Pregled posta

Riječnik Hrvatskog jezika hiponodriju definira kao: sklonost umišljanju bolesti.

Hipohondrija je oblik somatoformnog psihičkog poremećaja koji u oboljelog izaziva osjećaj da boluje od jedne ili mnoštva tjelesnih bolesti. Takvi bolesnici sasvim normalne i uobičajene tjelesne podražaje, kojima većina ostalih ljudi ne posvećuje preveliku pozornost i prelazi preko njih potpuno nezainteresirano, tumače kao nenormalne,
ugrožavajuće, opasne pa čak i kobne za njihovo zdravlje. To izaziva veliko, a s vremenom izrazito veliko psihičko opterećenje, intenzivan hipohondrijski strah. Bolest je obično locirana na jedan ili dva organa, daleko rjeđe na cijeli niz organa ili organske sustave.

Povijesno gledajući bolest je bila poznata još u doba grčke medicine, te je opisuje i Hipokrat. Od tog doba pa sve do početka 19. stoljeća vjerovalo se da je bolest smještena ispod rebrenih lukova (hipohondrium),odakle joj potječe i ime koje je zadržano do danas.

Sama bolest nema neke uzročno posljedične veze sa spomenutim anatomskim smještajem. Zapravo je jedina veza što bolesnici obično bolest smještaju u organe koji se tu nalaze. Hipohondrija je tijekom povijesti gotovo uvijek povezivana s nekom drugom bolešću, depresijom ili konverzivnom neurozom (histerijom). Poznati bečki psihijatar, osnivač psihoanalize, Sigmund Freud hipohondriji je dao samostalnost u uzročno posljedičnom smislu i smatrao je tzv. aktualnom neurozom. Janet je umjesto hipohondrije uopćeno govorio o psihasteniji, a Krepelin o neurasteniji, dok je Bleurer hipohondriju opisivao kao karakternu crtu. Nemamo valjanih i egzaktnih podataka koliko ljudi boluje od te bolesti, no općenito, prema kliničkim zapažanjima, smatra se da poremećaj koji zovemo hipohondrija nije rijedak. Problem je i u tome što bolesnici rijetko dolaze u psihijatarsku ordinaciju ili dolaze tek nakon mnogih, često nepotrebnih i skupih pretraga, koje ne pokazuju patološka odstupanja. Smatra se da nastanku hipohondrije pogoduju organske bolesti u obitelji (posebno bližih članova) ili u samih bolesnika, neprestana izloženost raznim manjim ili većim stresovima u obitelji ili na radnom mjestu, a posebno ako život obiluje neuspjesima.

Za razliku od mnogih drugih bolesti, hipohondrija podjednako zahvaća oba spola. Najčešće započinje u doba puberteta i adolescencije, no “razbukta“ se u muškaraca u četrdesetima, a u žena u pedesetim godinama života. Kako nastaje bolest, u potpunosti nije jasno, ali zapažamo da u kliničkoj slici bolesti uz već spomenute čimbenike važnu ulogu ima struktura osobnosti te konstitucija oboljelog. U istoj se obitelji nalazi i po nekoliko osoba s ovom bolešću, a znatno je naglašena povezanost očeva (hipohondara) i njegove djece.

Od hipohondrije češće obolijevaju vrlo osjetljive i tankoćutne osobe koje su velikim dijelom usmjerene na svoje tijelo i svakodnevno prate i zapažaju i najmanju promjenu na njemu. Pasivne, egocentrične, emocionalno nezrele, često tvrdoglave osobe također su sklonije obolijevaju od ove bolesti.

Osobe koje boluju od hipohondrije nemaju dovoljno razvijenu “internu“ kontrolu obrade informacija koje neselekcionirane dolaze do svijesti, pa svaku sitnicu svjesno doživljavaju, a to ih onda uznemiruje.

Neka shvaćanja objašnjavaju hipohondriju frustriranom željom za više ljubavi i pažnje, koje im nedostaju ili su im manjkale tijekom dotadašnjeg života. Ako nemamo vanjske ljubavi moramo je nadoknaditi unutarnjom ljubavi samoga prema sebi. Takav sustav tada dopušta oboljelom da veliku pa čak i svu pozornost usmjerava prema sebi i svojim organima te da ih unedogled analizira. U toj analizi uvijek se nađe jedna ili više nepoznanica koje onda plaše “jer ako ne znam ili liječnici ne znaju uzrok mojim problemima to je onda sigurno nešto loše“. To razmišljanje potkrepljuje i činjenica da mnogi pacijenti dođu s jasnijim simptomima tek nakon nekoga društvenoga ili profesionalnog neuspjeha, neuspjeloga braka, odlaska djece zbog školovanja ili nakon što osnuju
svoju obitelj. U svakom tom slučaju riječ je o nekoj vrsti “gubitka“ i uskraćivanja ljubavi.

Klinička slika hipohondrije

Normalno je i nužno brinuti se o svom zdravlju, unaprjeđivati ga, stvarati preduvjete za što dulju dobru tjelesnu i psihičku kondiciju. Zbog toga većina ljudi potraži liječničku pomoć kad osjete neku smetnju ili poremećaj. Već sam dolazak liječniku za veliku većinu pacijenata djeluje blagotvorno. Tome se pridružuje umirujući i pozitivni stav liječnika, pa većina odlazi kući zadovoljna sobom i svojim liječnikom. Ipak, unatoč uvjeravanju liječnika, oko 10% osoba nije baš sasvim zadovoljno onim što im je rečeno. Oni i dalje imaju neodređene tjelesne smetnje, pojačava im se strah, a to potiče sumnju da im nije postavljena “prava“ dijagnoza, da nisu učinjene sve pretrage koje su danas na raspolaganju. Tada za oboljelog od hipohondrije započinje još veća patnja. Bolesnik smatra da boluje od neke organske bolesti ili nekoliko njih, sam traži moguća rješenja po raznim časopisima, Internetu, od prijatelja. Odnosno, često svoje simptome povezuje s nekom osobom koja je imala slične tegobe “ali njoj su našli od čega boluje“. Nakon nekog vremena, kada liječnik jasno upozori na besmislenost daljnjih pretraga, pogotovo ako je riječ o tzv. invanzivnim pretragama, te ih konačno pacijentu uskrati, počinju “muke“ za odabranog liječnika. Do tada dobar liječnik “postaje“ loš, a hipohondar svoja uvjerenja uporno prenosi drugim pacijentima što cijelu situaciju dodatno komplicira.

No, vratimo se mi našem pacijentu. On odlazi od jedne do druge ordinacije, od jedne “dijagnostike” do druge, traži pomoć u alternativnom liječenju, no najgore je kad bude uhvaćen u mrežu različitih "nadriliječnika", često šarlatana koji sve znaju, objašnjavaju mu uzroke, najčešće blateći stručnjake. Na kraju našem pacijentu, i nakon prolaznih i rijetkih poboljšanja ovim liječenjem, ipak nije dobro i on se ponovno vraća u okrilje medicine.

Kako se može dijagnosticirati hipohondrija?

Najprije, oboljeli je stalno i čvrsto uvjeren da boluje od neke ili nekih određenih tjelesnih bolesti, što potkrepljuje tipičnim simptomima koje nažalost nije moguće potvrditi raznim dijagnostičkim metodama. Veliku ulogu u tome ima osjet boli koji je u takvih bolesnika izrazito prenaglašen, pa mogu i na manji dodir u bolnom području početi jaukati i previjati se. To nije gluma nego oni uistinu “osjećaju“ da ih boli. Uz to, oboljeli svjesno, često ljutito i agresivno odbija savjet svog liječnika i njegovo stručno uvjerenje temeljeno na dokazima kako nije riječ o tjelesnoj bolesti.
Zanimljivo je da bolesnik koji boluje od hipohondrije gotovo nikad ne osjeća strah od ludila, gubitka kontrole i liječenja na psihijatrijskim odjelima što je inače dosta čest simptom u nekih drugih poremećaja.

Problem nam mogu biti bolesti koje su po nekim simptomima slične hipohondriji. Dok pacijenti s općim somatiziranim poremećajem imaju neodređene tjelesne simptome, hipohondar je čvrsto uvjeren da boluje od somatske (tjelesne) bolesti. Kao što je već i spomenuto, hipohondrija je podjednako bolest muškaraca i žena dok je somatizirajući poremećaj češće bolest žena. U depresije najprije dolazi do razvoja bolesti, a tek potom razvijaju se tjelesni simptomi, dok je u hipohondrije obratno.

Pri općem anksioznom poremećaju, paničnom poremećaju, socijalnoj fobiji i drugim fobijama dominiraju simptomi anksioznosti, straha od gubitka kontrole, jedan opći i ukupni tjelesni nemir, a u hipohondrije mogu postojati ti simptomi kao prateći i uglavnom marginalni. Ipak, spomenuti poremećaji imaju brojne tjelesne smetnje hipohondričnog karaktera, ali za razliku od hipohondara, kada se isključi organski uzrok, ovi pacijenti prihvaćaju činjenicu da je njihova bolest psihogene naravi i tako je liječe.

U shizofrenije i psihotične depresije mogu biti hipohondrijske “fiksacije“ na tjelesne organe, no sumanutost poremećaja ubrzo razjašnjava situaciju.

Tijek, prognoza i liječenje hipohondrije

Klinički tijek hipohondrije u pravilu je kroničan i dugotrajan. U manjeg broja bolesnika simptomi mogu oscilirati pa imaju stanja poboljšanja i umanjenja simptoma iza čega opet dolazi stanje bolesti u punom obujmu. Većina takvih bolesnika s vremenom postaje radno nesposobna, a socijalno otežano funkcionira.

Posebno je nepovoljna prognoza u onih pacijenata koji zbog bolesti maksimalno mijenjaju svoj stil života i sve podređuju bolesti. Nerijetko su ti bolesnici vezani čak i uz neprestano ležanje u krevetu, što vodi k brojnim drugim
problemima i komplikacijama i oboljelog i cijele obitelji. Neprestano, svakome tko dođe u kuću bolesnik priča samo o svojim tegobama, bolestima, o nepravdi koja mu je nanijeta, o nestručnosti liječnika, a da niti jednog trenutka ne postavlja pitanje: “A koja je moja uloga u svemu tome, kako ja pridonosim svojoj bolesti?“.

Liječenje hipohondrije je dugo, kompleksno, često “teško“ za pacijenta, ali i za liječnika. Potrebno je izraditi odgovarajući, za svakog pojedinca posebni i specifični, plan liječenja.
Nužno je izgraditi povjerenje između pacijenta i liječnika. Uz razne oblike psihodinamskog liječenja, tehnika opuštanja, bihevioralne terapije, primjenjuju se i lijekovi tzv. psihofarmaci.

I na kraju, ako pacijent boluje od hipohondrije, on ima “pravo“ oboljeti od bilo koje tjelesne bolesti baš kao i svi drugi ljudi. To ni liječnik, a niti pacijent ne smiju nikada smetnuti s uma.

Izvor: zdrav-zivot.com.hr | dr. Zlatko Crkvenčić, dr. med. spec. psihijatrije, Zabok