Depresija se masovno širi i uskoro će izbiti na drugo mjesto svih oboljenja u svijetu: u Hrvatskoj je već danas 300 tisuća depresivnih
Zašto se to baš meni dogodilo? – pita se K. V. (66) koja je hospitalizirana zbog depresije osmi put u zadnje četiri godine. Čini joj se da više nikada neće biti onakva kakva je bila, a najviše žali što se sada kada je u mirovini ne može više posvetiti unuku. Sebe opisuje kao napetu i nervoznu osobu koja se cijeli život brinula hoće li sve stići napraviti na vrijeme i kako treba. Uvijek je bila u trku između posla, muža, sina i vrta. U tijeku rata sin je bio na osječkom bojištu – užasno se brinula. Nakon što se sin oženio, javio se prvi napad depresije: osjetila je strašan strah i paniku, i nije mogla leći u krevet jer je “vidjela” da je posipan pšenicom. Sve je bilo popraćeno nervozom u želucu i tištenjem u prsima, a poslije i mučninom, glavoboljama i “glasovima”. Završila je u bolnici. Na terapiji je antidepresivima i bolje joj je, ali jako se umara, povremeno pati od nesanice, osjeća svrbež po tijelu, živi u stalnom iščekivanju, a glavom joj prolazi tisuću misli.
Svjetski trend
SAD godišnje gubi 44 milijarde dolara zbog depresivnih poremećaja, koji privredi zemlje nanose više štete nego AIDS, tumor i ratovi zvijezda zajedno
Na žalost, primjer K. V. samo je jedan od 300 tisuća depresivnih bolesnika u Hrvatskoj, koji pokazuje da je i Hrvatska u skladu sa svjetskim trendom – masovnim širenjem depresije. To potkrepljuje i psihijatar Veljko Đorđević koji upozorava da je u Hrvatskoj zbog rata i traumatičnog poratnog razdoblja broj oboljelih od depresije u velikom porastu. S obzirom na starenje populacije i socijalnu krizu pretpostavlja se da će depresija obilježiti ovo desetljeće. Predviđa se da će broj oboljelih od depresije i dalje rasti zbog specifičnosti naše situacije koju karakterizira nezaposlenost, osjećaj nesigurnosti kod mladih, odlazak u inozemstvo, dakle, nove migracije, problem od milijun umirovljenika, propalo gospodarstvo i strah od budućnosti.
Nedavno je Svjetska zdravstvena organizacija objavila alarmantan podatak: u idućih 20 godina prijeti nam svjetska epidemija depresivnih poremećaja, koja neće poštedjeti ni razvijene niti tranzicijske zemlje. No kod prvih je problem u esenciji, a kod drugih u egzistenciji. Prijeti li i Hrvatskoj epidemija depresije? Procjenjuje se da će broj oboljelih od duševnih bolesti porasti 50 posto, osobito kod mlađih žena, i da će se depresija popeti na drugo mjesto po broju svih oboljelih. Stručnjaci to potkrepljuju podacima iz prakse: depresija je već danas na četvrtom mjestu oboljenja – trenutačno više od 120 milijuna ljudi boluje od depresije. U tijeku života od nekog depresivnog poremećaja oboli oko 5,8 posto muškaraca i 9,5 posto žena, najčešće u srednjoj i starijoj dobi. Zastrašuje i podatak da se samo 15 do 20 posto bolesnika liječi na primjeren način i da zapravo 50 posto pacijenata u bolnicama boluje od nekog skrivenog depresivnog poremećaja.
Uz emocionalnu bol, razaranje obiteljskog, bračnog i društvenog života, depresija je jedan od najčešćih uzroka radne nesposobnosti u zapadnim zemljama. U zadnja dva desetljeća depresija se sve češće javlja kao razlog invalidskih mirovina. SAD gubi 44 milijarde dolara godišnje zbog depresivnih poremećaja, koji privredi zemlje nanose više štete negoli AIDS, tumor i ratovi zvijezda zajedno.
Očekuje se i drastičan porast suicida prouzročenih depresijom, posebno kod mladih u dobi od 18 do 24 godine. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da bi depresija mogla postati prvi uzrok smrtnosti kod žena, a drugi kod cjelokupne populacije. Naime, depresivni bolesnici zaključuju: ako se lišim života, lišit ću patnje sebe i svih oko mene do kojih mi je stalo. Bečki psihijatar Siegfried Kasper upozorava da čak od 80 do 90 posto depresivaca ima tijekom bolesti suicidalne primisli, a od toga 15 posto ostvari taj naum. U Europi je stopa suicida 18,3 posto, što godišnje iznosi više od 40 tisuća ljudi. Tri puta češće ubijaju se muškarci, ali žene četiri puta više pokušaju napraviti samoubojstvo. Procjenjuje se da u svijetu čak oko 60 posto od svih suicida dolazi iz kategorije duševnih bolesti – depresivnih poremećaja i shizofrenije. Samo u devedesetima depresija je odnijela više od 100 tisuća života u razvijenim zemljama, a čak oko 800 tisuća u cijelom svijetu.
U tzv. suicidalnom pojasu, koji obuhvaća skandinavske i baltičke zemlje, te Rusiju, pa se spušta do Austrije i Slovenije, a završava u Mađarskoj, stopa suicida penje se i do 40 posto. Najmanje suicida ima u Albaniji, Armeniji, Grčkoj i Malti, a potom slijede Engleska, Makedonija, Španjolska, Italija, Izrael i Irska, što se objašnjava i jakim utjecajem crkve. U Hrvatskoj je stopa suicida 20 posto, no u rubnim područjima koji graniče sa suicidalnim pojasom kao što je Zagorje, Međimurje i Slavonija, puno je viša.
Gdje je tu Hrvatska? Ljubomir Hotujac, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC Zagreb i Predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva, upozorava da je depresija u porastu i procjenjuje da od pet do sedam posto populacije u zemlji pati od depresije, dakle od 200 do 300 tisuća ljudi. No šokantno je što se samo deset posto depresivnih bolesnika pravilno liječi. Liječnici opće prakse često ne prepoznaju depresiju i daju pogrešne dijagnoze, jer nisu adekvatno obrazovani. Kako kažu u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, nemamo ni republički registar za depresiju kao afektivni poremećaj, kao što postoji za shizofreniju, koja se prati već 30 godina, nego samo podatke o broju hospitalizacija. No ti podaci mogu iskriviti cjelokupnu sliku jer mnogi depresivci ni ne stignu do psihijatra, koji je društveno stigmatiziran, nego radije liječe fizičke simptome. Depresija se prati samo kroz depresivnu epizodu (F32) i povratni depresivni poremećaj (F33), dok na primjer podaci o manično-depresivnoj psihozi koja je u grupi bipolarnih poremećaja, ili anksioznoj depresiji koja spada pod neurotske poremećaje, nisu izdvojivi iz skupine. Također nema podataka za depresivne tegobe kod degenerativnih ili neizlječivih bolesti kod kojih je izražen suicid. Nedostaju i podaci za depresije poslije infarkta ili moždanog udara, koje se javljaju u 40, odnosno u 47 posto slučajeva, a da i ne spominjemo sezonske ili postporođajne depresije.
U 2000. u Hrvatskoj je bilo ukupno 564.482 hospitalizacije, a duševne bolesti bile su na sedmom mjestu s udjelom od 36 679, odnosno 6,5 posto. No po broju korištenja bolničkih dana izbijaju na prvo mjesto s udjelom od 22,9 posto, jer su to dugotrajne, često kronične, čak i doživotne bolesti. To znači da se svaki peti dan bolničkog liječenja koristi za skupinu duševnih bolesti i poremećaja. Uzroci hospitalizacije duševnih bolesti su shizofrenija (22,3 posto), alkoholizam (21,7), reakcija na teški stres s PTSP-om (9,4) i depresivni poremećaj (9,3). Ali po broju korištenih dana bolničkog liječenja prednjači shizofrenija s udjelom od 38,1 posto, a slijede alkoholizam (12,8), reakcija na teški stres i PTSP (8) i depresivni poremećaji (8).
Zbog alarmantnih podataka u Europi sredinom studenog 2001. održan je u Bruxellesu sastanak ministara zdravstva članica EU, na kojem je najavljen rat depresiji. Zaključeno je da se depresija neće rješavati globalno nego lokalno, u skladu sa specifičnostima zemalja članica, ali međusobno će izmjenjivati iskustva i rezultate istraživanja. Naglašeno je da europske duše reagiraju različito, što ovisi o mentalitetu i senzibilitetu nacije, ali i o klimi, te o ekonomiji zemlje. Istraživanja su pokazala da su depresivni Austrijanci skloniji samoubojstvu nego Nizozemci, Britanci, Španjolci i Talijani. Istočni Europljani pod stresom češće utjehu traže u alkoholu. U zemljama poput Njemačke i Velike Britanije, u kojima se podržava slika o ženi od karijere, kućanice su sklonije depresiji nego kućanice u mediteranskim zemljama gdje se propagira ostanak žene kod kuće. Za Britance je gubitak posla najveći razlog samoubojstva, dok se disciplinirani i marljivi Nijemci lakše nosi s tim problemom. Zanimljivo je da među američkim Amišima, koji žive specifičnim načinom života – bez struje, nafte, automobila i ostalih civilizacijskih tekovina, od depresije boluje tek jedan do dva posto ljudi.
Svjetski psihijatri su ustvrdili da je depresija poremećaj raspoloženja, koji je od 1915. prošlog stoljeća u stalnom porastu. Otkrili su da je depresija postojala oduvijek, čak je dijagnosticirana kod primitivnih društava. Tijekom povijesti javljala se pod drugim imenima kao što su histerija ili melankolija. U 17. stoljeću veličao se kult melankolije, no već u 18. stoljeću s promjenom mode tretirala se kao velika slabost. Već je tada jedan engleski liječnik zapisao: “Ako želite pronaći pakao na zemlji, zavirite u srce depresivnog čovjeka.” Moderna teorija o depresiji počinje s velikim austrijskim psihijatrom Sigmundom Freudom koji je depresiju nazvao “rupom” i “unutrašnjim krvarenjem”, usporedivim s tjelesnom ranom.
Na pitanje kako se prepoznaje depresivni bolesnik, Vera Šmalc-Folnegović, predstojnica Psihijatrijske bolnice Vrapče, odgovara da je depresija vrlo ozbiljna bolest ljudske duše. Od svih bolesnika sa psihičkim poremećajima najviše pate upravo oni s depresijom, dok kod shizofreničara ili alkoholičara mnogo više pati okolina. Olakotna je okolnost što bolesnik ne pati puna 24 sata, nego ima u tijeku dana intervale patnje različitog intenziteta, čak i posve zdrava razdoblja.
“Zbog toga je depresija često i smrtonosna bolest, jer nije na vrijeme prepoznata, a katkad nije primjereno i dovoljno dugo liječena. Naime, depresija je bolest s tisuću lica. Kod velikog depresivnog poremećaja pojavljuju se vrlo različite psihosomatske tegobe poput probadanja, gušenja ili strahova, koje se ne prepoznaju kao posljedice depresije, nego se pacijent upućuje na razne dijagnostičke pretrage. U međuvremenu, tegobe rastu i na kraju pacijent može završiti fatalno”, ističe psihijatar Veljko Đorđević. “Problem je u tome što mnogi s depresijom izbjegavaju psihijatra kojem odlaze tek na kraju puta, a rijetko odlaze i na bolničko liječenje. U Hrvatskoj ljudi još uvijek izbjegavaju prihvatiti psihološki problem kao temelj depresije i libe se otići k psihijatru, čak liječnik opće prakse pacijente upućuje neurologu kako bi to lakše prihvatili. Ljudi često sami pokušavaju riješiti svoju depresiju uzimanjem anksiolitika, analgetika ili alkoholnih pića. Kad ne bi postojala ta stigma od duševnog poremećaja i zaziranje od psihijatrije, vjerojatno bi se barem dio problema lakše riješio.”
Depresija je heterogeno uzrokovana – biološki, genetski i socijalno. Češće se javlja u obiteljima u kojima je već postojao neki depresivni poremećaj, na primjer, kada jedan roditelj pati od depresije, djeca obolijevaju od te bolesti u 30 posto slučajeva, a kada su oba roditelja depresivna, taj se postotak penje i do 60 posto. Depresija je češća u socijalnim situacijama koje su opterećene stresogenim momentima kao što su žalovanje, gubitak osobe ili imovine, stres, razočaranost, gubljenje ideala, osjećaj suvišnosti, strahovi ili neimaština, koji mogu otkočiti depresivni poremećaj. Može biti povezana s anksioznošću, napetošću, panikom ili opsesivno-kompulzivnim poremećajima poput prisilnih misli i radnji, ali i alkoholizmom i pretjeranim pušenjem.
Na pitanje je li rat utjecao na porast depresije u Osijeku i slavonskoj regiji, Nikola Mandić, predstojnik Klinike za psihijatriju Opće bolnice Osijek, koji se 30 godina bavi istraživanjem suicida, odgovorio je potvrdno, dodavši da su tome najviše pridonijeli gubici najbližih, imanja i posla. “Ako se gubitak ne savlada za šest mjeseci, tada se sumnja na depresiju”, ističe. “Kod nas je rat donekle pridonio skidanju stigme s psihijatara. Naime, u Slavoniji su u vrijeme rata radili preko nevladinih udruga mnogi psiholozi i psihijatri, koji su psihijatriju približili ljudima. No i dalje se puno više depresivnih bolesnika liječi na tjelesnim odjelima zbog somatskih simptoma. Oko 23 posto pacijenata na tjelesnim odjelima u bolnicama zapravo boluje od depresije. Procjenjuje se da je od 27 tisuća bolesnika u 2001. godini u osječkoj bolnici između 20 i 30 posto bolovalo od depresije, ali se na psihijatriji liječilo samo 300 pacijenata”, zaključuje dr. Mandić. Inače, dijelovi Slavonije kao što su Kopački rit ili Baranja, desetljećima su poznati po visokoj stopi suicida: od 100 suicida 70 posto je bilo depresivnih, a 15 posto alkoholičara, dok se samo u Osijeku u prosjeku ubije 25 ljudi godišnje. U Zadru se pak reaktivna depresija, koja se definira kao odgovor na nagomilane probleme, u više od 50 posto slučajeva navodi kao uzrok suicida.
Do prije godinu dana dječja depresija bila je gotovo tabu tema i nitko o njoj nije govorio. Riječ je o tzv. larviranoj (skrivenoj) depresiji kod koje nema plača, suza, ni tuge, nego se manifestira drastičnom promjenom prijašnjeg ponašanja, interesa i hobija. Također, prepoznaje se po agresivnim ispadima, npr. djeca počinju razbijati igračke ili kidati ruke lutkama, a katkad i po mokrenju u krevet. Ako je dijete i dalje dobar đak, što se često događa, roditelji previde promjenu u njegovu ponašanju. U posljednje vrijeme porast depresivnih poremećaja vidi se i kod mladih ljudi: to su uglavnom hipersenzibilne osobe ili perfekcionisti, koji dožive neuspjeh jer očekivanja sredine nadilaze njihove mogućnosti pa se u sudaru sa stvarnošću osjećaju bespomoćni.
Poznato je da žene pate od depresije dva do tri puta više od muškaraca. Po mišljenju Vere Folnegović-Šmalc, žene reagiraju depresijom, a muškarci češće obolijevaju od alkoholizma, koji proistječe iz depresije. Omjer žena alkoholičarki prema muškarcima je 1:4. Drugo, model plačljivosti, tuge, kukanja i beznađa smatra se primjerenijim za žene negoli muškarce. Muškarci igraju svoju macho ulogu i nezamislivo im je da kod psihijatra kukaju da su potišteni i bezvoljni, nego odlaze u gostionicu i uz pomoć alkohola nastoje se osloboditi tjeskobe i tuge. Kod muškaraca je depresija prikrivena, a simptomi su agresivnost i anksioznost, što su samo društveno prihvatljivi obrambeni mehanizmi. Treće, pretpostavlja se da su žene podložnije razvoju depresija zbog stalnih hormonskih oscilacija, na primjer, poremećaj štitnjače jedan je od visoko rizičnih faktora.
Kanadski znanstvenici s montrealskog sveučilišta McGill, gdje radi i ugledni hrvatski znanstvenik Krešimir Krnjević, otkrili su da bi neurotransmiter serotonin, koji je nužan za normalno funkcioniranje mozga u vrijeme stresa i teških situacija, mogao biti glavni krivac za češće depresivne poremećaje kod žena. Naime, žene sintetiziraju serotonin 50 posto sporije od muškaraca, što dovodi do manjka tog neurotransmitera. Pretpostavlja se da se taj gubitak ne može nadoknaditi i da to uzrokuje češće depresije kod žene.
Znanstvenici s Instituta Max Planck iz Munchena otkrili su da je kod depresivaca oštećen sustav koji kontrolira lučenje stresnih hormona. Naime, ljudski organizam odgovara na stres lučenjem peptida, poznatog CRH hormona, koji potiče lučenje kortikotropina. CRH se luči i u limbičkom dijelu mozga koji je odgovoran za psihičko raspoloženje, pa tako i tjeskobu. CRH stimulira lučenje stresnog hormona kortizola koji pomaže da se prebrodi stresno stanje. Razina kortizola povisuje se kod infekcijskih bolesti, akutne psihičke traume i kroničnog stresa. Znanstvenici su ustanovili da povišeni CRH hormon u mozgu može izazvati tjeskobu, otežano shvaćanje, smanjivanje apetita i libida, a to su važni simptomi depresije. Depresivni učinak CRH hormona može se blokirati lijekovima – antidepresivima, koji sprečavaju njegovo djelovanje na tzv. moždanim receptorima za CRH. Znači, antidepresivi djeluju na transmiterske sustave, pa reguliranjem serotonina medikamentima ispravljamo neravnotežu i uspostavljamo ravnotežu, i tako poboljšavamo kliničku sliku. Sva ta saznanja, kao i Nobelova nagrada koja je 2000. dodijeljena Arvidu Carlssonu za istraživanje uloge neurotransmitera u terapiji depresivnih poremećaja, bude nadu u otkrivanje još bolje terapije.
Ljubomir Hotujac naglašava da je terapija antidepresivima temelj u liječenju depresivnih poremećaja, kada se izlječenje postiže u 70 posto slučajeva. Često se medikametozna terapija kombinira sa psihoterapijom, ali ne klasičnom psihoanalitičkom nego s modernom kognitivno-bihejvioralnom metodom. Blaži slučajevi mogu se izliječiti samo primjenom psihoterapije, kojom se rješava aktualni problem. Pacijent nastoji promijeniti depresivni doživljaj samoga sebe u odnosu na okolinu, uvidjeti situaciju i vratiti nadu u budućnost.
“Kada izostane uspjeh u liječenju antidepresivima, koristi se vrlo djelotvorna metoda transkranijalne magnetske stimulacije gdje se pomoću posebnog aparata formira magnetsko polje koje stimulira mozak”, objašnjava dr. Hotujac. “Djeluje slično kao metoda elektrostimulacije, poznatija kao elektrošokovi, što ljudima zbog predrasuda zvuči zastrašujuće pa je odbijaju, jer misle da oštećuje mozak. Zato se mi borimo da na tržištu bude što više antidepresiva jer to budi nadu za ozdravljenje onih 30 posto farmakoterapijski otpornih depresija. Ograničavati njihov broj znači onemogućavati određenom broju bolesnika izlječenje,” zaključuje dr. Hotujac.
Na pitanje koliko dugo traje terapija antidepresivima i kako psihijatar bira odgovarajući lijek, dr. Đorđević odgovara da ne postoji idealni antidepresiv koji djeluje kao čarobna pilula sreće pa terapija u nekim slučajevima traje doživotno kao kod dijabetesa ili povišenog krvnog pritiska. Najnovija saznanja pokazuju da je depresija kronična bolest iz čega proizlazi dugotrajno liječenje. Svakom se pacijentu propisuje lijek koji mu najviše odgovara, odnosno koji je najmanje toksičan i izaziva najmanje nuspojava.
“Nakon prve depresivne epizode nužno je uzimati antidepresive oko šest mjeseci, katkad i godinu dana”, kaže Đorđević. U prošlosti su se lijekovi odbacivali čim bi došlo do poboljšanja stanja, što je izazivalo česte recidive bolesti. No budući da antidepresivi ne izazivaju ovisnost, danas se zna da se terapija lijekovima ne smije prekinuti čim se dosegne poboljšanje i da ih treba kontinuirano uzimati dulje vrijeme. Naime, antidepresiv ne djeluje odmah, kod nekih djelovanje počinje tek nakon tri ili čak više tjedana. Dok ne prebrodi početnu fazu, pokatkad se pacijentu pomaže s anksioliticima ili sličnim lijekovima.
Što učiniti kada se depresivna epizoda ponovi? Mišljenja su podijeljena: neki stručnjaci smatraju da se kod 50 posto bolesnika depresivna epizoda javi samo jednom i nikad više, a kod ostalih 50 posto javlja se cijeli život. Drugi misle da se samo kod 20 posto bolesnika depresivni napad neće ponoviti. Kad se nakon godinu, dvije ipak ponovi depresivna epizoda, ponovno se propisuje inicijalna i zaštitna terapija lijekovima, koja bi sada trebala trajati barem tri godine. Američki stručnjaci preporučuju doživotnu medikametoznu terapiju, dok austrijski psihijatri više vjeruju u kombinaciju s psihoterapijom. Naime, oni smatraju da su depresije uvjetovane psihičkim traumama i kroničnim stresom. Dr. Hotujac tvrdi da su bolesnici koji dožive tri depresivna napada, te oni koji su liječeni elektrostimulativnom metodom, kandidati za doživotnu zaštitnu terapiju. A oni sa suicidalnim primislima trebaju se hospitalizirati do poboljšanja.
U zadnjih 20-ak godina dogodila se velika revolucija u farmaceutskoj industriji, osobito na području psihofarmaka, koja je počela s Prozakom. Danas na svjetskom tržištu postoji mnogo različitih antidepresiva, koji povoljno utječu na simptome depresije, odnosno na prefrontalni korteks u mozgu gdje se pretpostavlja da je nastao depresivni poremećaj. Vrlo su učinkoviti, nemaju nuspojava poput suhoće u ustima, aritmije, otežanog mokrenja, nesanice, glavobolje ili mučnine.
Ministarstvo zdravstva napravilo je prvi put u skladu sa svjetskom praksom prijedlog Dijagnostičke i terapijske smjernice za liječenje depresije, koji bi trebao pomoći liječnicima u dijagnosticiranju i liječenju depresije. Dr. Đorđević ističe kako su psihijatri već više od 200 godina produžena ruka sustava i da ga zapravo štite od duševno poremećenih bolesnika, ali da se uloga psihijatra u 21. stoljeću mora promijeniti kako ne bi postali produžena ruka pogrebnih poduzeća. Stoga je od ove godine pokrenut nacionalni interdisciplinarni program za unapređenje mentalnog zdravlja, koji uključuje probleme depresivaca, debelih, pušača… Program počinje u travnju, a cilj mu je maksimalno educiranje liječnika primarne zdravstvene zaštite kako bi se što prije dijagnosticirala i liječila depresija. Program uključuje i tzv. komunalnu psihijatriju, koja podrazumijeva osnivanje specifičnih klubova u kojima bi psihijatri i terapeuti po novom programu pružali bolesnicima prikladnu pomoć. Naime, poznata studija Gotland pokazala je da se ranim otkrivanjem depresije stopa suicida smanjila za 60 posto, pokušaji suicida za 75 posto, a bolovanja za 50 posto, no povećala se potrošnja antidepresiva.
Simptomi depresije:
Pacijent je neraspoložen cijeli dan, osjeća se tužno, prazno i beznadno, bez budućnosti, a katkad je i razdražljiv. Osjeća se bezvrijedno i krivo, sklon je samooptuživanju, ima smanjenu koncentraciju i sposobnost mišljenja i jako je neodlučan. Depresivni bolesnici su ili izrazito psihomotorno zakočeni, odnosno usporeni i nepokretni, ili jako nemirni i egzaltirani. Često gube tjelesnu težinu ili se naglo debljaju, pate od nesanice ili stalno bježe u san, nemaju energije i osjećaju se loše kao da su preboljeli neku bolest pa uzimaju brda vitamina. Imaju strahoviti gubitak seksualnog nagona, što se kod muškaraca manifestira u poremećaju funkcija, a kod žena u suhoći vagine, što je preduvjet za uspješan spolni odnos. Depresija je i socijalni problem zato što je takvim bolesnicima smanjena radna sposobnost, ne vole više svoj posao i misle da su neuspješni, pa se povlače i mogu satima sjediti, jer nemaju snage niti vitalnosti za rad. Mogu biti teški i drugima kao u slučaju kada depresivna majka prenosi depresivni obrazac mišljenja i rješavanja problema svojoj djeci čime ona ne dobivaju uzor ljubavi i radosti. Nadalje, počinju se i fizički zapuštati. Gube vitalne nagone, pa često razmišljaju o smrti ili čak planiraju suicid, što je za psihijatre najurgentniji i najjači simptom depresije.
Političari, glumci, redatelji, pisci i pjevači koji boluju od depresije
Svjetski stručnjaci tvrde da liječenju depresije pridonose javne osobe i slavne zvijezde, koje time prosvjećuju obične ljude. Prototip te “medijalizirane kulture boli” bila je britanska princeza Diana koja je preko intervjua na BBC-ju i svog biografa Andrewa Mortona omogućila masama da prodru u njezin unutrašnji život opterećen depresijama.
Slavni kanadski kantautor Leonard Cohen također se godinama borio protiv depresije pokušavajući je utopiti, kako je nedavno priznao, u vinu, ženama i religiji, pa je čak zadnjih desetak godina proveo u budističkom samostanu. No nije uspio, što je bilo očito u tekstovima njegovih tugaljivih pjesama. Kad je prevalio šezdesetu, duhovito je izjavio da mu je napokon bolje, jer je starost oduzela snagu depresiji.
Andrew Solomon (37), savjetnik u Clintonovoj vladi za Rusiju te autor knjige “Sjene Saturna – Mračni svjetovi depresije”, također je javno priznao da osam godina pati od depresije. “Vjerojatno će me pratiti do kraja života”, zaključio je i dodao da se depresija zasad ne može posve izliječiti, ali se može držati pod kontrolom pomoću antidepresiva. No opasno je osloniti se samo na kemiju, tvrdi, liječenje mora biti u kombinaciji s psihoterapijom. Tipper Gore, supruga bivšeg američkog potpredsjednika, dugo je oklijevala dok nije u javnosti otkrila da užasno pati od depresije, jer je mislila da će time nanijeti nepopravljivu štetu svome mužu. Naime, poznato je da politički krugovi i državne vlade ne opraštaju slabosti političarima. No danas joj je drago što je to učinila. Na to se odvažio i Kjell Bouderik, norveški premijer, koji je nedavno priznao da je pao u duboku depresiju i potom se povukao na dulji odmor.
Muzičar A. J. McLean iz grupe Backstreet Boys Postpone također je javno priznao na MTV-ju da boluje od depresije i da uzima antidepresive. Poznata talijanska pjevačica Milva svoju depresiju godinama liječi antidepresivom Prozac, a najviše je pomogla ljudima još poznatijom izjavom: “Važno je o svojim depresijama govoriti javno, jer depresije nisu spolne bolesti kojih bi se čovjek trebao stidjeti!” Veliki glumci i redatelji poput Miloša Formana, Woodyja Allena, Jean-Clauda Van Dammea i Dennisa Hoppera nisu ostali imuni na depresiju, ali javnim ispovijedanjem olakšavaju si problem. Od depresije su patili i neki od najslavnijih pisaca 20. stoljeća: Virginia Woolf, Edgar Alan Poe, Samuel Beckett, Herman Hesse i Ernest Hemingway, koji se tijekom depresivne krize upucao u svojoj kući na otoku Key West kraj Floride. Beckett je svoju depresivnu komu opisao u djelu “Malone umire”, ne znajući na kraju tko je, što je i kamo ide.
Izvor: Nacional br. 324, 2002-01-29; Autor:Nina Ožegović