ANKSIOZNOST - PANIKA - DEPRESIJA

Kako prepoznati depresivnu epizodu?

Na samom poèetku druženja s depresijom, navest æemo simptome koje koristi struka odnosno psihijatri za dijagnosticiranje depresivnog poremeæaja, zatim æemo detaljnije opisati kako izgleda i o èemu razmišlja jedan depresivni bolesnik.

Simptomi depresije bili bi sljedeæi:

1. Depresivno raspoloženje koje je definitivno abnormalno za odreðenu osobu, prisutno veæi dio dana, gotovo svaki dan, kroz najmanje 2 tjedna i bez veæeg utjecaja životnih okolnosti kao uzroka;
2. Gubitak interesa i užitka u uobièajenim aktivnostima koje pružaju zadovoljstvo;
3. Smanjenje energije ili povišena zamorljivost;
4. Gubitak pouzdanja i samopoštovanja;
5. Bezrazložan osjeæaj samoprijekora ili intenzivne i neprimjerene krivnje;
6. Ponavljajuæe misli o smrti ili samoubojstvu ili bilo koje suicidalno ponašanje;
7. Otežano mišljenje i koncentracija (kao što su neodluènost ili kolebljivost);
8. Promjena u psihomotornoj aktivnosti u vidu agitacija ili retardacije;
9. Poremeæaj spavanja (nesanica, ili stalna pospanost);
10. Poremeæaj apetita (smanjen ili pojaèan) povezan s promjenom tjelesne težine;

Opisane simptome koristi takozvana MKB-10 klasifikacija bolesti, koja predstavlja službenu klasifikaciju koju koristimo u našoj zemlji. Razlikujemo simptome skupine A (redni brojevi 1-3) i skupine B (redni brojevi 4-10). Dijagnozu depresivnog poremeæaj postavljamo na temelju prisustva najmanje dva simptoma iz skupine A i dva simptoma iz skupine B (tada govorimo o blagoj depresivnoj epizodi). Razlikujemo još i srednje tešku i tešku depresivnu epizodu, ovisno o broju izraženih simptoma u odreðenog bolesnika.

Dakle, kako to izgleda, što radi i o èemu razmišlja osoba s depresivnim poremeæajem?

Depresivno raspoloženje, gubitak energije, interesa, ili zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima koje su prethodno predstavljale zadovoljstvo za osobu kljuèni su simptomi za depresiju. Okolina je ta koja zamijeti socijalno povlaèenje ili zanemarivanje aktivnosti kojima se osoba ranije veselila (npr. strastveni glazbenik se prestane zanimati za sviranje ili slušanje glazbe, strastveni sportaš prestane igrati nogomet ili košarku i sl.).

U težim oblicima depresije osobe u potpunosti zanemaruju vlastiti izgled, gubeæi volju za osobnom higijenom, ne mogu se sami obuæi, oèešljati ili umiti, najèešæe samo nepomièno sjede, povremeno uzdišuæi. U mnogih osoba javlja se smanjenje interesa za seksualne aktivnosti, ili on potpuno izostaje (posebice u težim depresijama), a neprepoznavanje depresivnog poremeæaj u pozadini takvog problema može takve osobe krivo usmjeriti na braènu terapiju s ciljem rješavanja seksualnih problema.

Na upit kako se osjeæaju depresivne osobe svoje raspoloženja opisuju kao loše, tužno, jadno, bijedno, utuèeno, beznadežno, bespomoæno, obeshrabreno, izgubljeno, nesretno i sl. Takvo raspoloženje nastaje najèešæe kao odraz unutarnjih razloga, i obièno nije vezano ni za kakav doživljaj ili pojavu iz bolesnikove okoline. Izuzetak èine takozvane reaktivne depresije koje su uvijek uvjetovane jakim emocionalnim doživljajem. Specifiènost depresije u muškaraca jest u tomu što su u prvom planu razdražljivost i bijes, tako da se može previdjeti prava priroda poremeæaja. Slièno njima, u djece i adolescenata èešæe je prisutna razdražljivost ili hirovitost nego depresivnost ili snuždenost.

Depresivne osobe imaju i mogli bismo reæi karakteristièan izraz lica, tužan i zabrinut (mogu biti uplakani – „mokre depresije“ za razliku od „suhih depresija“), u starijim udžbenicima se navodi i karakteristièan nabor na èelu u obliku znaka omege, te na sredini gornjeg oènog kapka dvostruki nabor (Veragouthov nabor). Vrlo èesto se bolesnici koji tuže na izražen osjeæaj tuge, tuže i na nemoguænost da se isplaèu ili da uopæe zaplaèu. U fazi oporavka, što je paradoksalno, oporavlja se sposobnost plakanja, što je dobar znak!

Èesti i znakoviti simptomi koje susreæemo u depresivnih osoba su smanjenje životne energije i brzo zamaranje. I najmanji i najjednostavniji zadaci za njih predstavljaju veliki napor i za obavljanje istih treba im puno vremena. Pokreti postaju usporeni, beživotni i tromi, oboljeli se žale na osjeæaj umora èak i kada nisu bili izloženi tjelesnom naporu.

Simptom o kojem se danas dosta èesto govori i koji se sam po sebi spominje u razlièitim kontekstima je poremeæaj apetita, koji u depresivnih osoba može varirati od smanjenje želje za hranom (što je èešæe) do pojaèanog apetita.
U svakom sluèaju, kao što sam naveo, apetit je najèešæe smanjen, osobe se moraju prisiljavati na jelo. U blažim sluèajevima depresivne osobe unose nešto hrane u organizam, ali je ona neukusna i ne uživaju u njoj kao ranije, dok u težim sluèajevima nastaju i znaèajni gubici na tjelesnoj težini (najmanje 5 % od normalne težine u mjesec dna smatramo znaèajnim gubitkom).

U nekih osoba apetit može biti poveæan, posebice želja za odreðenim vrstama hrane poput slatkiša ili èokolade. Hrana u takvih osoba pruža ugodu, omoguæuje da se ispuni praznina i osjeæa nešto. Sve ovo može pak rezultirati porastom tjelesne težine (èesto u sezonskim depresivnim epizodama).

Oko 80 % depresivnih bolesnika žali se na smetnje spavanja, osobito na teškoæe pri usnivanju i na ranojutarnja buðenja odnosno najmanje dva sata prije uobièajenog jutarnjeg buðenja. Èesto im se dogaða da se više puta bude noæi i da tada ne mogu lagano zaspati, leže u krevetu èekajuæi jutro okupirani pesimistiènim mislima.

Zanimljivo bi bilo spomenuti psihoanalitièko tumaèenje nesanice u depresivnih bolesnika. San je simbol smrti („zaspao vjeèitim snom“), a depresivni bolesnik se u biti boji smrti i zato ne spava èak niti onda kada su suicidne ideje manifestne. U nekih oblika depresije može biti prisutna i pretjerana potreba ili želja za spavanjem bilo da takve osobe imaju produženo noæno spavanje ili pak imaju osjeæaj da moraju spavati i po danu.

Neki autori opisanu pojavu tumaèe kao mehanizam obrane liènosti (Život je nepovoljan, nije lijepo živjeti, bolje je spavati!).
Poremeæaj pamæenja i koncentracije èesto su nazoèni, oboljeli navode da ne mogu misliti kao prije, da se teško mogu koncentrirati, da im je teško donijeti bilo kakvu odluku, da su zaboravni i sl.

Opisane promjene mogu biti izražene u tolikoj mjeri, da se na primjer u starijih osoba može pogrješno posumnjati na razvoj demencije. No opisani problemi s pamæenjem nestaju u potpunosti ako se depresivna epizoda uspješno lijeèi, za razliku od depresivne epizode koja je uvod u razvoj demencije pa smetnje pamæenja vremenom postaju sve izraženije.

Promjene u pokretljivosti (psihomotorici) bolesnika mogu se oèitovati kao nemir (agitacija-agitirana depresija) ili smanjena aktivnost (retardacija – inhibirana depresija). Simptomi agitacije oèituju se u nemirnom premještanju na stolici, kršenju prstiju, èupkanju ili trganju dijelova tijela ili odjeæe i sl. I takvo ponašanje vidimo najèešæe u starijih bolesnika s depresijom.

No klasièna je slika depresivnog bolesnika koji sjedi vrlo oskudnih pokreta, klonule glave i pogleda usmjerenog u pod, usporenog govora, odgovori na postavljena pitanja su oskudni, reèenice su kratke i s malo rijeèi, velika je stanka izmeðu odgovora, govor gubi intonaciju i djeluje monotono, sužava se sadržaj. U težim sluèajevima može se razviti deresivni stupor, odnosno potpuna odsutnost reakcija na podražaje iz okoline.

Otprilike polovica bolesnika pokazuje takozvane diurnalne varijacije njihovih tegoba, odnosno karakteristièno opisuje pojaèane tegobe izjutra i smanjenje tegoba kako dan prolazi, da bi se naveèer osjeæali gotovo normalno. Iznimka su bolesnici kojima je uz depresivni pridružen i anksiozni poremeæaj, koji se obièno lošije osjeæaju u veèernjim satima.

Važno je istaknuti da se depresija može oèitovati ne samo gore navedenim psihièkim, nego i tjelesnim simptomima.
Oko polovice depresivnih osoba žali se na smetnje i simptome kao što su bolni sindromi (glavobolja, bolovi u leðima, u trbuhu i sl...), napadaji vrtoglavice, muènina, osjeæaj preskakanja i lupanja srca, pojaèano znojenje, nedostatak zraka i sl.
Oko 25 % depresivnih osoba zaokupljeno je svojim tjelesnim simptomima tako da nisu ni svjesni depresije u kojoj se nalaze. Jednako tako i depresija sama po sebi ima prateæe tjelesne simptome kao što su: usporen puls, oslabljena sekrecija pljuvaèke i suza, usporena pokretljivost probavnih organa s posljediènom opstipacijom (zatvorom), krvožilni poremeæaju u vidu pomodrelolosti i hladnoæe ekstremiteta te gubitak menstruacije ili poremeæaj menstruacijskog ciklusa.

Kroz navedene simptome i pojave u depresivnih bolesnika nastojao sam što zornije približiti vanjski izgled depresivne osobe i njezino ponašanje, no svakako da se pravi pakao kako smo naveli krije negdje unutra, te æu u narednoj kolumni nastojati približiti kakve to misli, osjeæaje i ideje nosi u sebi depresivna osoba.

Reæi æemo nešto o neosnovanim osjeæajima krivnje, bezvrijednosti i samooptuživanja koje mogu u odreðenih bolesnika dostizati razinu sumanutog. Posebno æemo se osvrnuti na samoubojstvo o kojem razmišljaju mnogi oboljeli kao jedinom izlazu iz vlastite patnje i boli.

• Bolesnik koji je veæ ranije pokušao suicid (opasnost je to veæa što je naèin na koji je pokušao suicid bio brutalniji i nasilniji)
  
• U obitelji registrirani suicid (moguæa poveæana genetska osjetljivost)
  
• Prisutnost beznaða i jake anksioznosti i nemira u klinièkoj slici
  
• Kombinacija depresije i alkoholizma
  
• Razraðen plan suicida i govorenje o takvim namjerama predstavlja ozbiljno upozorenje
  
• Agitiranost
  

U lijeèenju depresivnog bolesnika veoma je rizièan period kada se poèinje vraæati snaga i energija a još su uvijek prisutni suicidni porivi, obièno nakon 2-3 tjedna od poèetka lijeèenja.
U nastavku æemo detaljno opisati o naèinima lijeèenja depresije, uzimajuæi u obzir najnovije lijekove te ponešto o promjenama životnog stila i razmišljanja koja su karakteristièna za depresivne bolesnike.