Ima strahova koje sami proizvodimo da bi nam poslužili kao opravdanje i izgovor. Tada sebe uspijevamo uvjeriti kako se bojimo onoga što zapravo ne želimo.
Ovo se ne zbiva svjesno. Mi zaista osjećamo strah. Strah može biti čak veoma intenzivno doživljen a ipak ostati nestvaran. I osjećaji znaju lagati, kao i sve ostalo. Postoje pravi i postoje prividni osjećaji. Oni koja su zaista to što izgledaju i oni koji prikrivaju nešto drugo. Najteže ih je međusobno razlikovati.
Zašto se pred sobom izgovaramo strahom?
Da bismo izbjegli osjećaj krivice jer ne činimo ono što nam izgleda da bi trebalo, da bi se štoviše moralo činiti.
Zato što smo sebi zabranili da se upravljamo prema hoću i neću. Zato što smo naučili da ih zanemarujemo, previđamo.
Zato što smo izvorno hoću i neću zamijenili sistemom prinuda. Strah nam omogućava da te prinude izbjegnemo a da ih ne osporimo. Da se odupremo a da istovremeno ne dovedemo u pitanje ono čemu se opiremo. Nije da nešto nećemo ili ne želimo, nije da nam se nešto ne sviđa, nije da u nešto ne vjerujemo, samo se bojimo. Inače bismo krenuli svim srcem za time.
Strah, koji smo stvorili kao opravdanje, omogućava nam da, ne narušavajući privid u kome živimo, ipak ispoljimo nešto od svojih stvarnih osjećaja, iako prerušenih do neprepoznatljivosti. I istovremeno nas sprječava da ih otvoreno priznamo i bez prikrivanja prihvatimo.
Tako ostajemo zaglavljeni u jednom nemogućem kompromisu između trebalo bi i ne želim, izbjegavajući da to uopće uočimo a kamoli da razriješimo suprotnosti između kojih smo ukliješteni.
Izvor: iza-ogledala.com
Post je objavljen 17.05.2009. u 06:09 sati.