|
|
| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Bez tebe drveni
konjici tuzno stoje
dodji, iz plave boce se pojavi,
bar jednu zelju ispuni
i dodaj svetu malo boje...
Trenutno posljetitelja na blog-u:
RJEŠENJE ZAGONETKE:
ŽELIM:
Želim da sve bude kao nekada,da me ne plaše sjenke minulih dana,sjećanja duga kao u laži kao u snu....nadam se....samo želim da si tu....ne tržim puno?kad sam?....želim da sve krene ponovno...moguće je,znam,vidim...al neko stalno koči taj vrtuljak koji bi odvrtio najljepšu priču...no ipak se nadam,možda jednom ga niko ne uspije zaustaviti...et to usitinu želim,samo da bude kao nekada...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Ime mi je Kristina (Tinamb)...
...majka me rodila i na svijet donijela 27.06.1991.g....
Pohađam matematičku gimnaziju u Slavonskom Brodu....idem u 2.g...upala sam u super razred mogu reći......što volim a što ne...volim folklor (ineče plešem u FAB-u),svoj razred,mamu,tatu,seke,brata,ma volim ja ustvari puno toga i još nekoga al ne smijem reći koga...definitivno ne volim kukavice,paukove,kišu,svađu...
iznimno cijenim svaku osobu koja ce mi sve reći bez prikrivanja makar bilo ne baš lijepo i teško za shvatiti....mislim da treba uzeti sve što ti život pruža da budeš zadovoljna osoba (ipak jednom se živi) i ova mi je rečenica zakon-''...Kako nevidljivo izbrisati ime,Kako u ljetu naci lice zime,sve se moze uciniti ali ne i sakriti,treba naci razlog
da to pokrijem...''
...toliko ako mi što padne na pamet napišem...
Evo par slikica mene (da znate ipak kako izgledam,al bit će ih još)
Hrvoje (Plavi)
-on ja o tom čovjeku nemam riječi jer me fascinira iz dana u dan...imala sam s njim nešto što su rijetki imali...sve u svemu super je on...ostatak čuvam za sebe...jer ima i negativnih stvari o kojima ne želim,nek svatko stekne svoje mišljenje o njemu(a ne na temelju moga)...no super je on,ipak na prvom mjestu je...
ŽELIM:Želim da sve bude kao nekada,da me ne plaše sjenke minulih dana,sjećanja duga kao u laži kao u snu....nadam se....samo želim da si tu....ne tržim puno?kad sam?....želim da sve krene ponovno...moguće je,znam,vidim...al neko stalno koči taj vrtuljak koji bi odvrtio najljepšu priču...no ipak se nadam,možda jednom ga niko ne uspije zaustaviti...et to usitinu želim,samo da bude kao nekada...(Čekam samo poziv tvoj,makar prazne riječi,bit će dovoljan mi znak da još nije gotovo....Svaka nova godina je slatka,nepredvidljiva,u danima budućnosti,hiljadu mogućnosti,sve će se promijeniti,ali šta će tebe, šta će mi zamijeniti???)
Kornelija (Kony)-ona je moja mala divna kumica,koja se simpa smije,i koja će sve dati da se čovjek nasmije ako je tužan...pusa
Patricija (Pata)-ona, je divna razigrana curica koja će cijelu vječnost biti djete u duši...super je i tu je,uvijek...
Dea i Megi
-e njima dvijema skidam kapu s glave,jer bez njih dvije svaki osmjeh,suza bili bi bezvrijedni...skidam kapu...
Matea-moja luda velika
Jelena
-cura ma treba ju upoznat...
Miško-čovjek kojem nema ravnih...
Maja i Valentina-njih dvije ko rođene druge,mogla bi samo tipkati i tipkati
Slaven
-taj dečko je mrak,s njim se nasmijem uvijek,al zna on biti i ozbiljan
A ovo su slike još ljudi o kojima zbilja sve najbolje...
Danas u školi su Dea i Megi pjevale ovu pjesmu pa se ja sjetila nečega...i evo da je stavim na blog....pusa svima...pjesma je pre,presuper!!!!!
Reko sam joj-Edo maajka
Slušam ove dvije pjesme i do uha mi stalno dolazi jedno pitanje...Da li on uistinu misli ovako i da li je tako mislio?...za svaku stranicu koju vratim unatrag da se prisjeti imam mnoštvo pitanja,ali za svaku novu koju okrenem imam jedno-da li je on uistinu mislio ovako i da li još uvijek misli????
Koliko mi je puta objašnjavao neke stvari i ja nisam shvaćala ko da sam bila floki kojeg tapša po ramenu...sve mi je lijepo rekao i pokazao i DOKAZAO a ja nikada nisam gledala,ni slušala...možda bi se onda pisalo drugačije i možda bi te stranice i stihovi glasili drugačije,možda,možda i ne...ne želim znati...al u jedno sam sigurna a trebala sam biti i tada i ne pitati toliko već samo slušati...JA SAM NJEMU ZNAČILA....imam vjeru da su neke stvari učinjene koliko god meni sad izgledalo na štetu samo za moje dobro (za moje dobro gazi me,ne daj da život mazi me,za moje dobro muči me da budem loša uči me,ako me voliš rani me i pusti da ti vrati ja jer samo dobrim curama uvijek se ružno dešava) ...jer možda će mi se na kraju okretati stranice koje ću razumjeti odmah a ne da ih čitam više puta...ali sve će ostati zapisano u stranicama i u vremenu koje ne briše ništa...neću više pisat umorna sam jako...samo poslušajte ove dvije pjesme...a plavom ostavljam nek posluša ovaj prvi spot i nek mi jednom,negdje odgovori na pitanje da li je tako mislio kako ova pjesma kaže!!!!!
pozzz svima...mojoj maloj,mazi,paci,maji,baji....pusa svima
Zemlja ljubavi
Ti, s tako malo godina
imas puno vremena
da zivis jos u snovima
a ja, sve sam to vec prosao
na pocetak dosao
meni treba jaci vetar u jedrima
Pokazi da imas ukusa i stila
da ne bude uzaludno sto si moja bila
Ref.
Samo napred, lutko lepa
cekaju te putovanja
ja sam tvoja avantura
a ti moja tiha patnja
Samo napred, lutko lepa
ljubav je u drugom planu
nadji svoju zemlju cuda
dok ja nadjem obecanu zemlju ljubavi
Ti, bas si duha nemirnog
takvu stvorio te Bog
s tobom nevolje predosecam
a ja, nije da odustajem
nego sebe poznajem
veruj, vec sam gresan
cim te pogledam
Ref.
Ti, oko moje predivno
zanima te jedino
da uzivas u carima
a ja, sve sam to vec prosao
na pocetak dosao
sada tezim nekim pravim stvarima
Zapisano u vremenu
Prvi put mi se događa to da ga puštam...duboko u duši spremna sam prihvatiti da ta osoba pronađe nekog drugog s kojom će biti sretniji i ispunjeniji, želeći da zasluge za tu sreću i zadovoljstvo budu moje, ali nisu i neće ni biti... Iako je to mnogima nezamislivo, upravo taj trenutak (čin), kad nekog voliš više nego sebe toliko da ga možeš pustiti i ne biti s tom osobom, ne dijeliti dobro i zlo... trenutak kad pokazuješ bezgraničnu slobodu, izbor, mogućnost... kad toj osobi želiš da bude sretna i zadovoljna makar i s nekim drugim... trenutak kad smo sretni samom spoznajom da takva osoba postoji i da je bila dijelom našeg života(a bila je u to nema sumnje)-jednom mi je moj najdraži prijatelj rekao ,,taj pajac ti može ostati drag bez obzira što je cirkus otišao''...ostao je jako drag... o tome pričam,to ja zovem najvišim stupnjem ljubavi... Taj trenutak znači da sam spoznala pravu veličinu i značenje ljubavi....To je trenutak kad sam shvatila da je moj život bogatiji, da vrijedi živjeti i da bol koju osjećam oplemenjuje moj duh, kao što je ta osoba oplemenila moj lik (a to je zasigurno)... Svi drugi oblici, nametnuto zajedništvo, programirano izjavljivanje ljubavi, posesivnost i ljubomora, sumnja, bol koju osjećam kad nismo zajedno, samo su mrvice s veličanstvenog bojama oslikanog tanjura imena ljubav... To je način na koji me ili nas roditelji istinski vole bez ikakvog uvjeta, kada nas netko voli zato što smo to MI, sa svim svojim vrlinama i manama...takvu ljubav svi jednom (ali samo jednom-to je istina) u životu nađemo,jako često nas zastraši njena snaga i veličina, da i najjači među nama požele pobjeći... Onima koji ostanu šaljem široki šareni osmjeh, a onima koji su pobjegli, želim da se što prije vrate u zagrljaj pajaca koji istinski voli i da s njim dožive slatki happy end "i živjeli su dugo i sretno..." Jer ruke te osobe za nas su uvijek širom otvorene...
P.S.misli me stalno vraćaju na post koji sam nedavno napisala(...dal' je sve bilo samo fol...dal' je sve samo jeftin trik...il' sve te maske kriju bol...i neki sasvim drugi lik...) i na pjesmu ODLAZI CIRKUS-Balašević...no puštam nek sve ide i teče svojim tokom jer ko zna možda jednom ipak bude...KAO NEKAD,negdje na nekom divnom mjestu...jer kažu-onog koga voliš pusti neka ode,ako ti se ne vrati znaš da ga nikada nisi ni imao...
Pozzz Paci,Maji,Buketi,P,Dei,Megi,Nani,Jely....pusa svima
Danas se govori kao nikada prije...mislim bar možda jednako ali ja na to nisam obraćala pažnju...preko naših glava kotrlja se lavina suvišnih i praznih riječi...svatko od nas bi želio nešto reći,i ja....svatko želi dati oduška svome srcu i duši,i ja...svatko traži pravo na razgovor,i ja...ali malo nas ustvari ima nešto pametno za reći....malo nas nekako podnosi tišinu razmišljanja...i jedva je tko spreman staviti se u kožu drugoga...prihvatiti da je drukčije,da drukčije razmišlja,čak i radi,i osjeća,možda drugačije i razgovara...u tome svemu dolaze one prazne riječi koje su moćno oružje i mogu nanijeti mnogo nesreće...ona može raniti,povrijediti,dugo u srcu boljeti i ostaviti ožiljke...možda je onda bolje nekada i zašutiti,poklopiti slušalicu,ostaviti ne razjašnjeno sve,i reći neću o tome imam puno posla...možda je tako nekada uistinu i bolje...jer svaka riječ je kao rađanje,ona prodire do nas,mijenja nas...ona lijepa,izgovorena u pravom trenutku i pravo vrijeme,možda saslušana,napisana ili možda pročitana,ostaje u nama...to je sve možda kao ovo...zaljubiš se u nekoga,u njegove riječi,zavoliš ga kao osobu i njegove riječi,sve bude divno krasno...lijepe riječi budu izgovorene u pravi tren,vrijeme,mjesto,sve...samo onda malo po malo vrijeme napravi svoje pa često počinjemo pretpostavljati što druga strana misli ili osjeća...i druga strana čini isto to...riječi se prestanu dijeliti ili se toliko dijele da počinje udaljavanje, ne razumijevanje...e u tim trenucima kad dođe ne razumijevanje možda je bolje zašutiti i reći samome sebi NE...sad je dosta...možda će drugu stranu boljeti ako sve kažem,e to sam ponekad znala napraviti a ponekad i ne,češće ne....možda u tome griješim...možda kad-kad trebam samo zašutiti i ne reći sve jer ne znam kako je onom drugom,možda ću tada biti heroj(kao što je bio netko drugi)....onda bi možda došle one lijepe riječi do izražaja...i one bi nam kreirale stranice života...
Hodaj-Gibonni
Naucila si zivit, tico lijepa
od svakoga ne primit ruku pomirenja
i pocinjes razumit' prvi puta
da jedno smo na vani a drugo smo iznutra
Ref.
Hodaj, nebo strpljive voli
hodaj, mozda se ipak sve u dobro pretvori
Jer tko ce to izvagat svaki puta
koje rici vratit', a koje ces progucat
I straj te izgovorit nakon svega
da godinama zivis s nekim
koga ne znas
Zasto nosis oblak iza lipog lica
viruj, bit ce sve u redu, i za svako slovo
ti ne trazi krivca u sebi il' u meni
u svemu jer slomit' ce nas to
Za ovaj post su me inspirirale dvije meni jako drage osobe...pozzdrav i pusa velika svima,do sljedećeg tipkanja
Ima dana kada mi je zaista teško i pomisliti izvući se iz kreveta, otvoriti oči i prihvatiti da je novi dan. Voljela bi neko vrijeme ostati u snovima kojih se ne sjećam, ali osjećam da su ugodni i bolji od dana koji traži moje sudjelovanje. I pitam se ponekad što je to što me ipak natjera da se odvojim od svoje podsvijesti koja me ugodno mazi lijepim snovima te se suočim sa surovom realnošću, stišćući zube do bola. Ima boljih i lošijih dana.
Nitko nije savršen, i ma koliko se trudili da to drugi ne vide, ma koliko dobro namještali maske(to shvatih jučer). Najgori je osjećaj onaj kad shvatiš da nema nikog da to primijeti kako ti je. Ili je taj netko toliko zabavljen sobom da uopće ne doživljava bol, tugu i patnju. Ponašajući se kao da je to stanje opaka zarazna bolest, najjednostavnije je ignorirati ju, ne vidjeti tugu u očima koje traže razumijevanje i pomoć, ne osjetiti grčenje duše, ne osvrtati se na drhtaje tijela ne od strasti nego od boli koju osjeća. A nekih dana bol je toliko jaka da imam osjećaj kako će mi tijelo rastrgati najmoćnija sila svemira. Ta će se osoba radije zabaviti vlastitim "brigama" za koje ste uvijek bili tu, oslonac i pomoć, temelj razumijevanja i podrške, izgovarajući šablone kao što su "bit će sve ok, ne brini".Ponekad mi te riječi zvuče toliko prazno jer predstavljaju samo slova koja su bezosjećajno prešla preko nečijih usana. Još te uz to blesavo potapša po ramenu kao da si Floki, a ne osoba čija se duša rasula u milijune komadića. I onda se povučem još dublje u sebe, hvatajući se zubima za zrak pokušavajući sastaviti raspadnute dijelove, no tragovi lijepljenja uvijek ostaju. Teško izbrisivi tragovi ljepila nagrizaju povjerenje, zatvaraju me od ostatka svijeta i tjeraju u svijet snova...
Na kraju uvijek ostajemo sami. Suočeni sami sa sobom i kuferom osjećaja s kojim tako često ne znamo što bi pa bi ga najradije poklonili prvoj osobi koja naiđe. Ali ne ide to tako. Igra ima drugačija pravila koja rijetki razumiju. Igra je to u kojoj uvijek mala svjetlosna pahuljica pronađe put iz tog kufera, postavi se negdje u visini grudi, tamo gdje najviše boli i osvijetli put. Otvori neko novo područje za koje niste ni znali da postoji, pokaže kolika se snaga u vama još nalazi te da je bol najbolji put za otkrivanje vlastitih nadnaravnih sposobnosti. Iskra je to života zbog koje ujutro otvorim oči, nadajući se da će današnji dan biti u kategoriji boljih...
P.S.(Naposletku,Život je more-Balašević ->vrijedi ih poslušati)
evo neke slike,a ostale će biti objavljene kasnije...pozzz svima
U Ž I V A J T E U G L E D A N J U ! ! ! ! !
Ljudi ustaju i vjeruju u novi dan.Ljudi gledaju kako izlazi sunce,osjećaju toplinu njegovih zraka i opet vjeruju u svjetlo.Ljudi ustaju i opet vjeruju u ljude.U pustinji sanjaju o velikoj oazi,gdje svi ljudi nalaze zaštićenost,mir i prijateljstvo.
Kad biljke ujutro osjete sunce,počnu živjeti.Kad ljudi ujutro osjete srce nekoga čovjeka,ožive.Ispod tvoje kože sjedi negdje anđeo koji čeka s porukom dobrote i ljubavi za tvoje bližnje.Dopusti mu da dođe do riječi u tvojim djelima!
Malo ljubavi može biti kapljica vode koja cvijetu daje snagu da se opet uspravi.Malo ljubavi može ozdraviti čovjeka.Ozdraviti čovjeka znači pomoći mu da ponovno stekne izgubljenu odvažnost.
Više nego iz tvojih usta neka govori ljubav iz nježnosti tvojih ruku,iz srdačnosti tvoga smiješka i iz pažnje tvoga srca!
Phil Bosmans
Ovo je posvećeno svim ljudima koji su uz mene i zbog kojih se osjećam voljeno,znaju oni tko su al ću otipkati par njim-prva je moja mama koja mi je pomogla da shvatim neke stvari (i statak moje obitelji)...zatim su Megi,Dea,Paca,Buketa-njima skidam kapu jer su sa mnom izdržali...Plavi-zato što sam se osjećala voljnom bez obzira na sve...i ostalima koje nisam nabrojala...pozdrav svima e i još Maji pozzz jer je rekla da ju moram pozzz.....
