Ima dana kada mi je zaista teško i pomisliti izvući se iz kreveta, otvoriti oči i prihvatiti da je novi dan. Voljela bi neko vrijeme ostati u snovima kojih se ne sjećam, ali osjećam da su ugodni i bolji od dana koji traži moje sudjelovanje. I pitam se ponekad što je to što me ipak natjera da se odvojim od svoje podsvijesti koja me ugodno mazi lijepim snovima te se suočim sa surovom realnošću, stišćući zube do bola. Ima boljih i lošijih dana.
Nitko nije savršen, i ma koliko se trudili da to drugi ne vide, ma koliko dobro namještali maske(to shvatih jučer). Najgori je osjećaj onaj kad shvatiš da nema nikog da to primijeti kako ti je. Ili je taj netko toliko zabavljen sobom da uopće ne doživljava bol, tugu i patnju. Ponašajući se kao da je to stanje opaka zarazna bolest, najjednostavnije je ignorirati ju, ne vidjeti tugu u očima koje traže razumijevanje i pomoć, ne osjetiti grčenje duše, ne osvrtati se na drhtaje tijela ne od strasti nego od boli koju osjeća. A nekih dana bol je toliko jaka da imam osjećaj kako će mi tijelo rastrgati najmoćnija sila svemira. Ta će se osoba radije zabaviti vlastitim "brigama" za koje ste uvijek bili tu, oslonac i pomoć, temelj razumijevanja i podrške, izgovarajući šablone kao što su "bit će sve ok, ne brini".Ponekad mi te riječi zvuče toliko prazno jer predstavljaju samo slova koja su bezosjećajno prešla preko nečijih usana. Još te uz to blesavo potapša po ramenu kao da si Floki, a ne osoba čija se duša rasula u milijune komadića. I onda se povučem još dublje u sebe, hvatajući se zubima za zrak pokušavajući sastaviti raspadnute dijelove, no tragovi lijepljenja uvijek ostaju. Teško izbrisivi tragovi ljepila nagrizaju povjerenje, zatvaraju me od ostatka svijeta i tjeraju u svijet snova...
Na kraju uvijek ostajemo sami. Suočeni sami sa sobom i kuferom osjećaja s kojim tako često ne znamo što bi pa bi ga najradije poklonili prvoj osobi koja naiđe. Ali ne ide to tako. Igra ima drugačija pravila koja rijetki razumiju. Igra je to u kojoj uvijek mala svjetlosna pahuljica pronađe put iz tog kufera, postavi se negdje u visini grudi, tamo gdje najviše boli i osvijetli put. Otvori neko novo područje za koje niste ni znali da postoji, pokaže kolika se snaga u vama još nalazi te da je bol najbolji put za otkrivanje vlastitih nadnaravnih sposobnosti. Iskra je to života zbog koje ujutro otvorim oči, nadajući se da će današnji dan biti u kategoriji boljih...
P.S.(Naposletku,Život je more-Balašević ->vrijedi ih poslušati)
Post je objavljen 08.05.2008. u 08:48 sati.