Marketing
Jer tko ce to izvagat svaki puta...koje rici vratit', a koje ces progucat...I straj te izgovorit nakon svega...
Danas se govori kao nikada prije...mislim bar možda jednako ali ja na to nisam obraćala pažnju...preko naših glava kotrlja se lavina suvišnih i praznih riječi...svatko od nas bi želio nešto reći,i ja....svatko želi dati oduška svome srcu i duši,i ja...svatko traži pravo na razgovor,i ja...ali malo nas ustvari ima nešto pametno za reći....malo nas nekako podnosi tišinu razmišljanja...i jedva je tko spreman staviti se u kožu drugoga...prihvatiti da je drukčije,da drukčije razmišlja,čak i radi,i osjeća,možda drugačije i razgovara...u tome svemu dolaze one prazne riječi koje su moćno oružje i mogu nanijeti mnogo nesreće...ona može raniti,povrijediti,dugo u srcu boljeti i ostaviti ožiljke...možda je onda bolje nekada i zašutiti,poklopiti slušalicu,ostaviti ne razjašnjeno sve,i reći neću o tome imam puno posla...možda je tako nekada uistinu i bolje...jer svaka riječ je kao rađanje,ona prodire do nas,mijenja nas...ona lijepa,izgovorena u pravom trenutku i pravo vrijeme,možda saslušana,napisana ili možda pročitana,ostaje u nama...to je sve možda kao ovo...zaljubiš se u nekoga,u njegove riječi,zavoliš ga kao osobu i njegove riječi,sve bude divno krasno...lijepe riječi budu izgovorene u pravi tren,vrijeme,mjesto,sve...samo onda malo po malo vrijeme napravi svoje pa često počinjemo pretpostavljati što druga strana misli ili osjeća...i druga strana čini isto to...riječi se prestanu dijeliti ili se toliko dijele da počinje udaljavanje, ne razumijevanje...e u tim trenucima kad dođe ne razumijevanje možda je bolje zašutiti i reći samome sebi NE...sad je dosta...možda će drugu stranu boljeti ako sve kažem,e to sam ponekad znala napraviti a ponekad i ne,češće ne....možda u tome griješim...možda kad-kad trebam samo zašutiti i ne reći sve jer ne znam kako je onom drugom,možda ću tada biti heroj(kao što je bio netko drugi)....onda bi možda došle one lijepe riječi do izražaja...i one bi nam kreirale stranice života...
Hodaj-Gibonni
Naucila si zivit, tico lijepa
od svakoga ne primit ruku pomirenja
i pocinjes razumit' prvi puta
da jedno smo na vani a drugo smo iznutra
Ref.
Hodaj, nebo strpljive voli
hodaj, mozda se ipak sve u dobro pretvori
Jer tko ce to izvagat svaki puta
koje rici vratit', a koje ces progucat
I straj te izgovorit nakon svega
da godinama zivis s nekim
koga ne znas
Zasto nosis oblak iza lipog lica
viruj, bit ce sve u redu, i za svako slovo
ti ne trazi krivca u sebi il' u meni
u svemu jer slomit' ce nas to
Za ovaj post su me inspirirale dvije meni jako drage osobe...pozzdrav i pusa velika svima,do sljedećeg tipkanja
Post je objavljen 10.05.2008. u 16:16 sati.