|
|
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Bez tebe drveni
konjici tuzno stoje
dodji, iz plave boce se pojavi,
bar jednu zelju ispuni
i dodaj svetu malo boje...
Trenutno posljetitelja na blog-u:
RJEŠENJE ZAGONETKE:
ŽELIM:
Želim da sve bude kao nekada,da me ne plaše sjenke minulih dana,sjećanja duga kao u laži kao u snu....nadam se....samo želim da si tu....ne tržim puno?kad sam?....želim da sve krene ponovno...moguće je,znam,vidim...al neko stalno koči taj vrtuljak koji bi odvrtio najljepšu priču...no ipak se nadam,možda jednom ga niko ne uspije zaustaviti...et to usitinu želim,samo da bude kao nekada...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Ime mi je Kristina (Tinamb)...
...majka me rodila i na svijet donijela 27.06.1991.g....
Pohađam matematičku gimnaziju u Slavonskom Brodu....idem u 2.g...upala sam u super razred mogu reći......što volim a što ne...volim folklor (ineče plešem u FAB-u),svoj razred,mamu,tatu,seke,brata,ma volim ja ustvari puno toga i još nekoga al ne smijem reći koga...definitivno ne volim kukavice,paukove,kišu,svađu...
iznimno cijenim svaku osobu koja ce mi sve reći bez prikrivanja makar bilo ne baš lijepo i teško za shvatiti....mislim da treba uzeti sve što ti život pruža da budeš zadovoljna osoba (ipak jednom se živi) i ova mi je rečenica zakon-''...Kako nevidljivo izbrisati ime,Kako u ljetu naci lice zime,sve se moze uciniti ali ne i sakriti,treba naci razlog
da to pokrijem...''
...toliko ako mi što padne na pamet napišem...
Evo par slikica mene (da znate ipak kako izgledam,al bit će ih još)
Hrvoje (Plavi)
-on ja o tom čovjeku nemam riječi jer me fascinira iz dana u dan...imala sam s njim nešto što su rijetki imali...sve u svemu super je on...ostatak čuvam za sebe...jer ima i negativnih stvari o kojima ne želim,nek svatko stekne svoje mišljenje o njemu(a ne na temelju moga)...no super je on,ipak na prvom mjestu je...
ŽELIM:Želim da sve bude kao nekada,da me ne plaše sjenke minulih dana,sjećanja duga kao u laži kao u snu....nadam se....samo želim da si tu....ne tržim puno?kad sam?....želim da sve krene ponovno...moguće je,znam,vidim...al neko stalno koči taj vrtuljak koji bi odvrtio najljepšu priču...no ipak se nadam,možda jednom ga niko ne uspije zaustaviti...et to usitinu želim,samo da bude kao nekada...(Čekam samo poziv tvoj,makar prazne riječi,bit će dovoljan mi znak da još nije gotovo....Svaka nova godina je slatka,nepredvidljiva,u danima budućnosti,hiljadu mogućnosti,sve će se promijeniti,ali šta će tebe, šta će mi zamijeniti???)
Kornelija (Kony)-ona je moja mala divna kumica,koja se simpa smije,i koja će sve dati da se čovjek nasmije ako je tužan...pusa
Patricija (Pata)-ona, je divna razigrana curica koja će cijelu vječnost biti djete u duši...super je i tu je,uvijek...
Dea i Megi
-e njima dvijema skidam kapu s glave,jer bez njih dvije svaki osmjeh,suza bili bi bezvrijedni...skidam kapu...
Matea-moja luda velika
Jelena
-cura ma treba ju upoznat...
Miško-čovjek kojem nema ravnih...
Maja i Valentina-njih dvije ko rođene druge,mogla bi samo tipkati i tipkati
Slaven
-taj dečko je mrak,s njim se nasmijem uvijek,al zna on biti i ozbiljan
A ovo su slike još ljudi o kojima zbilja sve najbolje...
Kad pogledam u ogledalo vidim škrapu i sunce na površini mora
Jedna obala i stepenice koje vode u zapletena jutra...Iza mene izlazi sunce...
Snivaš li ove dane zaista ili tek trošiš svoje vrijeme na mene (zanimljiv ovaj trenutak)...I kako se razmišljanja o budućnosti prikradu razgovoru....
Tko zna…jednom ćeš možda doći da ostaneš....
A moje želje žive svoje snove..
Znaš li koliko ti se radujem?
(i mala, najmanja želja...hajde iznenadi me)
Pjesme pre,pre super....pusa svima.....
E ovo je malo drugačiji post nego svi ovi do sada....što će te tijekom čitanja i vidjeti....ovo je sve što je bilo najseksi u zadnjih 100 god.,od hollywoodskih zvijezda do filmova (scena)...
1943.
Jane Russell je za ulogu u filmu ''Ometnik'' tražila da joj se konstruira push-up grudnjak,koji je bio toliko preizazovan za tadašnje cenzore da je film,čija je produkcija započela 1941. stigao u kina sav izrezan tek 1946.
1953.
Burt Lancaster i Deborah Kerr u Odavde do vječnosti
1960.
Plava,požudna,bujna,Anita Ekberg pleše bosa u romskoj Fontani di Trevi u filmu ''La dolce vita''.zbog veličine njezinih grudi bilo je zabranjeno objavljivanje slika na kojime je u poluprofilu.
1963.
Sex kitten Brigitte Bardot:nakon pin-upa,novi ideal seksipila ''naivna curica''
1970.
Meki pornić su na vrhuncu.Prvi nastavak ''Dnevnika jedne učenice'' gledali su milioni
1972.
U zapuštenom stanu u Parizu Maria i Schneider i Marlon Brando redovito se susreću.Samo se poseksaju,a onda raziđu,do novog susreta.Bertoluccijev ''Posljednji tango u Parizu'' otvorio je važno pitanje:seks bez ljubavi-je li moguć?
1986.
Kim Basinger i Mickey Rourke ''hvataju se'' u ''9 i pol tjedana'',a paljenje i igra do iznemoglosti postaju ultimativna erotska fantazija.
1990.
Turneja ''Blonde Ambition'' šokirala je svijet jer je Madonna za vrijeme izvedbe pjesme ''Like a virgin'' na sceni fingirala masturbiranje.
1992.
Erotski film:''Sirove strasti''…nema šta tu pričati,Sharon Stone odglumila fatalnu ulogu
Juliette Binoche kao ljubavnica muževa oca u ''Požudi''
1999.
Mena Suvari kao fantazija u Vrtlogu života
2001.
Mariel Verdu podučava mladog Diega Lunu kunilingusu;film ''I tvoju mamu također''
2003.
Incest,grudnjak i gay.party,sve u kadi;film ''Sanjari''
Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo...
--------------------------------------------------------------------------------
Kišica je zavela strogi policijski čas u Njegoševoj.
Gurkajući se oko mesta na kalendaru, Oktobar i Novembar su malo protresli gusto sito oblaka, prosejavši samo one najsitnije kapi na ispruženu bronzanu ruku gnevnog spomenika ispred Gradske Kuće.
Zvanično bi se, možda, i moglo izjaviti da je vladala tišina, ali ta tišina je za moj ukus bila preglasna.
Na samoj ivici vibracije, učinilo mi se.
Ova varoš se, izgleda i ne gasi više. Ostaje uključena na nekoj potmuloj frekvenciji, kao da radi "u leru" čitavu noć.
Pučina opustelog trga je odjednom potpuno sludela moj kompas. Bio sam tako izgubljen da mi je izgledalo prosto nemoguće da postoje samo četiri strane sveta. Odoka sam izračunao najdužu dijagonalu, nadajući se da ću se do njenog suprotnog kraja nekako setiti gde sam to pošao.
Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona.
Verovatno je, preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nahotice pomerio tučak velikog mesinganog avana. Pola jedan, jedan ili pola dva. Svašta je to moglo da znači.
Ali svejedno.
Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak. Dobra mera vremena između nas.
Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno.
To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra.
Njen kofer, na kraju krajeva. Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je odvratim. Do pepela se i stiže jedino preko vatre.
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena.
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće. i onda će znati.
Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije.
Uzdahnuće, verovatno. Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi. Biće sama, nadam se.
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina. Tišina. Da.
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo. Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Štedeći se. Učeći se kako ću najbolje voleti nju. Kada je konačno nađem.
Evo nisam dugo napisala koju pametnu...razmišljala sam nešto i odlučih to i otipkati...cijelo razmišljanje je krenulo kad sam negdje pročitala nešto o vukovima...to su jako zanimljive životinje,divlji slobodnjaci koji haraju nepreglednim prostranstvima, no i najslobodniji, najsamotniji među njima prije ili kasnije se pridruže čoporu ili pronađu partnera s kojim će zajedno lutati....zanimljivo i taj karakter vuka možemo dodijeliti nekim osobama...
ti vukovi privlače svojim životinjskim pogledom skrivenim iza prelijepe maske anđela...privlače svojim dostojanstvenim stavom, mudrim mislima i čarobnim osmjehom...i upravo takva vrsta vukova je svima najzanimljivija...divlji, a opet pitomi...opaki, a istovremeno nježni...samostalni, a jednako tako i ovisni...tvrdoglavi, no meki i podatni za manipuliranje....to je kombinacija koja poput magneta privlači pažnju i naklonost, hraneći se njome kao osnovnim sredstvom za život istovremeno crpeći svaki atom snage iz bića koje pažnju poklanja, gaseći polako život tog bića ne razmišljajući o ničem drugom no o zadovoljavanju vlastite potrebe...sloboda im je najvažnija no oni nikad nisu slobodni...samoća im je druga na listi prioriteta, no ipak nikad nisu sami...samostalnost je sjela na treće mjesto no ipak nikad nisu samostalni,uvijek ovise o drugome,na ovaj ili onaj način...nekad mi se čini dok promatram takvu vrstu da gledam neki crtić u kojem zvuk kasni za slikom i negdje stalno šteka...njima se izjave nikada ne slažu s akcijom...usta se otvaraju, iz njih izlaze tonovi, ideje, želje, misli, no komponenta učinjenih djela kao da ima svoj vlastiti razum, djeluje po sasvim drugim principima i uvjerenjima...stojim u čudu promatrajući taj čudesan crtić koji se odvija pred mojim očima, ispitujući ispravnost vlastitih osjetila jer s njima zasigurno nešto nije u redu...oči vide jedno, uši čuju drugo, instinkt osjeća treće, srce četvrto...vlastita osjetila su na kušnji jer dobivaju sasvim različite signale, oprečne signale iz jednog jedinog crtića...kao da svako od mojih osjetila stanuje u različitim, paralelnim dimenzijama, pokušavajući povezati ulazne informacije u jednu cjelovitu sliku, koja će imati smisla...a smisao se ne nalazi...no moja su osjetila u redu, funkcioniraju savršeno...ali u svijetu ovih vukova jednostavno prolupaju...zahuktaju se do maksimuma pokušavajući procesirati sve te zaprimljene informacije i slika koju kreiraju na temelju njih poprilično sliči slikama nekog slikara...bez ikakvog smisla i razuma, razumna i smislena samo rijetkima...no ja volim te vukove...čudno, ali zaista ih volim...teški su, iscrpljuju do zadnje kapljice snage...iscrpe kao vuk srnu dok ju goni... no u svojoj nepredvidljivosti su, ukoliko im posvetimo dovoljno pažnje i istraživanja, sasvim predvidljivi...promatramo li ih dovoljno dugo, u cijelom tom besmislu pronaći ćemo smisao...puzle će se posložiti same od sebe...uložimo li dovoljno vremena i pažnje, pod visokim rizikom vlastitog samouništenja, slike i djela nekog slikara odjednom će nam postati kristalno jasno, jednostavno i smisleno...shvatit ćemo da se, ma koliko nepredvidljivi, divlji i samostalni ti vukovi željeli biti, ustvari se ponašaju se po unaprijed posloženom uzorku kojeg u nedogled ponavljaju, sa sasvim malim, sitnim, korekcijama u skladu sa situacijom,samo da bi opstali....no, kad takav vuk privuče pažnju dostojnog protivnika, pripadnika vlastite vrste, onda sve skupa ima još više smisla...igra postaje zanimljivija, "nepredvidljivija" i strastvenija...ta siva linija zadobiva dugine boje, energija pršti na sve strane, pažnja se još više privlači...i konačno ti vukovi zaista pripadaju nekome,slobodni i samostalni dio su uigranog para, istih principa i načela...I NIKADA NE UMIRU SAMI...
