ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

1. Kronièni psihoorganski sindromi i demencije (poèetne)
Starija osoba koja povremeno nesuvislo govori, gubi se, rijetko izlazi iz stana, pretežno je u krevetu, ima nesanicu ili zamjenjuje dan za noæ, ne pamti, tužna je, mrzovoljna i/ili neosnovano optužuje okolinu.

2. Alkoholizam
Èesto i prekomjerno pije zbog èega propada zdravstveno, materijalno i radno, zlostavlja obitelj, ponavljano obeæava prestanak pijenja, odbija lijeèenje.

3. Psihoze (razlièite vrste)
Povlaèi se u sebe, sve lošije funkcionira, osjeæajno se udaljuje, èudno se ponaša, može postojati agresivnost i/ili suicidalnost, nepovezan govor, optuživanje drugih bez razloga, èesto odbija lijeèenje.

4. Depresije (razlièite vrste)
Postoji osjeæaj praznine, tuga, bezvoljnost, povlaèenje, strah, umor, pesimistiènost, poremeæeno spavanje i/ili apetit, rijetko izlazi iz kuæe, teže obavlja svakodnevne poslove, u teškim sluèajevima postoji opasnost samoubojstva (nagovještava ga).

5. Manije i hipomanije
Pretjerano veselo raspoloženje, uzbuðenost, ubrzan govor, precjenjivanje svojih sposobnosti, ima mnogo planova, prekomjerno troši novac, odlièno se osjeæa i odbija lijeèenje.

6. Agorafobija
Postoji strah od napuštanja stana, odlaska u trgovinu, banku i sl., od otvorenih prostora, putovanja javnim prijevozom (zbog toga obièno stoji pri izlazu). Stanje je èesto udruženo s paniènim poremeæajem.

7. Socijalna fobija
Strah od javnog nastupa, promatranja od drugih ljudi, osramoæenja pred drugima, crvenjenja, podrhtavanja glasa, znojenja ruku itd.

8. Specifiène fobije
Jaki strah od specifiènih situacija ili objekata i njihovo izbjegavanje, npr. visine, zatvorenog prostora, kukaca, psa, injekcije itd.

9. Panièni poremeæaj
Ponavljani iznenadni napadi panike (straha) uz razlièite tjelesne smetnje poput lupanja srca, pritiska u prsima, nedostatka zraka, vrtoglavice, te psihièkih smetnji, npr. straha da æe poludjeti, umrijeti, izgubiti kontrolu nad sobom itd. Postoji strah od ponovnog napada.

10. Anksiozno-depresivni poremeæaj
Istovremeno postoje simptomi anksioznosti (strepnje) i depresije, pri èemu niti jedan od ta dva elementa ne prevladava i nije težak (da bi opravdavao zasebnu dijagnozu).

11. Opsesivno-kompulzivni poremeæaj
Postoje vlastite ponavljane prisilne (opsesivne) misli i/ili prisilne (kompulzivne) radnje. Misli mogu biti vrlo neugodne, npr. da mora ozlijediti nekoga, a ponavljane radnje su npr. višekratno provjeravanje zakljuèanosti vrata, što sve pacijenta uznemiruje i èemu se on opire.

12. Reakcije na teški stres i poremeæaji prilagodbe
Psihièki simptomi su nastali nakon izuzetno stresnog životnog dogaðaja ili nakon znaèajne promjene u životu, koja je dovela do trajnih neugodnih okolnosti i poremeæene prilagodbe na takve nove okolnosti.

13. Disocijativni (konverzivni) poremeæaj
Iznenada nastao poremeæaj sjeæanja, svijesti o sebi, osjeta ili kontrole pokreta (npr. ruke ili noge) koji su pod voljnom kontrolom. Nalazi pretraga su uredni.

14. Somatoformni poremeæaji
Osoba ustrajno iznosi simptome tjelesnih organa, npr. rada srca (ukljuèujuæi bol), smetnje gutanja ili strah od teške bolesti i traži medicinske pretrage unatoè urednim nalazima i lijeènikovim uvjeravanjima da su simptomi uzrokovani psihièkim, a ne fizièkim uzrocima.

15. Anoreksija nervoza
Strah od debljine i namjeran gubitak tjelesne težine, npr. odbijanjem nekih jela, povraæanjem ili pretjeranim vježbanjem, sve do po život opasnog stanja uz poremeæaj brojnih tjelesnih funkcija.

16. Bulimija nervoza
Ponavljani napadi prekomjernog jedenja (npr. slatke hrane) i naknadno namjerno povraæanje ili èišæenje, te zaokupljenost tjelesnom težinom.

17. Nesanica
Dugotrajno nezadovoljavajuæa kolièina ili kvaliteta spavanja. Može postojati kao zasebno stanje ili u okviru drugog poremeæaja.

18. Noæni strahovi
Epizode noæne panike s vriskom, ali bez jasnog sjeæanja sadržaja sna.

19. Noæne more
Snovi ispunjeni jakim strahom s naknadnim jasnim sjeæanjem sadržaja sna.

20. Seksualne disfunkcije
Frigidnost - gubitak spolne želje, psihogena impotencija - psihièki uzrokovan poremeæaj erekcije, psihogena disfunkcija orgazma - orgazma nema ili znatno kasni.

21. Poslijeporoðajna depresija
Depresija povezana s babinjama, koja je zapoèela do 6 tjedana poslije poroðaja.

22. Hiperkinetski (hiperaktivni) poremeæaj
Od ranog djetinjstva jak nemir, nepažnja, smetnje ponašanja i nemoguænost da se stanje riješi strožim odgojem.

23. Poremeæaj ponašanja i osjeæaja u djetinjstvu
Kombinacija agresivnosti ili drugih oblika poremeæaja ponašanja s depresivnošæu ili strahom u djetinjstvu.

24. Školski neuspjeh
Nedovoljan uspjeh u školi (na fakultetu) unatoè dobrim intelektualnim sposobnostima i bez drugih poremeæaja.

25. Mucanje
Uèestalo, nehotièno prekidanje govora s privremenom nemoguænošæu izgovora pojedinih rijeèi.

26. Tikovi
Povremeni, nehotièni, neritmièni, brzi pokreti (i/ili glasovi).

27. Problem u obitelji
Loša komunikacija roditelj - dijete, izmeðu supružnika (partnera), ljubomora, nesuglasice u zajednièkom kuæanstvu s roditeljima itd.

28. Problem na poslu
Nezadovoljstvo poslom, osjeæaj pritiska i preoptereæenja poslom, proganjanje na poslu, strah od neuspjeha, od degradiranja, gubitka posla ili odlaženja u mirovinu.

29. Problem u vrhunskom sportu
Nedovoljna ili nikakva psihièka pripremljenost, strah od ozljede, strah od nastupa, neuspjesi u nizu, loši rezultati u gostima i/ili na pojedinim terenima, psihièki zamor, nedovoljno samopouzdanje itd.

30. Sumnja na duševni poremeæaj
Razlièita stanja ili ponašanje koje pacijent ili njegova okolina doživljavaju kao moguæi psihièki poremeæaj.

Izvor: zdravstveni-vodic.com

Što adolescent drastiènije reagira na fizièke promjene u pubertetu, to je veæi rizik da tijekom sazrijevanja razvije panièni poremeæaj, otkriva nova amerièka studija.

Istraživaèi na Univerzitetu u Arkansasu i Univerzitetu u Vermontu, promatrali su 123 adolescenta koji su bili podvrgnuti pažljivo kontroliranom testu disanja u laboratoriju. Adolescenti koji su bili u kasnijem pubertetu i koji su dobili visoku ocjenu po pitanju tjeskobne osjetljivosti, više su se i bojali tjelesnih senzacija koje su inicirane trominutnim testom disanja, otkrili su istraživaèi.

Adolescenti koji s tjeskobom odgovaraju na tjelesne senzacije mogu “smatrati tjelesne promjene koje se dešavaju tijekom puberteta osobno ugrožavajuæim” i “nauèiti strahovati od tjelesnih senzacija, te tako stvoriti predispoziciju za razvoj paniènog poremeæaja”, istakli su istraživaèi.

Oni su dodali da postoji veæa opasnost da æe adolescenti proæi kroz ovaj proces strahovanja od tjelesnih senzacija, ako se tjelesne promjene vezane za pubertet dogode neoèekivano.

Rezultati studije objavljeni su u Žurnalu abnormalne djeèje psihologije (Journal of Abnormal Child Psychology).

HealthDay (www.healthday.com)

Prema DSM-IV klasifikaciji ovaj je poremeæaj osobnosti obilježen trajnim nepovjerenjem i sumnjièavošæu prema drugima u smislu da su njihovi motivi nedobronamjerni. Poèinje u ranoj odrasloj dobi i oèituje se u raznim situacijama.

Prema ovoj klasifikaciji koja se koristi za dijagnosticiranje psihièkih poremeæaja u psihijatriji, ukoliko su kod neke osobe zadovoljena 4 od 7, dolje navedenih kriterija, govorimo o paranoidnom poremeæaju osobnosti:

a) Sumnje bez adekvatne podloge da ih drugi iskorištavaju, žele im nauditi ili obmanuti;
b) Preokupiranost neopravdanim sumnjama u lojalnost i povjerljivost svojih prijatelja i suradnika;
c) Nesklonost povjeravanju drugima zbog straha da se ta informacija ne iskoristi protiv njega/nje;
d) U dobronamjernim primjedbama ili dogaðajima traže ponižavajuæa ili prijeteæa skrivena znaèenja;
e) Stalno nekome nešto zamjeraju, tj. ne žele oprostiti uvrede, prezir ili štete za koje smatraju da su im nanesene;
f) Primijeæuju napade na svoju liènost ili ugled koji drugima nisu uoèljivi i brzo i bijesno reagiraju ili prelaze u protunapad;
g) Èesto sumnjaju, bezrazložno, u vjernost braènog ili seksualnog partnera.

Jedno od osnovnih obilježja paranoidnog poremeæaja osobnosti jest promjena u naèinu razmišljanja koje je obilježeno neumoljivim traženjem skrivenog znaèenja i tragova kako bi se razotkrila „istina“ iza situacije koja je predoèena. Njihova beskrajna potraga ukljuèuje intenzivnu pobuðenost pažnje i neprestano pozorno monitoriranje okoline i svega što nije uobièajeno, a takav naèin razmišljanja uzima visoku cijenu u smislu psihièke i emocionalne tenzije. Oni se jednostavno ne mogu opustiti.

Paranoidno razmišljanje je obilježeno i nedostatkom fleksibilnosti. Ni najuvjerljiviji argumenti nemaju utjecaja na rigidnost njihova vjerovanja, a osoba koja se upusti u raspravu s njima postat æe meta njihove sumnjièavosti.

Osobe s ovim poremeæajem imaju izraženu potrebu kontrolirati druge što odražava nisko samopoštovanje a to je srž paranoje. Duboko u sebi osjeæaju se slabi, inferiorni i bezuspješni. Stoga se grandioznost i osjeæaj posebnosti koji èesto prezentiraju može razumijeti kao kompenzatorni mehanizam osjeæaja inferiornosti. U odnos s drugima ulaze s uvjerenjem da æe ta osoba sve uprskati, izlanuti se i na taj naèin pokazati njegova/njena vjerovanja ( i sumnjièavosti) utemeljenim.

Osobe s ovim poremeæajem rijetko kada traže psihijatrijsku pomoæ. Kod psihijatra ih dovodi netko iz njihove okoline koji su zasiæeni bolesnikovim optužbama, ili dolaze pod pritiskom poslodavca odnosno braèenog druga. Kada i dragovoljno pristanu na proces lijeèenja uvjereni su da nisu oni ti koji imaju psihièke poteškoæe, veæ da su krivo tretirani i iznevjereni od drugih.

Zbog bolesnikove sumnjièavosti grupna terapija ne bi bila metoda izbora. Lijeèenje bi se moralo bazirati na individualnom pristupu unatoè golemom izazovu koji se time nameæe psihoterapeutu. Kako je glavna poèetna prepreka izrazito nepovjerenje, prvi korak u lijeèenju bilo bi uspostavljanje terapijskog saveza s bolesnikom.

Terapeut mora zauzeti stav koji je drugaèiji od dotadašnjeg bolesnikoog okruženja, odnosno mora izbjegavati obrambeni stav. Kada se bolesnik malo više otvori terapeut može poèeti imenovati bolesnikove osjeæaje i na taj naèin mu pomoæi napraviti razliku izmeðu osjeæaja i stvarnosti. Može mu pomoæi premostiti pukotine u svom znanju.

U najboljem sluèaju ti bolesnici mogu otkriti svoju žudnju da budu prihvaæeni, voljeni i bliski što je povezano s njihovim frustracijama i razoèarenjima s ranim figurama iz njihova života.

Autor Davor Bodor, dr.med. specijalizant psihijatrije
(mojdoktor.hr)

Relaksacijom i tehnikama disanja olakšajte iznenadne napade

Što je napadaj panike?
Napadaj panike je iznenadan nastup pojaèanog osjeæaja straha, praæenog tjelesnim simptomima koji ukljuèuju:
- Bol / pritisak u prsištu
- Lupanje srca (palpitacije)
- Osjeæaj gušenja, ubrzano disanje (hiperventilacija)
- Osjeæaj davljenja u grlu i teškoæe gutanja
- Vrtoglavicu, nesvjesticu, osjeæaj nestajanja
- Osjeæaj odvajanja od vlastitog tijela ili od okoline
- Drhtavicu, tresavicu, znojenje
- Mravinjanje, trnce,
- Muèninu, bol u trbuhu

Napadaji panike mogu sadržavati samo neke od tih simptoma. Uz njih je karakteristièan intenzivan osjeæaj straha od smrti, straha od ludila i gubitka kontrole, pa èak i užasa. Mnogi struènjaci vjeruju da se radi o reakciji tijela kojom ono inaèe reagira na opasne i zastrašujuæe podražaje (primjerice oružani napad, izravna životna ugroženost i sl.), samo što u sluèaju napadaja panike ne postoji realna prijetnja nego je ta reakcija pokrenuta za sada nedovoljno poznatim mehanizmima aktivacije živèanih prijenosnika.

U tipiènim se sluèajevima simptomi u poèetku pojaèavaju te dosežu vrhunac nakon desetak minuta. Napadaj obièno traje oko pola sata (može trajati i dulje) i prolazi sam od sebe nakon èega nerijetko ostane osjeæaj iscrpljenosti i umora.

Sam po sebi, napadaj panike nije ozbiljna zdravstvena prijetnja, no ako se ponovi nekoliko puta bolesnik razvije strah prema mjestima/situacijama pri susretu s kojima se pojavio napadaj, te ih poène izbjegavati.

Tako se razvija stanje nazvano panièni poremeæaj, a može ukljuèivati i razvijanje straha od boravka u zatvorenim prostorima, vožnje u autobusu, odlaska u školu, na posao itd.

Takvi strahovi mogu biti vrlo onesposobljavajuæi i znatno remete normalno svakodnevno funkcioniranje oboljelog pojedinca u društvu, obitelji itd. Radi se zapravo o «zaèaranom krugu» pojavljivanjnja napadaja , stvaranja straha od napadaja.

Ako se Vaši napadaji ponavljaju, ako se bojite novog napadaja i taj strah traje duže od mjesec dana, te ako poènete mijenjati svoje svakodnevne navike i ponašanja zbog napadaja panike, obvezno se obratite svojemu lijeèniku opæe medicine- prikladno lijeèenje u velikoj veæini sluèajeva dovodi do znatnog poboljšanja i smanjenja tegoba.

Navedeni simptomi mogu slièiti na neke teže i ozbiljne bolesti, kao što su poveæana aktivnost štitnjaèe (hipertireoza), poseban oblik epilepsije, apstinencijska kriza, pa i srèani udar i srèane aritmije u napadajima, te su nerijetko razlog traženja lijeènièke pomoæi u hitnim ambulantama.

U nekim je sluèajevima veæ nakon razgovora s pacijentom i tjelesnog pregleda jasno da se radi o paniènom napadaju, no èesto lijeènici uèine širu klinièku obradu da bi iskljuèili gore navedene ozbiljnije uzroke takvih simptoma. Tek kada pretrage i lijeènici potvrde da se ne radi o ozbiljnoj bolesti, postavlja se dijagnoza napadaja panike.

Lijeèenje

Lijeèenje napadaja panike i paniènog poremeæaja u pravilu je vrlo uspješno. Najbolji se rezultati postižu kombiniranim lijeèenjem lijekovima i psihoterapijom.

Od lijekova se propisuju oni iz skupine antidepresiva, toènije inhibitora ponovne pohrane serotonina (npr. sertralin, paroxetin, fluoxetin...). Buduæi da je za poèetak djelovanja potrebno nekoliko tjedana redovitog uzimanja, obièno se terapija dopunjuje s nekom od lijekova iz skupine benzodiazepina (alprazolam, klonazepam, diazepam...) u poèetku lijeèenja, ali se njihova dugotrajnija primjena, zbog navikavanja na te lijekove, izbjegava.

Od psihoterapijskih se pristupa primjenjuje kognitivno-bihevioralni pristup kojemu je svrha prepoznati i smanjiti iracionalne misli i ponašanja koji potièu simptome panike i stvraraju zaèarani krug paniènog poremeæaja.

Pacijent tijekom terapije dobiva uvid u prirodu bolesti, u to na koji naèin nastaju njegovi napadaji, uèi se suoèiti i nositi sa svojim napadajima panike i situacijama koje ih pojaèavaju te se osloboditi izbjegavajuæeg ponašanja koje ogranièava njegovo svakodnevno funkcioniranje.

Samopomoæ

Postoji nekoliko naèina na koje oboljela osoba svojim postupcima može pridonijeti uspjehu lijeèenja paniènog poremeæaja i kontrole paniènih napadaja.
- izbjegavati piti kavu i druge stimulanse koji pridonose izazivanju napadaja panike
- izbjegavati uzimati alkoholna piæa i pušenje
- svakodnevna lagana rekreativna tjelovježba, optimalno oko 30 minuta na dan lakših aerobnih aktivnosti (hodanje, jogging...)
- uèenje i primjenjivanje tehnika nošenja sa stresom, meditacije, joge
- uèenje i primjenjivanje tehnika relaksacije i tehnika disanja.

Tehnike relaksacije pomažu pri opuštanju mišiæa a cilj je koncentrirati se na pojedine skupine mišiæa i voljno ih opustiti. Tehnike disanja su, osim pri opuštanju, korisne i za vježbanje kontrole normalnog disanja u sluèaju napadaja panike, kada je osoba sklona hiperventiliranju (ubrzanom disanju).

Ana Petroviæ, dr. med.
(vecernji.hr)

Napad panike se od paniènog poremeæaja razlikuje po tome što su napadi panike spontani i neoèekivani, barem u poèetku, dok je za panièni poremeæaj karakteristièno da pacijenti predosjeæaju kad æe nastupiti napadaj i brinu se zbog sljedeæeg napadaja.

Simptomi paniènog napada su: snažan strah ili užas, èesto su praæeni osjeæajem nadolazeæe propasti, lupanjem srca i ubrzanim pulsom, znojenjem, drhtavicom ili tresavicom, može se javiti osjeæaj nedostatka zraka i gušenja, bol ili nelagoda u prsima, muènina ili želuèane tegobe, osjeæaj vrtoglavice, ošamuæenost ili nesvjestica, osjeæaj nestvarnosti ili odvojenosti od sebe samog, strah od gubitka kontrole ili od ludila, strah od bolesti i smrti, mravci i trnci u tijelu, navale vruæine ili hladnoæe. Kod svakog bolesnika ne moraju se javiti svi navedeni simptomi.
Panièni napadi mogu se javljati u raznim anksioznim poremeæajima: u paniènom poremeæaju, raznim fobijama, posttraumatskom stresnom poremeæaju, akutnom stresnom poremeæaju.
Prisutnost ponavljanih, neoèekivanih paniènih napada koji se javljaju barem jednom mjeseèno, mogu se javljati i noæu, zabrinutost oko moguæih posljedica napada – tipièni su za panièni poremeæaj.
Napad panike definira se stoga kao iznenadni poèetak najmanje 4 od navedenih simptoma, koji moraju doseæi vrhunac unutar 10 minuta, a obièno se povuku unutar nekoliko minuta, tako da lijeènik zapravo najèešæe vidi pacijenta gotovo bez simptoma. Panièni napadaji mogu se pojaviti i za vrijeme spavanja, te se iznenada budite u užasnom strahu.
Važno je zapamtiti da je panièni poremeæaj èest u populaciji, otprilike jedna od deset osoba doživjet æe panièni napadaj u odreðenom razdoblju svoga života.

U lijeèenju je važna psihoterapija – individualna, grupna ili obiteljska, te terapija lijekovima. Lijekovi mogu sprijeèiti ili smanjiti napade, a koriste se antidepresivi i druge vrste lijekova protiv anksioznosti. Uzimanje lijekova može biti dugotrajno jer se napadi èesto vraæaju kada se prestane s terapijom.
Panièni poremeæaj oèituje se napadajima panike, tj. spontanim, naglim, neoèekivanim napadajima intenzivnog straha ili užasa uz doživljavanje životne ugroženosti. Napadaji panike mogu se pojaviti svaki puta kada se naðete u odreðenoj situaciji, ili bez jasnog razloga neovisno o situaciji ili spletu okolnosti. Stoga su potpuno nepredvidivi. Mogu znatno smanjiti kvalitetu života bolesnika i njegove obitelji. Za vrijeme napadaja panike možete povjerovati da ste neizljeèivo bolesni, da æete umrijeti, poludjeti ili izgubiti kontrolu nad sobom. Napadaji panike obièno traju nekoliko minuta, ali se još neko vrijeme nakon njihova prestanka možete osjeæati napetima i uznemirenima. Neki ljudi koji boluju od paniènog premeæaja mogu bolovati i od nekih drugih anksioznih poremeæaja, kao što su agorafobija, obuzeto – prisilni poremeæaj i depresija.
Tako otprilike treæina ljudi s paniènim premeæajem takoðer pati od depresije, iako toga nisu svjesni. Depresija može znatno pogoršati panièni poremeæaj i uèiniti ga težim i dugotrajnijim. Zato je vrlo važno lijeèiti stanje koje je prisutno uz panièni poremeæaj. Uzrok paniènih napadaja je nepoznat. Ponekad se mogu pojaviti nakon važnih životnih dogaðaja kao što je gubitak bliske osobe, razvoda braka ili gubitak zaposlenja. Meðutim, ponekad je potpuno nejasno što ih je potaknulo. Vjeruje se da su panièni napadaji posljedica neke neravnoteže u organizmu, odnosno promjena u kemijskoj ravnoteži tvari u mozgu zvanih neurotransmitori. Poznata je uloga serotonina – kemijskog spoja koji je zaslužan za dobro raspoloženje – u depresiji. Danas se vjeruje da je poremeæaj serotoninskog sustava takoðer važan èinitelj i u nastanku paniènog poremeæaja.
Panièni poremeæaj može se vrlo djelotvorno lijeèiti. Ponekad su dovoljni samo objašnjenje o razlozima nastanka simpotma i savjet lijeènika, pa da se bolesnik osjeæa bolje i da se simptomi ublaže. Dva su naèina lijeèenja, lijekovima i psihoterapijom, koji se mogu primjenjivati zasebno ili u kombinaciji. Lijekovi su djelotvorni u 7 od 10 bolesnika. Lijek koji æe vam lijeènik propisati vjerojatno æe biti jedan antidepresiv ili neka druga vrsta lijeka protiv anksioznosti. Èesto se kombiniraju dvije vrste lijekova u kombinaciji koja uspješnije pomaže u kontroli paniènih napadaja. Takoðer se tim lijekovima ublažava i depresija koja èesto prati panièni poremeæaj. Kao pri uzimanju svih ostalih lijekova, možda æete i pri uzimanju ovih lijekova imati neke neugodne simptome, ali oni su obièno kratkotrajni i prolazni. U te neugodne posljedice uzimanja lijekova ubrajaju se pospanost, umor i pogoršanje simptoma nakon prestanka uzimanja lijeka. Postoji više razlièitih antidepresiva, a vaš lijeènik æe vam propisati jedan za koji smatra da æe biti najpogodniji za vas. Da bi antidepresivi djelovali treba ih neprekidno uzimati najmanje 3 do 6 tjedana, a nakon toga ih treba nastaviti uzimati kako bi povoljno djelovanje lijeka potrajalo i kako se bolest opet ne bi vratila. Stoga ih uzimajte upravo onako kako vam je to lijeènik preporuèio. O lijeèenju treba odluèiiti struènjak. Primjerice, vaš lijeènik može odluèiti da je za vas najprikladnije kombinirano lijeèenje lijekovima i psihoterapija. Psihoterapija vam može pomoæi da promijenite naèin mišljenja uslijed kojega dolazi do pojave simptoma paniènih napadaja i/ili ponašanje, te tako sprijeèiti pogoršanje iz blažeg stupnja poremeæaja u teži.
Nekima æe ljudima biti dovoljno samo kraæe lijeèenje lijekovima ili psihoterapijom nekoliko tjedana. Nekima æe pak trebati dugotrajnije lijeèenje tijekom godine dana i dulje. Osim spomenutih metoda lijeèenja korisne su i vježbe relaksacije te vježbe pravilnog disanja. Preporuèuje se izbjegavati veæe kolièine crne kave jer kofein može provocirati panièni napad. Bez obzira na to koji lijek uzimate, važno je da ga uzimate sve dok lijeènik ne odredi drugaèije.
Najvažnije je da se uz pravilno lijeèenje panièni poremeæaj može uspješno svladati.

Slièno paniènom poremeæaju, mnogi uzroci mogu izazvati drugaèije ozbiljnije promjene u ponašanju, koje se tada oèituju kao gubitak nadzora nad dotadašnjim ponašanjem u uobièajenim okolnostima. Može se pojaviti uznemirenost, vikanje, èuðenje, depresija, razdražljivost, èak i napadaèko ponašanje prema drugim osobama.
Lijeènik može pomoæi na puno naèina: utvrditi uzrok poremeæaja ponašanja od kojega patite vi, odnosno èlan vaše obitelji, te zapoèeti adekvatnu terapiju. Mnogi od tih problema mogu biti samo privremeni ako su uzrokovani kakvim stresom. Lijeènik æe vam objasniti kako nije rijeè o ozbiljnijem poremeæaju i savjetovati kako æete se ponašati u neizbježnim stresnim situacijama koje su dio života. Možda æe vas uputiti na psihoterapiju ili povremena obiteljska savjetovanja.
Ako je bit problema psihièka bolest, lijeènik æe vas izlijeèiti uz pomoæ jednog ili više lijekova kojima se danas raspolaže. Ti lijekovi omoguæuju popravljanje kemijske neravnoteže u mozgu koja je uzrokovala poremeæaj ponašanja. Takvim se bolesnicima može pomoæi i vratiti ih u normalan život, slièno kako se dijabetièari oporavljaju pomoæu antidijabetièkih lijekova.

Kad èovjek dugotrajno ima nekoliko simptoma ili promjena u ponašanju koji remete normalan život, to je znak da mu je potrebna lijeènièka pomoæ. Ako na ovom popisu pronaðete 5-6 promjena koje vam se dogaðaju u posljednjih godinu dana, isprièajte to svom lijeèniku:

- nesanica
- iznenadni gubitak apetita ili tjelesne težine
- nemir, nemoguænost sjedenja ili stajanja na miru
- povlaèenje iz društva
- gubitak snage i motivacije
- osjeæaj vlastite bezvrijednosti ili razmišljanja o samouništenju, kao i agresivno ponašanje
- osjeæaj odbaèenosti
- zanemarivanje vlastitog izgleda ili vlastitog doma
- sumanutosti, tj. lažna uvjerenja u nešto unatoè (za okolinu) jasnim dokazima kako to nije toèno: npr. osoba vjeruje kako ljudi rade protiv nje i progone je i sl.
- halucinacije: npr. osoba èuje (nepostojeæe) glasove

Vezani èlanci:
Panièni poremeæaj
Paniène atake i panièni poremeæaj
Panièni napad

Inspektori HZZO-a dosad su kopali po lijeènièkim ordinacijama, a uskoro æe moæi kopati po kuæama bolesnika u potrazi za simuliranim bolesnicima. Tko u kuæu ne pusti inspektora bit æe gledan kao sumnjivac koji nešto skriva.

U potrazi za lažnim bolovanjima, kontrolori Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje upravo su dobili pravo ulaska u kuæe osiguranika koji se nalaze na bolovanju. Pravilnik o ovlastima i naèinu rada kontrolora HZZO-a koji æe stupiti na snagu do kraja svibnja, propisao je da »u postupku provoðenja nadzora nad ostvarivanjem prava na bolovanje, kontrolori Zavoda, osim provoðenja nadzora u ordinaciji izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, imaju pravo obaviti i neposrednu kontrolu u kuæi osiguranika«.

Igra skrivaèa

Inspektori, kažu u Ministarstvu zdravstva, neæe ulaziti u kuæe na silu, veæ samo uz privolu osiguranika, no ako netko ne pusti kontrolora da uðe i provjeri je li bolesnik doista bolestan, smatrat æe se da nešto skriva. Iako uvoðenje ovakvih ovlasti kontrolora HZZO-a upuæuje na ozbiljno narušavanje prava hrvatskih graðana, u resornom ministarstvu tvrde kako nikakve prisile prema pacijentima neæe biti. Ipak, zatvaranje vrata pred nosom kontrolora tumaèit æe se kao znak da je pacijent u »prekršaju«.

– Ako pacijent nije voljan pustiti kontrolora u stan ili kuæu, on neæe uæi, i neæe biti sankcija prema pacijentu. Meðutim, tko je objektivno bolestan nema razloga da ne pusti kontrolora i to je signal da postoji razlog za takvo ponašanje, protumaèio nam je novo pravilo državni tajnik Dražen Jurkoviæ.

Dodati èašu vode

Pravo kontrolora na kontrolu bolovanja »po kuæama«, tvrdi Jurkoviæ, uvedeno je kako bi se osiguranicima bilo na dispoziciji.

– Nekad su pacijenti u takvom stanju da moraju ležati u krevetu pa kontrolor može vidjeti da li mu što treba, kaže Jurkoviæ. Dodaje kako su kontrolori bolovanja uvijek lijeènici, koji mogu i pregledati pacijenta da se uvjere u njegovo zdravstveno stanje, »a lijeènici ionako ulaze u kuæe pacijenata uz njihovu privolu«. No pravi je razlog, priznaje Jurkoviæ, smanjenje stope bolovanja.

– U cilju nam je smanjiti stopu bolovanja, ne samo zbog zdravstvene potrošnje nego i zato da oni kojima nije potrebna zdravstvena kuna ne uzimaju od onih kojima ona doista treba, kaže Jurkoviæ te zakljuèuje kako se stopa bolovanja neæe smanjivati na opravdanim bolovanjima, nego iskljuèivo na raèun lažnih bolesnika.

Mlinariæ: Zastrašivanje

Po mišljenju pravnika, širenjem ovlasti kontrolora bolovanja zdravstvene vlasti ulaze na skliski teren graðanskih prava.

– Sve je u redu ako se kontrola dogaða na dobrovoljnoj osnovi. Ali ako vas netko pozove u dom zdravlja i želi vas pregledati bez vašeg pristanka, ili to isto pokuša u vašem domu, nema naèina da vas na to prisili, niti vaše odbijanje može imati bilo kakve posljedice. Pacijent ima puno pravo ne pustiti kontrolora u kuæu, a to ne može biti argument da mu se zakljuèi bolovanje, niti da se zakljuèi da èovjek nije bolestan, tumaèi odvjetnik Rajko Mlinariæ.

Izvor: Novi list

Kako prepoznati depresivnu epizodu?

Na samom poèetku druženja s depresijom, navest æemo simptome koje koristi struka odnosno psihijatri za dijagnosticiranje depresivnog poremeæaja, zatim æemo detaljnije opisati kako izgleda i o èemu razmišlja jedan depresivni bolesnik.

Simptomi depresije bili bi sljedeæi:

1. Depresivno raspoloženje koje je definitivno abnormalno za odreðenu osobu, prisutno veæi dio dana, gotovo svaki dan, kroz najmanje 2 tjedna i bez veæeg utjecaja životnih okolnosti kao uzroka;
2. Gubitak interesa i užitka u uobièajenim aktivnostima koje pružaju zadovoljstvo;
3. Smanjenje energije ili povišena zamorljivost;
4. Gubitak pouzdanja i samopoštovanja;
5. Bezrazložan osjeæaj samoprijekora ili intenzivne i neprimjerene krivnje;
6. Ponavljajuæe misli o smrti ili samoubojstvu ili bilo koje suicidalno ponašanje;
7. Otežano mišljenje i koncentracija (kao što su neodluènost ili kolebljivost);
8. Promjena u psihomotornoj aktivnosti u vidu agitacija ili retardacije;
9. Poremeæaj spavanja (nesanica, ili stalna pospanost);
10. Poremeæaj apetita (smanjen ili pojaèan) povezan s promjenom tjelesne težine;

Opisane simptome koristi takozvana MKB-10 klasifikacija bolesti, koja predstavlja službenu klasifikaciju koju koristimo u našoj zemlji. Razlikujemo simptome skupine A (redni brojevi 1-3) i skupine B (redni brojevi 4-10). Dijagnozu depresivnog poremeæaj postavljamo na temelju prisustva najmanje dva simptoma iz skupine A i dva simptoma iz skupine B (tada govorimo o blagoj depresivnoj epizodi). Razlikujemo još i srednje tešku i tešku depresivnu epizodu, ovisno o broju izraženih simptoma u odreðenog bolesnika.

Dakle, kako to izgleda, što radi i o èemu razmišlja osoba s depresivnim poremeæajem?

Depresivno raspoloženje, gubitak energije, interesa, ili zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima koje su prethodno predstavljale zadovoljstvo za osobu kljuèni su simptomi za depresiju. Okolina je ta koja zamijeti socijalno povlaèenje ili zanemarivanje aktivnosti kojima se osoba ranije veselila (npr. strastveni glazbenik se prestane zanimati za sviranje ili slušanje glazbe, strastveni sportaš prestane igrati nogomet ili košarku i sl.).

U težim oblicima depresije osobe u potpunosti zanemaruju vlastiti izgled, gubeæi volju za osobnom higijenom, ne mogu se sami obuæi, oèešljati ili umiti, najèešæe samo nepomièno sjede, povremeno uzdišuæi. U mnogih osoba javlja se smanjenje interesa za seksualne aktivnosti, ili on potpuno izostaje (posebice u težim depresijama), a neprepoznavanje depresivnog poremeæaj u pozadini takvog problema može takve osobe krivo usmjeriti na braènu terapiju s ciljem rješavanja seksualnih problema.

Na upit kako se osjeæaju depresivne osobe svoje raspoloženja opisuju kao loše, tužno, jadno, bijedno, utuèeno, beznadežno, bespomoæno, obeshrabreno, izgubljeno, nesretno i sl. Takvo raspoloženje nastaje najèešæe kao odraz unutarnjih razloga, i obièno nije vezano ni za kakav doživljaj ili pojavu iz bolesnikove okoline. Izuzetak èine takozvane reaktivne depresije koje su uvijek uvjetovane jakim emocionalnim doživljajem. Specifiènost depresije u muškaraca jest u tomu što su u prvom planu razdražljivost i bijes, tako da se može previdjeti prava priroda poremeæaja. Slièno njima, u djece i adolescenata èešæe je prisutna razdražljivost ili hirovitost nego depresivnost ili snuždenost.

Depresivne osobe imaju i mogli bismo reæi karakteristièan izraz lica, tužan i zabrinut (mogu biti uplakani – „mokre depresije“ za razliku od „suhih depresija“), u starijim udžbenicima se navodi i karakteristièan nabor na èelu u obliku znaka omege, te na sredini gornjeg oènog kapka dvostruki nabor (Veragouthov nabor). Vrlo èesto se bolesnici koji tuže na izražen osjeæaj tuge, tuže i na nemoguænost da se isplaèu ili da uopæe zaplaèu. U fazi oporavka, što je paradoksalno, oporavlja se sposobnost plakanja, što je dobar znak!

Èesti i znakoviti simptomi koje susreæemo u depresivnih osoba su smanjenje životne energije i brzo zamaranje. I najmanji i najjednostavniji zadaci za njih predstavljaju veliki napor i za obavljanje istih treba im puno vremena. Pokreti postaju usporeni, beživotni i tromi, oboljeli se žale na osjeæaj umora èak i kada nisu bili izloženi tjelesnom naporu.

Simptom o kojem se danas dosta èesto govori i koji se sam po sebi spominje u razlièitim kontekstima je poremeæaj apetita, koji u depresivnih osoba može varirati od smanjenje želje za hranom (što je èešæe) do pojaèanog apetita.
U svakom sluèaju, kao što sam naveo, apetit je najèešæe smanjen, osobe se moraju prisiljavati na jelo. U blažim sluèajevima depresivne osobe unose nešto hrane u organizam, ali je ona neukusna i ne uživaju u njoj kao ranije, dok u težim sluèajevima nastaju i znaèajni gubici na tjelesnoj težini (najmanje 5 % od normalne težine u mjesec dna smatramo znaèajnim gubitkom).

U nekih osoba apetit može biti poveæan, posebice želja za odreðenim vrstama hrane poput slatkiša ili èokolade. Hrana u takvih osoba pruža ugodu, omoguæuje da se ispuni praznina i osjeæa nešto. Sve ovo može pak rezultirati porastom tjelesne težine (èesto u sezonskim depresivnim epizodama).

Oko 80 % depresivnih bolesnika žali se na smetnje spavanja, osobito na teškoæe pri usnivanju i na ranojutarnja buðenja odnosno najmanje dva sata prije uobièajenog jutarnjeg buðenja. Èesto im se dogaða da se više puta bude noæi i da tada ne mogu lagano zaspati, leže u krevetu èekajuæi jutro okupirani pesimistiènim mislima.

Zanimljivo bi bilo spomenuti psihoanalitièko tumaèenje nesanice u depresivnih bolesnika. San je simbol smrti („zaspao vjeèitim snom“), a depresivni bolesnik se u biti boji smrti i zato ne spava èak niti onda kada su suicidne ideje manifestne. U nekih oblika depresije može biti prisutna i pretjerana potreba ili želja za spavanjem bilo da takve osobe imaju produženo noæno spavanje ili pak imaju osjeæaj da moraju spavati i po danu.

Neki autori opisanu pojavu tumaèe kao mehanizam obrane liènosti (Život je nepovoljan, nije lijepo živjeti, bolje je spavati!).
Poremeæaj pamæenja i koncentracije èesto su nazoèni, oboljeli navode da ne mogu misliti kao prije, da se teško mogu koncentrirati, da im je teško donijeti bilo kakvu odluku, da su zaboravni i sl.

Opisane promjene mogu biti izražene u tolikoj mjeri, da se na primjer u starijih osoba može pogrješno posumnjati na razvoj demencije. No opisani problemi s pamæenjem nestaju u potpunosti ako se depresivna epizoda uspješno lijeèi, za razliku od depresivne epizode koja je uvod u razvoj demencije pa smetnje pamæenja vremenom postaju sve izraženije.

Promjene u pokretljivosti (psihomotorici) bolesnika mogu se oèitovati kao nemir (agitacija-agitirana depresija) ili smanjena aktivnost (retardacija – inhibirana depresija). Simptomi agitacije oèituju se u nemirnom premještanju na stolici, kršenju prstiju, èupkanju ili trganju dijelova tijela ili odjeæe i sl. I takvo ponašanje vidimo najèešæe u starijih bolesnika s depresijom.

No klasièna je slika depresivnog bolesnika koji sjedi vrlo oskudnih pokreta, klonule glave i pogleda usmjerenog u pod, usporenog govora, odgovori na postavljena pitanja su oskudni, reèenice su kratke i s malo rijeèi, velika je stanka izmeðu odgovora, govor gubi intonaciju i djeluje monotono, sužava se sadržaj. U težim sluèajevima može se razviti deresivni stupor, odnosno potpuna odsutnost reakcija na podražaje iz okoline.

Otprilike polovica bolesnika pokazuje takozvane diurnalne varijacije njihovih tegoba, odnosno karakteristièno opisuje pojaèane tegobe izjutra i smanjenje tegoba kako dan prolazi, da bi se naveèer osjeæali gotovo normalno. Iznimka su bolesnici kojima je uz depresivni pridružen i anksiozni poremeæaj, koji se obièno lošije osjeæaju u veèernjim satima.

Važno je istaknuti da se depresija može oèitovati ne samo gore navedenim psihièkim, nego i tjelesnim simptomima.
Oko polovice depresivnih osoba žali se na smetnje i simptome kao što su bolni sindromi (glavobolja, bolovi u leðima, u trbuhu i sl...), napadaji vrtoglavice, muènina, osjeæaj preskakanja i lupanja srca, pojaèano znojenje, nedostatak zraka i sl.
Oko 25 % depresivnih osoba zaokupljeno je svojim tjelesnim simptomima tako da nisu ni svjesni depresije u kojoj se nalaze. Jednako tako i depresija sama po sebi ima prateæe tjelesne simptome kao što su: usporen puls, oslabljena sekrecija pljuvaèke i suza, usporena pokretljivost probavnih organa s posljediènom opstipacijom (zatvorom), krvožilni poremeæaju u vidu pomodrelolosti i hladnoæe ekstremiteta te gubitak menstruacije ili poremeæaj menstruacijskog ciklusa.

Kroz navedene simptome i pojave u depresivnih bolesnika nastojao sam što zornije približiti vanjski izgled depresivne osobe i njezino ponašanje, no svakako da se pravi pakao kako smo naveli krije negdje unutra, te æu u narednoj kolumni nastojati približiti kakve to misli, osjeæaje i ideje nosi u sebi depresivna osoba.

Reæi æemo nešto o neosnovanim osjeæajima krivnje, bezvrijednosti i samooptuživanja koje mogu u odreðenih bolesnika dostizati razinu sumanutog. Posebno æemo se osvrnuti na samoubojstvo o kojem razmišljaju mnogi oboljeli kao jedinom izlazu iz vlastite patnje i boli.

• Bolesnik koji je veæ ranije pokušao suicid (opasnost je to veæa što je naèin na koji je pokušao suicid bio brutalniji i nasilniji)
  
• U obitelji registrirani suicid (moguæa poveæana genetska osjetljivost)
  
• Prisutnost beznaða i jake anksioznosti i nemira u klinièkoj slici
  
• Kombinacija depresije i alkoholizma
  
• Razraðen plan suicida i govorenje o takvim namjerama predstavlja ozbiljno upozorenje
  
• Agitiranost
  

U lijeèenju depresivnog bolesnika veoma je rizièan period kada se poèinje vraæati snaga i energija a još su uvijek prisutni suicidni porivi, obièno nakon 2-3 tjedna od poèetka lijeèenja.
U nastavku æemo detaljno opisati o naèinima lijeèenja depresije, uzimajuæi u obzir najnovije lijekove te ponešto o promjenama životnog stila i razmišljanja koja su karakteristièna za depresivne bolesnike.

Ima strahova koje sami proizvodimo da bi nam poslužili kao opravdanje i izgovor. Tada sebe uspijevamo uvjeriti kako se bojimo onoga što zapravo ne želimo.

Ovo se ne zbiva svjesno. Mi zaista osjeæamo strah. Strah može biti èak veoma intenzivno doživljen a ipak ostati nestvaran. I osjeæaji znaju lagati, kao i sve ostalo. Postoje pravi i postoje prividni osjeæaji. Oni koja su zaista to što izgledaju i oni koji prikrivaju nešto drugo. Najteže ih je meðusobno razlikovati.

Zašto se pred sobom izgovaramo strahom?

Da bismo izbjegli osjeæaj krivice jer ne èinimo ono što nam izgleda da bi trebalo, da bi se štoviše moralo èiniti.

Zato što smo sebi zabranili da se upravljamo prema hoæu i neæu. Zato što smo nauèili da ih zanemarujemo, previðamo.

Zato što smo izvorno hoæu i neæu zamijenili sistemom prinuda. Strah nam omoguæava da te prinude izbjegnemo a da ih ne osporimo. Da se odupremo a da istovremeno ne dovedemo u pitanje ono èemu se opiremo. Nije da nešto neæemo ili ne želimo, nije da nam se nešto ne sviða, nije da u nešto ne vjerujemo, samo se bojimo. Inaèe bismo krenuli svim srcem za time.

Strah, koji smo stvorili kao opravdanje, omoguæava nam da, ne narušavajuæi privid u kome živimo, ipak ispoljimo nešto od svojih stvarnih osjeæaja, iako prerušenih do neprepoznatljivosti. I istovremeno nas sprjeèava da ih otvoreno priznamo i bez prikrivanja prihvatimo.

Tako ostajemo zaglavljeni u jednom nemoguæem kompromisu izmeðu trebalo bi i ne želim, izbjegavajuæi da to uopæe uoèimo a kamoli da razriješimo suprotnosti izmeðu kojih smo ukliješteni.

Izvor: iza-ogledala.com

Donosim jedan èlanak na koji sam naišla a za koji sam sigurna da æe se mnogi od vas u njemu, baš poput mene, barem djelomièno pronaæi:

Zabluda: Mentalni poremeæaji nisu istinski zdravstveni problemi kao srèane bolesti i šeæerna bolest – oni su poremeæaji liènosti.

Èinjenica: Mentalni poremeæaji ne predstavljaju manji zdravstveni problem nego bolesti srca ili bubrega. Istraživanja pokazuju da postoje genetski i biološki uzroci mentalnih poremeæaja te da se mogu uèinkovito lijeèiti.


Zabluda: Ljudi s teškim mentalnim bolestima kao što je shizofrenija su èesto nasilni i opasni.

Èinjenica: Statistièki podaci pokazuju da ljudi s mentalnim poremeæajima nisu ništa više nasilni od opæe populacije. Ljudi s mentalnom bolešæu, poput shizofrenije, su u veæoj mjeri preplašeni, zbunjeni i oèajni nego što su nasilni.


Zabluda: Shizofrenija je višestruki poremeæaj liènosti.

Èinjenica: Shizofrenija je teška mentalna bolest koja se èesto zamjenjuje s višestrukim poremeæajem liènosti. U stvari, to je stanje koje dovodi do brisanja granice izmeðu stvarnog i nestvarnog. Simptomi shizofrenije variraju od socijalnog povlaèenja do deluzija i halucinacija no èesto se uspješno lijeèe suvremenim lijekovima.


Zabluda: Ljudi s manièno-depresivnim poremeæajem opasno su nepredvidivi i obièno su izolirani od društva.

Èinjenica: Manièno-depresivni poremeæaj ili bipolarni poremeæaj jedan je od najozbiljnijih mentalnih poremeæaja koji uzrokuje duševnu patnju i razara osobne veze. Štoviše mnoge osobe oboljele od bipolarnog poremeæaja imaju smislen i ispunjen život. Neki od najveæih umova patili su od bipolarnog poremeæaja ukljuèujuæi i pisce Ernest-a Hemingway-a, Graham-a Greene-a i Virginia-u Woolf; državnika Winston-a Churchill-a; glumicu Vivienne Leigh i komièara Spike Milligan-a.


Zabluda: Mentalna bolest se meni ne može dogoditi.

Èinjenica: Mentalne bolesti su zaèuðujuæe èeste, od njih nitko nije izuzet – može oboljeti bilo tko. Svjetska zdravstvena organizacija je 2004. godine provela istraživanje na preko 60.000 odraslih osoba u 14 zemalja svijeta. Rezultati istraživanja pokazali su da je 9-17% ispitanika imalo neku epizodu mentalnog poremeæaja u protekloj godini.

Jasna, odreðena i neposredna prijetnja prirodno budi èisti strah. Anksioznost je, meðutim, mutan, raspršen, sveprožimajuæi strah, prividno bezrazložan, nepovezan s odreðenom i neposrednom opasnošæu. Èisti strah je trenutan i prolazan, anksioznost je trajno i muèno stanje.

Anskioznost se može javiti kao stalna a prigušena strepnja, razlièitog intenziteta. Kao tjeskoba koja nas nikada ne napušta. Kao neodreðena uznemirenost.

Stalna uznemirenost može provaliti kroz napade prividno nièim izazvane panike, uz muèninu, gušenje, lupanje srca, znojenje, dijareju.

Anksioznost nas èini napetim jer smo neprekidno na oprezu, spremni da se branimo od neke nepoznate opasnosti. Jedan je od važnih uzroka nesanice. Anksiozne osobe se ne usuðuju da zaspu iz straha da ih u snu, kada su bez odbrane, nešto ne zaskoèi.

Anksioznost je to muènija i to ju je teže podnijeti što joj je uzrok nejasniji. Nejasno i nepoznato najteže pada i najviše plaši.

Èega se to anksiozna osoba zbilja boji i zašto su skrivene veze izmeðu straha i njegovog pravog uzroka?

Ovako duboko potisnut strah najvjerojatnije se odnosi na nešto što je za osobu od veoma velikog znaèaja, što se mora saèuvati po svaku cijenu, a što na svakom koraku može biti ugroženo. Nešto bez èega živjeti izgleda nezamislivo a èemu je skoro sve prijetnja.

Šta je to toliko važno a veoma lako može biti ne samo teško povrijeðeno veæ i uništeno?

To je nerealna predstava koju smo stvorili o sebi i koje se grèevito držimo, u uzaludnoj nadi da æemo njome nekako nadomjestiti nedostajuæe samopouzdanje.

Stvarnost je zaista, doslovce na svakom koraku, prijetnja ovoj predstavi.

Prikrivanje veze izmeðu straha i njegovog uzroka je dio nesvjesnog zaštitnog sistema kojim èuvamo iluziju da smo nešto više nego što uistinu jesmo.

Anksiozna osoba strepi s razlogom. Ono što pokušava oèuvati je, u svojoj nestvarnosti, toliko krhko da se zaista i pod najblažim udarom može raspasti.

Anksioznost nije sudbina, nismo na nju osuðeni. Anksioznost se može pobijediti ukoliko se odreknemo onoga što nismo, niti možemo biti, i prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo.