije praćen situacijskim okidačem,
2.
situacijski ograničeni (s povodom) panični napadi, u kojima se panični napad gotovo bez varijacija pojavljuje neposredno nakon izlaganja određenoj situaciji ili okidaču (npr. osoba ugleda zmiju i to je uvijek okidač za trenutni panični napad) i
3.
situacijski predisponirani panični napadi, koji se češće javljaju nakon izlaganja osobe određenoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenjivo vezani za situaciju i ne javljaju se obavezno po izlaganju osobe situaciji.
Da bi se dijagnosticirao panični poremećaj panični napadi se, barem u početku razvoja poremećaja, moraju javljati neočekivano.
U SAD-u vecina istraživača vjeruje da se agorafobija gotovo uvijek razvija kao komplikacija kod oboljelih od paničnog poremećaja. Termin agorafobija skovan je 1871. godine, a dolazi od grčke riječi agora koja označava javno mjesto i phobos koja oznacava strah. Najvažnije obilježje agorafobije je anksioznost koja se javlja na mjestima i u situacijama s kojih bi bijeg mogao biti težak ili u kojima pomoć ne bi mogla biti dostupna u slučaju situacijski predisponiranog paničnog napada. Izbjegavaju se situacije koje su izvan zone sigurnosti koju obično predstavlja bolesnikova kuća.
Ukoliko osoba uvidi i shvati iracionalnost straha od izlaska iz "zone sigurnosti", prvi i najteži korak prema ozdravljenju je već napravila.
Vezani članci:
Panični poremećaj
Panične atake i panični poremećaj
Post je objavljen 10.10.2009. u 16:49 sati.