|
|
| < | srpanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Bez tebe drveni
konjici tuzno stoje
dodji, iz plave boce se pojavi,
bar jednu zelju ispuni
i dodaj svetu malo boje...
Trenutno posljetitelja na blog-u:
RJEŠENJE ZAGONETKE:
ŽELIM:
Želim da sve bude kao nekada,da me ne plaše sjenke minulih dana,sjećanja duga kao u laži kao u snu....nadam se....samo želim da si tu....ne tržim puno?kad sam?....želim da sve krene ponovno...moguće je,znam,vidim...al neko stalno koči taj vrtuljak koji bi odvrtio najljepšu priču...no ipak se nadam,možda jednom ga niko ne uspije zaustaviti...et to usitinu želim,samo da bude kao nekada...
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Ime mi je Kristina (Tinamb)...
...majka me rodila i na svijet donijela 27.06.1991.g....
Pohađam matematičku gimnaziju u Slavonskom Brodu....idem u 2.g...upala sam u super razred mogu reći......što volim a što ne...volim folklor (ineče plešem u FAB-u),svoj razred,mamu,tatu,seke,brata,ma volim ja ustvari puno toga i još nekoga al ne smijem reći koga...definitivno ne volim kukavice,paukove,kišu,svađu...
iznimno cijenim svaku osobu koja ce mi sve reći bez prikrivanja makar bilo ne baš lijepo i teško za shvatiti....mislim da treba uzeti sve što ti život pruža da budeš zadovoljna osoba (ipak jednom se živi) i ova mi je rečenica zakon-''...Kako nevidljivo izbrisati ime,Kako u ljetu naci lice zime,sve se moze uciniti ali ne i sakriti,treba naci razlog
da to pokrijem...''
...toliko ako mi što padne na pamet napišem...
Evo par slikica mene (da znate ipak kako izgledam,al bit će ih još)
Hrvoje (Plavi)
-on ja o tom čovjeku nemam riječi jer me fascinira iz dana u dan...imala sam s njim nešto što su rijetki imali...sve u svemu super je on...ostatak čuvam za sebe...jer ima i negativnih stvari o kojima ne želim,nek svatko stekne svoje mišljenje o njemu(a ne na temelju moga)...no super je on,ipak na prvom mjestu je...
ŽELIM:Želim da sve bude kao nekada,da me ne plaše sjenke minulih dana,sjećanja duga kao u laži kao u snu....nadam se....samo želim da si tu....ne tržim puno?kad sam?....želim da sve krene ponovno...moguće je,znam,vidim...al neko stalno koči taj vrtuljak koji bi odvrtio najljepšu priču...no ipak se nadam,možda jednom ga niko ne uspije zaustaviti...et to usitinu želim,samo da bude kao nekada...(Čekam samo poziv tvoj,makar prazne riječi,bit će dovoljan mi znak da još nije gotovo....Svaka nova godina je slatka,nepredvidljiva,u danima budućnosti,hiljadu mogućnosti,sve će se promijeniti,ali šta će tebe, šta će mi zamijeniti???)
Kornelija (Kony)-ona je moja mala divna kumica,koja se simpa smije,i koja će sve dati da se čovjek nasmije ako je tužan...pusa
Patricija (Pata)-ona, je divna razigrana curica koja će cijelu vječnost biti djete u duši...super je i tu je,uvijek...
Dea i Megi
-e njima dvijema skidam kapu s glave,jer bez njih dvije svaki osmjeh,suza bili bi bezvrijedni...skidam kapu...
Matea-moja luda velika
Jelena
-cura ma treba ju upoznat...
Miško-čovjek kojem nema ravnih...
Maja i Valentina-njih dvije ko rođene druge,mogla bi samo tipkati i tipkati
Slaven
-taj dečko je mrak,s njim se nasmijem uvijek,al zna on biti i ozbiljan
A ovo su slike još ljudi o kojima zbilja sve najbolje...
Morao sam na put sljedećeg jutra, i pošao sam ubeđen da je Daljina onaj ključić kojim se navija Čežnja, a vratio se shvativši da uveliko možeš čeznuti i za nekim kraj koga si?
I nikad je nisam pitao da li se sjetila te rječice?
I, što je najgore...
Nikad joj nisam rekao ni da sam usput prešao na desetine bezimenih rječica koje sam nazvao po njoj...
Unoseći mladu preko praga, zastao je da pozira unajmljenim fotografima i rođaku iz Njemačke koji je posrtao pod samarom tek lansirane video-kamere. Nevjestin veo se u tom natezanju nekako otkačio, mimo protokola, spuštajući zavjesu na čudni i uporni pogled kojim je tražila nekog u onoj masovki...
Ne mene, svakako...
I zašto bi?
Kad mi nismo bili ljubavnici...
Mogao bih je jednostavno opisati kao tihu i razložnu osobu punu razumijevanja, ali, ruku na srce, to bi bio sasvim pogrešan opis...
Jer moja Anamaria je vjerojatno najćudljiviji stvor na svetu?
Umjela bi da se rasplače poletjevši visoko na čarobnom ćilimu Smijeha, i da ledenom tišinom iznenada zamrzne žuborni izvor Brbljanja. Neka Njena Ponoć otkucavala bi kad bih ja pomišljao da bal tek započinje? I Pepeljuga je napravila posao time što nije ostala do kraja, voljela je da kaže...
Često ulovim sebe kako promatram ljude koji pokušavaju letjeti sa svojim jednim jedinim krilom i kako od sebe odguruju one koje im žele pomoći. Onih koji poznaju tajnu ovih misli pa i sebi tako žele pomoći. Jer pomoći sebi možeš samo kroz pružanje pomoći drugima.
Ili mi se događa da vidim ljude koji u svoj zagrljaj privremeno, samo na trenutak, naizmjenično primaju nekoliko drugih anđela s jednim krilom pokušavajući što više i bolje letjeti, nadmečući se s drugima, a najviše sami sa sobom. No nikako nisu zadovoljni visinom, brzinom, osjećajem... Ne uspijevaju se uskladiti sa drugim krilom, svako vuče na svoju stranu, vrijeme uloženo u pokušaj letenja je prekratko, druga krila koja prolaze im se čine privlačnija... Izgovora je bezbroj. A krilom im svakim takovim pokušajem sve više kržlja.
I sama se ponekad mogu ubaciti i u jednu i u drugu skupinu ljudi sanjajući o onom "pravom" krilu s kojim će let odmah biti savršen. Prečesto sam pokušavala letjeti sama i neko vrijeme uspijevala, nekako je taj let bio krivudav. U početku bih se jako trudila, mahala svojim predivnim, velikim, snažnim krilom koje bi me odvelo u neslućene visine, k oblacima i ostvarenju svojih snova. No onda bih se sudarila sa staklenom pregradom, nevidljivim plafonom koji kao da me polagano gurao natrag, prema dolje. I kada bi mi u pomoć pokušali priskočiti drugi anđeli nudeći svoje krilo no njihova krila činila su mi se ili premala ili prevelika, ili preuska ili preširoka, ili su bili preumorni od samostalnih pokušaja leta. Ili..
A oni s kojima sam pokušala letjeti kada su dobili zalet pomislili su da dalje mogu sami. Ponovno s jednim krilom. Bez zagrljaja i bez pomoći drugog krila. I ponovno su se nakon nekog vremena, kao i ja, sudarali s nevidljivim svodom daleko od svojeg djelića neba. Daleko od svojih snova.
I sada znam. Naučila sam. Izvukla sam pouku iz svojih neuspješnih pokušaja. I iz svojih bolnih rana koje su krvarile od sudara sa nevidljivim svodom ili s tvrdim tlom na koje sam, često sama sebe, katapultirala.
Naučila sam da je za let zaista potrebno drugo krilo. I ma koliko se god to drugo krilo moglo činiti neprikladnim, dva su krila ono što nam zaista treba za let. Pa makar on bio i drugačiji od očekivanog, savršenog, snivanog leta.
I stoga širim ovo svoje jedno krilo, mali batrljak s nekoliko perca na sebi, priželjkujući čvrsti, anđeoski zagrljaj za novi let....
Plavi,evo samo za tebe toliko tražene od tvoje strane slike iz Poljske i Umaga...
Danas je još jedan običan dan, petak, kao i svaki drugi petak. No ne i u mojoj duši. Ne i danas, jer današnji datum za mene ima dublje značenje. Nitko to neće osjetiti jer izvana ću izgledati kao i uvijek, nasmijana i vesela, razgovorljiva i zabavna, dok unutra... Unutra se događa pravi tajfun misli i osjećaja, a ja se još uvijek s osmjehom mogu prisjetiti tvoga imena i pripiti svoju dušu uz tvoju.
Kao dvije kuglice svemira dotaknuli smo se nenadano i potpuno neočekivano te plesali zajednički ples savršenstva. Ples kakav samo dvije duše mogu plesati, neponovljiv i zanosan. Ples zajedničkog rasta i smijeha, užitaka druženja i dijeljenja duša, misli i veselja, suza i tuge. Znali smo da će se neke sile usprotiviti tolikom savršenstvu dvaju nesavršenih duša te primijeniti silu koja će nas na koncu razdvojiti. Neminovno i neizbježno, to se i dogodilo. Ali sila privlačenja je jača, dvije pronađene duše mogu pobijediti sve i ne postoji nijedna sila koja nas može toliko razdvojiti da misli ne mogu dosegnuti tvoje te ponovno zaplesati čarobni ples.
Vrijeme će učiniti svoje, izbrisati će detalje, donijeti slatki zaborav gorčine i uokviriti te u najljepši okvir kao poklon onom najvrjednijem što smo dali jedno drugome. U ovom slučaju vrijeme neće izabrati strane, mirno će protjecati za oboje podjednako i sporo nanositi lijek na ranu koja se golim okom ne vidi. Ma koliko se mi trudili i uvjeravali sebe da smo jedno drugom nebitni, da je glazba zamrla, da smo pronašli lijek i preboljeli, da smo samo prašina na zvjezdanoj stazi života, trag je dublji no što si to priznajemo.U tami osame, daleko od svih, posvećeni samo sebi i svojim mislima, zapet ćemo na to zrno prašine, podignuti ga nježno, znatiželjno promatrajući tu mrvicu koja se smjestila na dlan pitajući se kako taj trunak može predstavljati smisao života. I prisjetiti se svih zajedničkih trenutaka, glazbe naših srca na koju smo plesali te bar na trenutak vratiti vrijeme unatrag, znajući s jednakom sigurnošću o sili koja nas je razdvojila, da će nas drugačija sila ponovno spojiti negdje u budućnosti.Još uvijek se s osmjehom mogu prisjetiti tvoga imena i pripiti svoju dušu uz tvoju. Jer znam tko si i, znam, naši putovi srest će se opet...
HVALA TI NA SVEMU....
a ovo je njemu za dušu
KAD BI OTIŠLI SVI ONI KOJI SU NAS IZNEVJERILI........... TKO BI UOPĆE OSTAO ? ? ?
Promjene ne dolaze izvana, barem ne u cijelosti i ne one velike, životno važne. I dok to ne shvatimo, ponašamo se kao s početka de Mellove priče. Možda u tome i leži bit zrelosti? Možda je zrelost onaj trenutak kad shvatiš da je ključ tvog života u tvojim rukama i da si ti jedina osoba koja može nešto promijeniti. Vanjski utjecaji mogu biti kratkoročno rješenje, mali valići promjene koji čeznu za onim velikim, najvećim i najbitnijim valom. Mali valići predstavljaju osvježavanje boje na maski koju svako jutro navlačite na lice i svaku večer, prije spavanja skidate. No onaj veliki val, najbitniji val... val je vlastitog unutarnjeg zadovoljstva.Val je to koji donosi smiraj, zadovoljstvo i mir. Val je to koji donosi ljubav prema sebi i prema drugima. Val je to s kojim smo rođeni i koji čeka dobar vjetar, pravi trenutak, da vas povede na čarobno putovanje vlastitih vrijednosti i prihvaćanja. Kod nekih se taj val pokrene ljubavlju druge osobe, osobe koja vas prihvaća sa svim manama i vrlinama. Kod nekih se probudi nakon događaja kada ih nebo upozori na greške i pokaže snagu vala koji se u njima nalazi. Kod nekih se val pokrene čitanjem nekog teksta, slušanjem glazbe, gledanjem nekog filma... A znate što je najzanimljivije? Najzanimljivije je to što te promjene ne trebaju biti i često nisu grandiozne, ne zahtijevaju vatromet i veliku pompu. Jedino što zahtijevaju je da čarobnom valu dopustite da s vašeg lica skine masku koju ste sami sebi nametnuli. Trenutak kad otkrijete svoje pravo lice, zadovoljni sami sa sobom upravo onakvima kakvi jeste. Trenutak je to kad je taj val na svom vrhuncu, kad ispire grijehove prošlosti i donosi prekrasnu budućnost. I onda ćete shvatiti da promjena ustvari nije promjena već jednostavni povratak na ono istinsko u vama. Probudite val u sebi i dopustite mu da vas ponese na prekrasno putovanje... 
