ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Zašto se to baš meni dogodilo? – pita se K. V. (66) koja je hospitalizirana zbog depresije osmi put u zadnje èetiri godine. Èini joj se da više nikada neæe biti onakva kakva je bila, a najviše žali što se sada kada je u mirovini ne može više posvetiti unuku. Sebe opisuje kao napetu i nervoznu osobu koja se cijeli život brinula hoæe li sve stiæi napraviti na vrijeme i kako treba. Uvijek je bila u trku izmeðu posla, muža, sina i vrta. U tijeku rata sin je bio na osjeèkom bojištu – užasno se brinula. Nakon što se sin oženio, javio se prvi napad depresije: osjetila je strašan strah i paniku, i nije mogla leæi u krevet jer je “vidjela” da je posipan pšenicom. Sve je bilo popraæeno nervozom u želucu i tištenjem u prsima, a poslije i muèninom, glavoboljama i “glasovima”. Završila je u bolnici. Na terapiji je antidepresivima i bolje joj je, ali jako se umara, povremeno pati od nesanice, osjeæa svrbež po tijelu, živi u stalnom išèekivanju, a glavom joj prolazi tisuæu misli.

Svjetski trend

Na žalost, primjer K. V. samo je jedan od 300 tisuæa depresivnih bolesnika u Hrvatskoj, koji pokazuje da je i Hrvatska u skladu sa svjetskim trendom – masovnim širenjem depresije. To potkrepljuje i psihijatar Veljko Ðorðeviæ koji upozorava da je u Hrvatskoj zbog rata i traumatiènog poratnog razdoblja broj oboljelih od depresije u velikom porastu. S obzirom na starenje populacije i socijalnu krizu pretpostavlja se da æe depresija obilježiti ovo desetljeæe. Predviða se da æe broj oboljelih od depresije i dalje rasti zbog specifiènosti naše situacije koju karakterizira nezaposlenost, osjeæaj nesigurnosti kod mladih, odlazak u inozemstvo, dakle, nove migracije, problem od milijun umirovljenika, propalo gospodarstvo i strah od buduænosti.

Nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija objavila alarmantan podatak: u iduæih 20 godina prijeti nam svjetska epidemija depresivnih poremeæaja, koja neæe poštedjeti ni razvijene niti tranzicijske zemlje. No kod prvih je problem u esenciji, a kod drugih u egzistenciji. Prijeti li i Hrvatskoj epidemija depresije? Procjenjuje se da æe broj oboljelih od duševnih bolesti porasti 50 posto, osobito kod mlaðih žena, i da æe se depresija popeti na drugo mjesto po broju svih oboljelih. Struènjaci to potkrepljuju podacima iz prakse: depresija je veæ danas na èetvrtom mjestu oboljenja – trenutaèno više od 120 milijuna ljudi boluje od depresije. U tijeku života od nekog depresivnog poremeæaja oboli oko 5,8 posto muškaraca i 9,5 posto žena, najèešæe u srednjoj i starijoj dobi. Zastrašuje i podatak da se samo 15 do 20 posto bolesnika lijeèi na primjeren naèin i da zapravo 50 posto pacijenata u bolnicama boluje od nekog skrivenog depresivnog poremeæaja.

Uz emocionalnu bol, razaranje obiteljskog, braènog i društvenog života, depresija je jedan od najèešæih uzroka radne nesposobnosti u zapadnim zemljama. U zadnja dva desetljeæa depresija se sve èešæe javlja kao razlog invalidskih mirovina. SAD gubi 44 milijarde dolara godišnje zbog depresivnih poremeæaja, koji privredi zemlje nanose više štete negoli AIDS, tumor i ratovi zvijezda zajedno.

Oèekuje se i drastièan porast suicida prouzroèenih depresijom, posebno kod mladih u dobi od 18 do 24 godine. Svjetska zdravstvena organizacija predviða da bi depresija mogla postati prvi uzrok smrtnosti kod žena, a drugi kod cjelokupne populacije. Naime, depresivni bolesnici zakljuèuju: ako se lišim života, lišit æu patnje sebe i svih oko mene do kojih mi je stalo. Beèki psihijatar Siegfried Kasper upozorava da èak od 80 do 90 posto depresivaca ima tijekom bolesti suicidalne primisli, a od toga 15 posto ostvari taj naum. U Europi je stopa suicida 18,3 posto, što godišnje iznosi više od 40 tisuæa ljudi. Tri puta èešæe ubijaju se muškarci, ali žene èetiri puta više pokušaju napraviti samoubojstvo. Procjenjuje se da u svijetu èak oko 60 posto od svih suicida dolazi iz kategorije duševnih bolesti – depresivnih poremeæaja i shizofrenije. Samo u devedesetima depresija je odnijela više od 100 tisuæa života u razvijenim zemljama, a èak oko 800 tisuæa u cijelom svijetu.

U tzv. suicidalnom pojasu, koji obuhvaæa skandinavske i baltièke zemlje, te Rusiju, pa se spušta do Austrije i Slovenije, a završava u Maðarskoj, stopa suicida penje se i do 40 posto. Najmanje suicida ima u Albaniji, Armeniji, Grèkoj i Malti, a potom slijede Engleska, Makedonija, Španjolska, Italija, Izrael i Irska, što se objašnjava i jakim utjecajem crkve. U Hrvatskoj je stopa suicida 20 posto, no u rubnim podruèjima koji granièe sa suicidalnim pojasom kao što je Zagorje, Meðimurje i Slavonija, puno je viša.

Gdje je tu Hrvatska? Ljubomir Hotujac, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC Zagreb i Predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva, upozorava da je depresija u porastu i procjenjuje da od pet do sedam posto populacije u zemlji pati od depresije, dakle od 200 do 300 tisuæa ljudi. No šokantno je što se samo deset posto depresivnih bolesnika pravilno lijeèi. Lijeènici opæe prakse èesto ne prepoznaju depresiju i daju pogrešne dijagnoze, jer nisu adekvatno obrazovani. Kako kažu u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, nemamo ni republièki registar za depresiju kao afektivni poremeæaj, kao što postoji za shizofreniju, koja se prati veæ 30 godina, nego samo podatke o broju hospitalizacija. No ti podaci mogu iskriviti cjelokupnu sliku jer mnogi depresivci ni ne stignu do psihijatra, koji je društveno stigmatiziran, nego radije lijeèe fizièke simptome. Depresija se prati samo kroz depresivnu epizodu (F32) i povratni depresivni poremeæaj (F33), dok na primjer podaci o manièno-depresivnoj psihozi koja je u grupi bipolarnih poremeæaja, ili anksioznoj depresiji koja spada pod neurotske poremeæaje, nisu izdvojivi iz skupine. Takoðer nema podataka za depresivne tegobe kod degenerativnih ili neizljeèivih bolesti kod kojih je izražen suicid. Nedostaju i podaci za depresije poslije infarkta ili moždanog udara, koje se javljaju u 40, odnosno u 47 posto sluèajeva, a da i ne spominjemo sezonske ili postporoðajne depresije.

U 2000. u Hrvatskoj je bilo ukupno 564.482 hospitalizacije, a duševne bolesti bile su na sedmom mjestu s udjelom od 36 679, odnosno 6,5 posto. No po broju korištenja bolnièkih dana izbijaju na prvo mjesto s udjelom od 22,9 posto, jer su to dugotrajne, èesto kroniène, èak i doživotne bolesti. To znaèi da se svaki peti dan bolnièkog lijeèenja koristi za skupinu duševnih bolesti i poremeæaja. Uzroci hospitalizacije duševnih bolesti su shizofrenija (22,3 posto), alkoholizam (21,7), reakcija na teški stres s PTSP-om (9,4) i depresivni poremeæaj (9,3). Ali po broju korištenih dana bolnièkog lijeèenja prednjaèi shizofrenija s udjelom od 38,1 posto, a slijede alkoholizam (12,8), reakcija na teški stres i PTSP (8) i depresivni poremeæaji (8).

Zbog alarmantnih podataka u Europi sredinom studenog 2001. održan je u Bruxellesu sastanak ministara zdravstva èlanica EU, na kojem je najavljen rat depresiji. Zakljuèeno je da se depresija neæe rješavati globalno nego lokalno, u skladu sa specifiènostima zemalja èlanica, ali meðusobno æe izmjenjivati iskustva i rezultate istraživanja. Naglašeno je da europske duše reagiraju razlièito, što ovisi o mentalitetu i senzibilitetu nacije, ali i o klimi, te o ekonomiji zemlje. Istraživanja su pokazala da su depresivni Austrijanci skloniji samoubojstvu nego Nizozemci, Britanci, Španjolci i Talijani. Istoèni Europljani pod stresom èešæe utjehu traže u alkoholu. U zemljama poput Njemaèke i Velike Britanije, u kojima se podržava slika o ženi od karijere, kuæanice su sklonije depresiji nego kuæanice u mediteranskim zemljama gdje se propagira ostanak žene kod kuæe. Za Britance je gubitak posla najveæi razlog samoubojstva, dok se disciplinirani i marljivi Nijemci lakše nosi s tim problemom. Zanimljivo je da meðu amerièkim Amišima, koji žive specifiènim naèinom života – bez struje, nafte, automobila i ostalih civilizacijskih tekovina, od depresije boluje tek jedan do dva posto ljudi.

Svjetski psihijatri su ustvrdili da je depresija poremeæaj raspoloženja, koji je od 1915. prošlog stoljeæa u stalnom porastu. Otkrili su da je depresija postojala oduvijek, èak je dijagnosticirana kod primitivnih društava. Tijekom povijesti javljala se pod drugim imenima kao što su histerija ili melankolija. U 17. stoljeæu velièao se kult melankolije, no veæ u 18. stoljeæu s promjenom mode tretirala se kao velika slabost. Veæ je tada jedan engleski lijeènik zapisao: “Ako želite pronaæi pakao na zemlji, zavirite u srce depresivnog èovjeka.” Moderna teorija o depresiji poèinje s velikim austrijskim psihijatrom Sigmundom Freudom koji je depresiju nazvao “rupom” i “unutrašnjim krvarenjem”, usporedivim s tjelesnom ranom.

Na pitanje kako se prepoznaje depresivni bolesnik, Vera Šmalc-Folnegoviæ, predstojnica Psihijatrijske bolnice Vrapèe, odgovara da je depresija vrlo ozbiljna bolest ljudske duše. Od svih bolesnika sa psihièkim poremeæajima najviše pate upravo oni s depresijom, dok kod shizofrenièara ili alkoholièara mnogo više pati okolina. Olakotna je okolnost što bolesnik ne pati puna 24 sata, nego ima u tijeku dana intervale patnje razlièitog intenziteta, èak i posve zdrava razdoblja.

“Zbog toga je depresija èesto i smrtonosna bolest, jer nije na vrijeme prepoznata, a katkad nije primjereno i dovoljno dugo lijeèena. Naime, depresija je bolest s tisuæu lica. Kod velikog depresivnog poremeæaja pojavljuju se vrlo razlièite psihosomatske tegobe poput probadanja, gušenja ili strahova, koje se ne prepoznaju kao posljedice depresije, nego se pacijent upuæuje na razne dijagnostièke pretrage. U meðuvremenu, tegobe rastu i na kraju pacijent može završiti fatalno”, istièe psihijatar Veljko Ðorðeviæ. “Problem je u tome što mnogi s depresijom izbjegavaju psihijatra kojem odlaze tek na kraju puta, a rijetko odlaze i na bolnièko lijeèenje. U Hrvatskoj ljudi još uvijek izbjegavaju prihvatiti psihološki problem kao temelj depresije i libe se otiæi k psihijatru, èak lijeènik opæe prakse pacijente upuæuje neurologu kako bi to lakše prihvatili. Ljudi èesto sami pokušavaju riješiti svoju depresiju uzimanjem anksiolitika, analgetika ili alkoholnih piæa. Kad ne bi postojala ta stigma od duševnog poremeæaja i zaziranje od psihijatrije, vjerojatno bi se barem dio problema lakše riješio.”

Depresija je heterogeno uzrokovana – biološki, genetski i socijalno. Èešæe se javlja u obiteljima u kojima je veæ postojao neki depresivni poremeæaj, na primjer, kada jedan roditelj pati od depresije, djeca obolijevaju od te bolesti u 30 posto sluèajeva, a kada su oba roditelja depresivna, taj se postotak penje i do 60 posto. Depresija je èešæa u socijalnim situacijama koje su optereæene stresogenim momentima kao što su žalovanje, gubitak osobe ili imovine, stres, razoèaranost, gubljenje ideala, osjeæaj suvišnosti, strahovi ili neimaština, koji mogu otkoèiti depresivni poremeæaj. Može biti povezana s anksioznošæu, napetošæu, panikom ili opsesivno-kompulzivnim poremeæajima poput prisilnih misli i radnji, ali i alkoholizmom i pretjeranim pušenjem.

Na pitanje je li rat utjecao na porast depresije u Osijeku i slavonskoj regiji, Nikola Mandiæ, predstojnik Klinike za psihijatriju Opæe bolnice Osijek, koji se 30 godina bavi istraživanjem suicida, odgovorio je potvrdno, dodavši da su tome najviše pridonijeli gubici najbližih, imanja i posla. “Ako se gubitak ne savlada za šest mjeseci, tada se sumnja na depresiju”, istièe. “Kod nas je rat donekle pridonio skidanju stigme s psihijatara. Naime, u Slavoniji su u vrijeme rata radili preko nevladinih udruga mnogi psiholozi i psihijatri, koji su psihijatriju približili ljudima. No i dalje se puno više depresivnih bolesnika lijeèi na tjelesnim odjelima zbog somatskih simptoma. Oko 23 posto pacijenata na tjelesnim odjelima u bolnicama zapravo boluje od depresije. Procjenjuje se da je od 27 tisuæa bolesnika u 2001. godini u osjeèkoj bolnici izmeðu 20 i 30 posto bolovalo od depresije, ali se na psihijatriji lijeèilo samo 300 pacijenata”, zakljuèuje dr. Mandiæ. Inaèe, dijelovi Slavonije kao što su Kopaèki rit ili Baranja, desetljeæima su poznati po visokoj stopi suicida: od 100 suicida 70 posto je bilo depresivnih, a 15 posto alkoholièara, dok se samo u Osijeku u prosjeku ubije 25 ljudi godišnje. U Zadru se pak reaktivna depresija, koja se definira kao odgovor na nagomilane probleme, u više od 50 posto sluèajeva navodi kao uzrok suicida.

Do prije godinu dana djeèja depresija bila je gotovo tabu tema i nitko o njoj nije govorio. Rijeè je o tzv. larviranoj (skrivenoj) depresiji kod koje nema plaèa, suza, ni tuge, nego se manifestira drastiènom promjenom prijašnjeg ponašanja, interesa i hobija. Takoðer, prepoznaje se po agresivnim ispadima, npr. djeca poèinju razbijati igraèke ili kidati ruke lutkama, a katkad i po mokrenju u krevet. Ako je dijete i dalje dobar ðak, što se èesto dogaða, roditelji previde promjenu u njegovu ponašanju. U posljednje vrijeme porast depresivnih poremeæaja vidi se i kod mladih ljudi: to su uglavnom hipersenzibilne osobe ili perfekcionisti, koji dožive neuspjeh jer oèekivanja sredine nadilaze njihove moguænosti pa se u sudaru sa stvarnošæu osjeæaju bespomoæni.

Poznato je da žene pate od depresije dva do tri puta više od muškaraca. Po mišljenju Vere Folnegoviæ-Šmalc, žene reagiraju depresijom, a muškarci èešæe obolijevaju od alkoholizma, koji proistjeèe iz depresije. Omjer žena alkoholièarki prema muškarcima je 1:4. Drugo, model plaèljivosti, tuge, kukanja i beznaða smatra se primjerenijim za žene negoli muškarce. Muškarci igraju svoju macho ulogu i nezamislivo im je da kod psihijatra kukaju da su potišteni i bezvoljni, nego odlaze u gostionicu i uz pomoæ alkohola nastoje se osloboditi tjeskobe i tuge. Kod muškaraca je depresija prikrivena, a simptomi su agresivnost i anksioznost, što su samo društveno prihvatljivi obrambeni mehanizmi. Treæe, pretpostavlja se da su žene podložnije razvoju depresija zbog stalnih hormonskih oscilacija, na primjer, poremeæaj štitnjaèe jedan je od visoko riziènih faktora.

Kanadski znanstvenici s montrealskog sveuèilišta McGill, gdje radi i ugledni hrvatski znanstvenik Krešimir Krnjeviæ, otkrili su da bi neurotransmiter serotonin, koji je nužan za normalno funkcioniranje mozga u vrijeme stresa i teških situacija, mogao biti glavni krivac za èešæe depresivne poremeæaje kod žena. Naime, žene sintetiziraju serotonin 50 posto sporije od muškaraca, što dovodi do manjka tog neurotransmitera. Pretpostavlja se da se taj gubitak ne može nadoknaditi i da to uzrokuje èešæe depresije kod žene.

Znanstvenici s Instituta Max Planck iz Munchena otkrili su da je kod depresivaca ošteæen sustav koji kontrolira luèenje stresnih hormona. Naime, ljudski organizam odgovara na stres luèenjem peptida, poznatog CRH hormona, koji potièe luèenje kortikotropina. CRH se luèi i u limbièkom dijelu mozga koji je odgovoran za psihièko raspoloženje, pa tako i tjeskobu. CRH stimulira luèenje stresnog hormona kortizola koji pomaže da se prebrodi stresno stanje. Razina kortizola povisuje se kod infekcijskih bolesti, akutne psihièke traume i kroniènog stresa. Znanstvenici su ustanovili da povišeni CRH hormon u mozgu može izazvati tjeskobu, otežano shvaæanje, smanjivanje apetita i libida, a to su važni simptomi depresije. Depresivni uèinak CRH hormona može se blokirati lijekovima – antidepresivima, koji spreèavaju njegovo djelovanje na tzv. moždanim receptorima za CRH. Znaèi, antidepresivi djeluju na transmiterske sustave, pa reguliranjem serotonina medikamentima ispravljamo neravnotežu i uspostavljamo ravnotežu, i tako poboljšavamo klinièku sliku. Sva ta saznanja, kao i Nobelova nagrada koja je 2000. dodijeljena Arvidu Carlssonu za istraživanje uloge neurotransmitera u terapiji depresivnih poremeæaja, bude nadu u otkrivanje još bolje terapije.

Ljubomir Hotujac naglašava da je terapija antidepresivima temelj u lijeèenju depresivnih poremeæaja, kada se izljeèenje postiže u 70 posto sluèajeva. Èesto se medikametozna terapija kombinira sa psihoterapijom, ali ne klasiènom psihoanalitièkom nego s modernom kognitivno-bihejvioralnom metodom. Blaži sluèajevi mogu se izlijeèiti samo primjenom psihoterapije, kojom se rješava aktualni problem. Pacijent nastoji promijeniti depresivni doživljaj samoga sebe u odnosu na okolinu, uvidjeti situaciju i vratiti nadu u buduænost.

“Kada izostane uspjeh u lijeèenju antidepresivima, koristi se vrlo djelotvorna metoda transkranijalne magnetske stimulacije gdje se pomoæu posebnog aparata formira magnetsko polje koje stimulira mozak”, objašnjava dr. Hotujac. “Djeluje slièno kao metoda elektrostimulacije, poznatija kao elektrošokovi, što ljudima zbog predrasuda zvuèi zastrašujuæe pa je odbijaju, jer misle da ošteæuje mozak. Zato se mi borimo da na tržištu bude što više antidepresiva jer to budi nadu za ozdravljenje onih 30 posto farmakoterapijski otpornih depresija. Ogranièavati njihov broj znaèi onemoguæavati odreðenom broju bolesnika izljeèenje,” zakljuèuje dr. Hotujac.

Na pitanje koliko dugo traje terapija antidepresivima i kako psihijatar bira odgovarajuæi lijek, dr. Ðorðeviæ odgovara da ne postoji idealni antidepresiv koji djeluje kao èarobna pilula sreæe pa terapija u nekim sluèajevima traje doživotno kao kod dijabetesa ili povišenog krvnog pritiska. Najnovija saznanja pokazuju da je depresija kronièna bolest iz èega proizlazi dugotrajno lijeèenje. Svakom se pacijentu propisuje lijek koji mu najviše odgovara, odnosno koji je najmanje toksièan i izaziva najmanje nuspojava.

“Nakon prve depresivne epizode nužno je uzimati antidepresive oko šest mjeseci, katkad i godinu dana”, kaže Ðorðeviæ. U prošlosti su se lijekovi odbacivali èim bi došlo do poboljšanja stanja, što je izazivalo èeste recidive bolesti. No buduæi da antidepresivi ne izazivaju ovisnost, danas se zna da se terapija lijekovima ne smije prekinuti èim se dosegne poboljšanje i da ih treba kontinuirano uzimati dulje vrijeme. Naime, antidepresiv ne djeluje odmah, kod nekih djelovanje poèinje tek nakon tri ili èak više tjedana. Dok ne prebrodi poèetnu fazu, pokatkad se pacijentu pomaže s anksioliticima ili sliènim lijekovima.

Što uèiniti kada se depresivna epizoda ponovi? Mišljenja su podijeljena: neki struènjaci smatraju da se kod 50 posto bolesnika depresivna epizoda javi samo jednom i nikad više, a kod ostalih 50 posto javlja se cijeli život. Drugi misle da se samo kod 20 posto bolesnika depresivni napad neæe ponoviti. Kad se nakon godinu, dvije ipak ponovi depresivna epizoda, ponovno se propisuje inicijalna i zaštitna terapija lijekovima, koja bi sada trebala trajati barem tri godine. Amerièki struènjaci preporuèuju doživotnu medikametoznu terapiju, dok austrijski psihijatri više vjeruju u kombinaciju s psihoterapijom. Naime, oni smatraju da su depresije uvjetovane psihièkim traumama i kroniènim stresom. Dr. Hotujac tvrdi da su bolesnici koji dožive tri depresivna napada, te oni koji su lijeèeni elektrostimulativnom metodom, kandidati za doživotnu zaštitnu terapiju. A oni sa suicidalnim primislima trebaju se hospitalizirati do poboljšanja.

U zadnjih 20-ak godina dogodila se velika revolucija u farmaceutskoj industriji, osobito na podruèju psihofarmaka, koja je poèela s Prozakom. Danas na svjetskom tržištu postoji mnogo razlièitih antidepresiva, koji povoljno utjeèu na simptome depresije, odnosno na prefrontalni korteks u mozgu gdje se pretpostavlja da je nastao depresivni poremeæaj. Vrlo su uèinkoviti, nemaju nuspojava poput suhoæe u ustima, aritmije, otežanog mokrenja, nesanice, glavobolje ili muènine.

Ministarstvo zdravstva napravilo je prvi put u skladu sa svjetskom praksom prijedlog Dijagnostièke i terapijske smjernice za lijeèenje depresije, koji bi trebao pomoæi lijeènicima u dijagnosticiranju i lijeèenju depresije. Dr. Ðorðeviæ istièe kako su psihijatri veæ više od 200 godina produžena ruka sustava i da ga zapravo štite od duševno poremeæenih bolesnika, ali da se uloga psihijatra u 21. stoljeæu mora promijeniti kako ne bi postali produžena ruka pogrebnih poduzeæa. Stoga je od ove godine pokrenut nacionalni interdisciplinarni program za unapreðenje mentalnog zdravlja, koji ukljuèuje probleme depresivaca, debelih, pušaèa… Program poèinje u travnju, a cilj mu je maksimalno educiranje lijeènika primarne zdravstvene zaštite kako bi se što prije dijagnosticirala i lijeèila depresija. Program ukljuèuje i tzv. komunalnu psihijatriju, koja podrazumijeva osnivanje specifiènih klubova u kojima bi psihijatri i terapeuti po novom programu pružali bolesnicima prikladnu pomoæ. Naime, poznata studija Gotland pokazala je da se ranim otkrivanjem depresije stopa suicida smanjila za 60 posto, pokušaji suicida za 75 posto, a bolovanja za 50 posto, no poveæala se potrošnja antidepresiva.

Simptomi depresije:

Pacijent je neraspoložen cijeli dan, osjeæa se tužno, prazno i beznadno, bez buduænosti, a katkad je i razdražljiv. Osjeæa se bezvrijedno i krivo, sklon je samooptuživanju, ima smanjenu koncentraciju i sposobnost mišljenja i jako je neodluèan. Depresivni bolesnici su ili izrazito psihomotorno zakoèeni, odnosno usporeni i nepokretni, ili jako nemirni i egzaltirani. Èesto gube tjelesnu težinu ili se naglo debljaju, pate od nesanice ili stalno bježe u san, nemaju energije i osjeæaju se loše kao da su preboljeli neku bolest pa uzimaju brda vitamina. Imaju strahoviti gubitak seksualnog nagona, što se kod muškaraca manifestira u poremeæaju funkcija, a kod žena u suhoæi vagine, što je preduvjet za uspješan spolni odnos. Depresija je i socijalni problem zato što je takvim bolesnicima smanjena radna sposobnost, ne vole više svoj posao i misle da su neuspješni, pa se povlaèe i mogu satima sjediti, jer nemaju snage niti vitalnosti za rad. Mogu biti teški i drugima kao u sluèaju kada depresivna majka prenosi depresivni obrazac mišljenja i rješavanja problema svojoj djeci èime ona ne dobivaju uzor ljubavi i radosti. Nadalje, poèinju se i fizièki zapuštati. Gube vitalne nagone, pa èesto razmišljaju o smrti ili èak planiraju suicid, što je za psihijatre najurgentniji i najjaèi simptom depresije.

Politièari, glumci, redatelji, pisci i pjevaèi koji boluju od depresije

Svjetski struènjaci tvrde da lijeèenju depresije pridonose javne osobe i slavne zvijezde, koje time prosvjeæuju obiène ljude. Prototip te “medijalizirane kulture boli” bila je britanska princeza Diana koja je preko intervjua na BBC-ju i svog biografa Andrewa Mortona omoguæila masama da prodru u njezin unutrašnji život optereæen depresijama.
Slavni kanadski kantautor Leonard Cohen takoðer se godinama borio protiv depresije pokušavajuæi je utopiti, kako je nedavno priznao, u vinu, ženama i religiji, pa je èak zadnjih desetak godina proveo u budistièkom samostanu. No nije uspio, što je bilo oèito u tekstovima njegovih tugaljivih pjesama. Kad je prevalio šezdesetu, duhovito je izjavio da mu je napokon bolje, jer je starost oduzela snagu depresiji.

Andrew Solomon (37), savjetnik u Clintonovoj vladi za Rusiju te autor knjige “Sjene Saturna – Mraèni svjetovi depresije”, takoðer je javno priznao da osam godina pati od depresije. “Vjerojatno æe me pratiti do kraja života”, zakljuèio je i dodao da se depresija zasad ne može posve izlijeèiti, ali se može držati pod kontrolom pomoæu antidepresiva. No opasno je osloniti se samo na kemiju, tvrdi, lijeèenje mora biti u kombinaciji s psihoterapijom. Tipper Gore, supruga bivšeg amerièkog potpredsjednika, dugo je oklijevala dok nije u javnosti otkrila da užasno pati od depresije, jer je mislila da æe time nanijeti nepopravljivu štetu svome mužu. Naime, poznato je da politièki krugovi i državne vlade ne opraštaju slabosti politièarima. No danas joj je drago što je to uèinila. Na to se odvažio i Kjell Bouderik, norveški premijer, koji je nedavno priznao da je pao u duboku depresiju i potom se povukao na dulji odmor.
Muzièar A. J. McLean iz grupe Backstreet Boys Postpone takoðer je javno priznao na MTV-ju da boluje od depresije i da uzima antidepresive. Poznata talijanska pjevaèica Milva svoju depresiju godinama lijeèi antidepresivom Prozac, a najviše je pomogla ljudima još poznatijom izjavom: “Važno je o svojim depresijama govoriti javno, jer depresije nisu spolne bolesti kojih bi se èovjek trebao stidjeti!” Veliki glumci i redatelji poput Miloša Formana, Woodyja Allena, Jean-Clauda Van Dammea i Dennisa Hoppera nisu ostali imuni na depresiju, ali javnim ispovijedanjem olakšavaju si problem. Od depresije su patili i neki od najslavnijih pisaca 20. stoljeæa: Virginia Woolf, Edgar Alan Poe, Samuel Beckett, Herman Hesse i Ernest Hemingway, koji se tijekom depresivne krize upucao u svojoj kuæi na otoku Key West kraj Floride. Beckett je svoju depresivnu komu opisao u djelu “Malone umire”, ne znajuæi na kraju tko je, što je i kamo ide.

Izvor: Nacional br. 324, 2002-01-29; Autor:Nina Ožegoviæ