Morao sam na put sljedećeg jutra, i pošao sam ubeđen da je Daljina onaj ključić kojim se navija Čežnja, a vratio se shvativši da uveliko možeš čeznuti i za nekim kraj koga si?
I nikad je nisam pitao da li se sjetila te rječice?
I, što je najgore...
Nikad joj nisam rekao ni da sam usput prešao na desetine bezimenih rječica koje sam nazvao po njoj...
Unoseći mladu preko praga, zastao je da pozira unajmljenim fotografima i rođaku iz Njemačke koji je posrtao pod samarom tek lansirane video-kamere. Nevjestin veo se u tom natezanju nekako otkačio, mimo protokola, spuštajući zavjesu na čudni i uporni pogled kojim je tražila nekog u onoj masovki...
Ne mene, svakako...
I zašto bi?
Kad mi nismo bili ljubavnici...
Mogao bih je jednostavno opisati kao tihu i razložnu osobu punu razumijevanja, ali, ruku na srce, to bi bio sasvim pogrešan opis...
Jer moja Anamaria je vjerojatno najćudljiviji stvor na svetu?
Umjela bi da se rasplače poletjevši visoko na čarobnom ćilimu Smijeha, i da ledenom tišinom iznenada zamrzne žuborni izvor Brbljanja. Neka Njena Ponoć otkucavala bi kad bih ja pomišljao da bal tek započinje? I Pepeljuga je napravila posao time što nije ostala do kraja, voljela je da kaže...
Post je objavljen 24.07.2008. u 15:08 sati.