Prema DSM-IV klasifikaciji ovaj je poremećaj osobnosti obilježen trajnim nepovjerenjem i sumnjičavošću prema drugima u smislu da su njihovi motivi nedobronamjerni. Počinje u ranoj odrasloj dobi i očituje se u raznim situacijama.
Prema ovoj klasifikaciji koja se koristi za dijagnosticiranje psihičkih poremećaja u psihijatriji, ukoliko su kod neke osobe zadovoljena 4 od 7, dolje navedenih kriterija, govorimo o paranoidnom poremećaju osobnosti:
a) Sumnje bez adekvatne podloge da ih drugi iskorištavaju, žele im nauditi ili obmanuti;
b) Preokupiranost neopravdanim sumnjama u lojalnost i povjerljivost svojih prijatelja i suradnika;
c) Nesklonost povjeravanju drugima zbog straha da se ta informacija ne iskoristi protiv njega/nje;
d) U dobronamjernim primjedbama ili događajima traže ponižavajuća ili prijeteća skrivena značenja;
e) Stalno nekome nešto zamjeraju, tj. ne žele oprostiti uvrede, prezir ili štete za koje smatraju da su im nanesene;
f) Primijećuju napade na svoju ličnost ili ugled koji drugima nisu uočljivi i brzo i bijesno reagiraju ili prelaze u protunapad;
g) Često sumnjaju, bezrazložno, u vjernost bračnog ili seksualnog partnera.
Jedno od osnovnih obilježja paranoidnog poremećaja osobnosti jest promjena u načinu razmišljanja koje je obilježeno neumoljivim traženjem skrivenog značenja i tragova kako bi se razotkrila „istina“ iza situacije koja je predočena. Njihova beskrajna potraga uključuje intenzivnu pobuđenost pažnje i neprestano pozorno monitoriranje okoline i svega što nije uobičajeno, a takav način razmišljanja uzima visoku cijenu u smislu psihičke i emocionalne tenzije. Oni se jednostavno ne mogu opustiti.
Paranoidno razmišljanje je obilježeno i nedostatkom fleksibilnosti. Ni najuvjerljiviji argumenti nemaju utjecaja na rigidnost njihova vjerovanja, a osoba koja se upusti u raspravu s njima postat će meta njihove sumnjičavosti.
Osobe s ovim poremećajem imaju izraženu potrebu kontrolirati druge što odražava nisko samopoštovanje a to je srž paranoje. Duboko u sebi osjećaju se slabi, inferiorni i bezuspješni. Stoga se grandioznost i osjećaj posebnosti koji često prezentiraju može razumijeti kao kompenzatorni mehanizam osjećaja inferiornosti. U odnos s drugima ulaze s uvjerenjem da će ta osoba sve uprskati, izlanuti se i na taj način pokazati njegova/njena vjerovanja ( i sumnjičavosti) utemeljenim.
Osobe s ovim poremećajem rijetko kada traže psihijatrijsku pomoć. Kod psihijatra ih dovodi netko iz njihove okoline koji su zasićeni bolesnikovim optužbama, ili dolaze pod pritiskom poslodavca odnosno bračenog druga. Kada i dragovoljno pristanu na proces liječenja uvjereni su da nisu oni ti koji imaju psihičke poteškoće, već da su krivo tretirani i iznevjereni od drugih.
Zbog bolesnikove sumnjičavosti grupna terapija ne bi bila metoda izbora. Liječenje bi se moralo bazirati na individualnom pristupu unatoč golemom izazovu koji se time nameće psihoterapeutu. Kako je glavna početna prepreka izrazito nepovjerenje, prvi korak u liječenju bilo bi uspostavljanje terapijskog saveza s bolesnikom.
Terapeut mora zauzeti stav koji je drugačiji od dotadašnjeg bolesnikoog okruženja, odnosno mora izbjegavati obrambeni stav. Kada se bolesnik malo više otvori terapeut može početi imenovati bolesnikove osjećaje i na taj način mu pomoći napraviti razliku između osjećaja i stvarnosti. Može mu pomoći premostiti pukotine u svom znanju.
U najboljem slučaju ti bolesnici mogu otkriti svoju žudnju da budu prihvaćeni, voljeni i bliski što je povezano s njihovim frustracijama i razočarenjima s ranim figurama iz njihova života.
Autor Davor Bodor, dr.med. specijalizant psihijatrije
(mojdoktor.hr)
Post je objavljen 28.05.2009. u 17:11 sati.