CV
Obično kad navečer pišem blog, to onda nije pametno, jer onda se jako razbudim, i onda bih pisala do jutra, i onda obično ležim već u krevetu, a u glavi tipkam još nove riječi i slažem sve neke rečenice, i naravno, sve u prazno, sve u vazduh, pa se onda ustajem oko dva ujutro i palim tv u nadi da će me gledanje istoga zaglupiti dovoljno da zaspim zatupljena, i to obično pali. No, večeras je svejedno, sutra ne radim, ne radim cijeli tjedan, odlučila sam darovati firmi četvrtinu svoje plaće i uzeti si bolovanje, napao me, navodno, neki virus, doktorica strahuje od bakterije, imam tu i neku neotvorenu kutiju antibiotika, ali, svemu uprkos, znam da je to samo silni pad imuniteta, posljedica nekog silno opalog štita u životu, dođe to tako, taj neki zid koji zamrači pogled, i onda se sve smrkne, i onda, mrak. Malo bauljam u mraku, malo trebam resetiranje, najveć od svega trebam odmor, i trebam resetiranje.
Pisala sam danas novi CV, imam i neki stari, raspadnuti, prežvakani, imam i tu neku odbojnost prema javljanju na poslove, kao da iza svakog oglasa stoji neki mutež, iza svake sjajne kancelarije čuči neki psihički bolesnik u obliku šefa, i kao da nema tu sreće doklegodse usluge svoje moraju prodavati u ovoj zemlji, utjeha je samo da ima zemalja gorih, i da od svih silnih mogućnost, sretna okolnost je ona da sve može biti gore, ali, eto, nije.
Ustvari, lijepo mi je doma i ne ide mi se na pečalbu u susjedne kvartove, vožnja do tamo uzima vrijeme, boravak tamo uzima vrijeme, vrijeme kad prolazi, onda ga je sve manje, posao mi se sve više čini sve većim gubljenjem vremena, a idealna firma koja te uzme samo onoliko koliko si joj potrebna, i onda te pusti da sam/a trošiš svoje vrijeme, ta se još nije posložila, ili ja na nju još nisam naletila.
Ustvari, žao mi je da sam dopustila da me sve te firme i svi ti uvrnuti ljudi u ovoj uvrnutoj državi ubiju, i da mi se više ne da, i da prema svemu tome osjećam samo gađenje, i da nemam nikakve iluzije o pokretanju sebe same, a kamoli nečeg svojeg, ali sad je možda kasno, možda i nije, vjerojatno je, jer ne osjećam ni tračak snage, ni tračak volje. Osjećam hračak. Bolje reć tračak hračka jer me suhi kašalj davi već četvrti dan. I mojeg susjeda isto. Pa onda, navečer, kad svi spavaju, i više se nemam s kim dopisivati, onda oko pola noći, počnemo, moj susjed i ja, međuzidno dokašljavanje. Ritmički razmaci, malo jedan, malo drugi, podsjeća na morzeovu abecedu, osim što se kurca ne razumijemo. Doduše, ni morzeovu kurca ne razumijem. Pretpostavljam da me susjed čuje, isto kao i ja njega, i da, možda, makar, razumijemo se u muci.
Večeras mi se kašlje malo manje. Vrti mi se kao i obično, glava me boli neobično, vrat isto. Od temperature sam malo oslabila, od kašljanja malo ojačala trbušne mišiće, ne bih se trebala žaliti.
Napisala sam novi CV i poslala na neko novo mjesto. Nepoznato neko. Ne znam kakva bi patologija mogla tamo čučati, ali hej, tko nije probo, taj se nije usro! Po tko zna koji puta. Nalagala kako sam željna izazova i profesionalnog razvoja i da ću presahnuti ako ne promijenim svoje sadašnje pelene. Napisala sam i da živim u vezi i imam posinka. Što je, kakti dobro, jer je posinak već velik, a ja sam ozbiljna i odgovorna. Jedino što se posinak treba vezivati uz neki brak, a ne vezu, i onda bi u mom slučaju trebalo pisati da živim u divljem braku i shodno tome, imam divljeg posinka, ali to bi već, možda nezvučalo tako dobro. Tužno je uopće što je bračno stanje bitno za prijavu na posao, ali hej, u kakvoj zemlji živimo, dobro je i da postoje onlajn prijave na posao...
Oznake: (npr. ljetovanje, plaža, naftne bušotine
26.02.2015. u 22:55 | 3 Komentara | Print | # | ^pozitiva
Ima ona neka igra na fejspjuku, treba sedam dana pisati pozitivne izjave, fora mi je to, tim više što imam problema s pozitivom sve više i više, Luise Hay, kraljica komercijalnog pozitivizma, započela je svoju karijeru duhovne voditeljice u svijet pozitive nakon što je napunila četrdesetu, što sam starija to mi se, sve više, čini nevjerojatnim krenuti u svijet boljeg i nikad tako ispunjenog života, a istovremeno zagaziti u tu neizbježnu eru psihofizičkog propadanja, ali negdje na rubu pameti, čini se, isto tako neminovnim i jedinim izlazom ili "spasom" od makar tog fizičkog propadanja, odvojiti duh od tijela i raditi samo na duhu, a tijelo neka slijedi, ili neka propadne, ili to već što ima za činiti, neka čini...
Na tom istom fejspjuku našla sam si novu muzu za inspiraciju i stolkanje, išle smo zajedno u srednju školu, nismo nikad kliknule, to nije neko čudo, ionako klikćem jednom u stogodina, no, vidim sad da je od one trapave antisportske pojave, pretvorila se u učiteljicu yoge i da izgleda kao sto gromova, i jednostavno, obožavam njene fotografije na kojima ona, s blaženim osmijehom, dubi na trepavicama, a ispod poluzastrašujućeg i divljenja vrijednog prizora zapetljanih ruku i nogu i odakle, pobogu, viri ova glava, stoji neka istočnjačka mudrost koja uljepša dan. Ili trenutak. ili nanosekundu. Divim se onda istovremeno, i nevjerojatnoj gipkosti uvježbanog tijela, i njenoj hrabrosti da povezuje sebe s nekim istočnjačkim porukama o svjetlosti, beskonačnosti, snazi, volji, miru i ljubavi.
Ne bih se to nikada usudila. Stati tako hrabro iza tako neke žestoke poruke.
Vjerojatno zato nismo nikada ni kliknule.
Vjerojatno zato i nemam tako gipko tijelo nego se naručujem u kiropraktičara da mi objasni zujanje u ušima ono jednom kad sagnem glavu na duže od minute.
Vele da je povezanost tijela i uma najčešći razlog svim našim boleštinama, i to kad boli vrat, obično je povezano s nemogućnosti korištenja istog, elem, ako se vrat ne mrda, ako je okrenut u samo jednom smjeru, onda se ukoči.
U zadnje vrijeme, primjetila sam, okrenuta sam samo na prošlost. Javljaju mi se slike sela mojeg maloga, šetališta pored mora, gluposti neke, totalno bezvezne.
Frustrira me malo, možda i malo više nego što si želim priznati, ne znam jel ispred mene nema ničega zato jer ne gledam ispred sebe, pa ne mogu ni vidjeti ima li ičega, ili gledam unatrag upravo zato jer se naprijed nema što vidjeti.
Imam, taj neki, posao, o kojem nikad ne razmišljam, sve što mi je bitno jest da znadem u kojoj sam smjeni, tek toliko da ne osvanem tamo u krivo vrijeme. Onda odem na posao kao neki zombi koji je nekamo krenuo, ni sam ne znajuć zašto, pa onda jednom kad stignem, taj me dio posebno fascinira, čak i fizički prisutna na poslu, uopće ne razmišljam o poslu. Dobivam tamo neke zadatke, oduzmu mi par minuta samoorganizacije, i onda se nastavim baviti sa slikama u glavi, šetalištem, morem, nebom, nekim ljudima selamaloga, tu i tamo promasiram vrat i pripazim da uspravno sjedim.
Posao mi je ubibože dosadan i ne traži nimalo napora i aktivnog sudjelovanja.
Trebala bih napisati nešto pozitivno o tome.
Imam posao.
Ubibože nezahtjevan.
Ne, ubibože nije pozitivno.
Imam posao.
Imam pravo na godišnji.
Danas Mužjak ima rodjendan.
Zaboravila sam na njegov rodjendan, što je jako pozitivno, jer to znači da ne primjećujem da je sve stariji, i da skroz poštujem njegovu odluku da ne radi strkufrkupaniku oko svojeg rođendana.
U tu svrhu, Mužjak je napravio bogati ručak i odlučio se samoozlijediti bacanjem vrele zdjele po balkonskim pločicama. Pločice su preživjele, vatrostalna zdjela takodjer, a bilo je i nekih namirnica u ledenici s kojima si je mogao sanirati ozljede od opekotina.
Što je sve pozitivno.
Imanje i blagostanje.
Trebala bih nabrojiti barem tri pozitivne stvari.
Došlo nam je psetance na čuvanje.
Što je pozitivno jer vani pada kiša, a vani je psetancetu wc, i to je jedini način da se ukućane potjera iz kuće da malo prošeću po zvježem zraku.
Treća pozitivna stvar.
Osjećam da bih danas u nekom trenutku mogla početi plakat.
Što je jako pozitivno, jer imam neki poremećaj od kojeg nisam plakala desetljećima.
Trebala bih ovo zapisivanje pretvorit u svakodnevno silovanje na pozitivu.
Kao one žene kada ih udaju za ljude koje ne vole, pa onda one nakon jebanja i rađanja, pomalo počinju osjećat nešto za tog čovjeka, kojeg nikad nisu voljele.
Sve to sranje samo je stvar treninga i navike...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
22.02.2015. u 15:58 | 5 Komentara | Print | # | ^Kolateralne žrtve
Čini mi se da je počeo taj neki katolički post, to nešto, danas su se svi na poslu uzvrtili oko toga da za gablec ne smiju jesti meso, i da li je piletina jest ili nije meso. I osim toga, ovi što svakih pola sata odu u čikaonu začikati, pa su svečano izjavili da oni će se odreć čikanja.
Štoreć, nervoza je već vidljiva u zraku, na kraju, ne bih se štela mešat u narodne običaje, svi bi to bilo oke, kada od sve te njihove ovisničke nervoze i frustracije ne bi najebali i mi, ni krivi, ni dužni, ni vjernici...
Oznake: npr
18.02.2015. u 12:55 | 7 Komentara | Print | # | ^tko kasno kasni
A ništa, u trenucima predstaračke insomnije, umjesto osluškivanja otkucaja srca i zujki u glavi, mogla bih malo trošiti vrijeme u radovanju i plandovanju budućnosti. Sigurno ima nešto silno radosno tamo negdje naprijed. Sigurno ima nešto. Sigurno ima. Sigurno. Ionako mi se vrat već odrvenio od gledanja prema natrag...
18.02.2015. u 01:29 | 2 Komentara | Print | # | ^sve naj
Onokad palim komp pa u dosadi surfam, čini mi se kao da tamo živi svijet pun nezadovoljnih cvilidreta, koji samo traže bilokoji razlog za nezadovoljstvo, žalovanje, negodovanje, jadikovanje, zapomaganje, i štogod napraviš uvijek se nađe čopor gladnih kritičara, koji, naravno, znaju sve najbolje, nakraju mi ostane i meni samo taj neki okus nezadovoljstva, jer svijet je sve pun nekih krivih ljudi na pravim mjestima, koji rade krive stvari, a oko njih, sve drugi sve znaju sve bolje, i sve je tako nepravedno i naopačke postavljeno.
Nije nimalo nepravedno što su svi ti kritičari u teškoj besposlici, jer da nisu, ne bi imali vremena toliko žalovati i jadikovati i zapomagati i još to objavljivati svijetu, zaboravljajući na sva ta tehnološka čuda koja nam uopće dozvoljavaju da svoja sranja objavljujemo svijetu, a da pritom ne moramo ni pidžamu skinuti sa sebe. A imamo i hranu i grijanje, i neke grickalice pored tastature, jer da nemamo, ne bi mogli tako samozadovoljno i bahato srati i pametovati, bavili bi se onda ozbiljnijim problemima, bavili bi se sami sobom, možda...
U ljudskoj je prirodi, to, gledanje preko plota i uspoređivanje, beskrajno uspoređivanje, motiviranje natjecanjem. I sav napredak civilizacije samo je podređen tom udovoljavanju ljudskoj prirodi i potrebama...
Nisam zadovoljna. Imam lagodniji život od svih svojih predaka, ne moram ništa, ni spavati u ledenoj sobi, ni ustajati prije zore, ni odlazit na polje, ni kopat krumpire, ni rađati djecu, ni nositi drva i hladnu vodu na glavi, sve mi je pri ruci, sve mi je dostupno, ni za što se ne moram potruditi, izgleda da ni ta lagodnost ne pogoduje ljudskoj prirodi. Izopačuje je. Izopačava.
I stalno taj neki nemir.
Izgleda da se ipak mora čovjekoliko biće namučiti e da bi našlo svoj mir.
Redovno patim od nesanice kad idem na posao sjedeći u nekom prometalu.
Spavam kao beba kad se na posao vozim biciklom, a poslije posla, dvaput tjedno, barem, pretrčim desetak km, vani, na svježem zraku.
Čini se da je lako izaći sa svojim nemirom na kratke staze. Treba samo natjerati tijelo da teško radi na duge staze. Onda mi ostane samo umorna jedna ljuštura, koja jedino čezne za snom i odmorom.
Zasluženim odmorom.
Problem je s onim vremenom nedoumice kada nisam dovoljno umorna da bih odmarala, a ni dovoljno odmorna da bih stvarala. Pa onda tako tupo blejim u statuse i razmišljanja vječito nezadovoljnih drugih ljudi, koji samo čekaju vdjet neki tuđi pokret e da bi imali na što lajat. Problem je taj što onda moje nezadovoljstvno samom sobom jednostavno procvjeta.
Najgore je i kad se zapletem u razmišljanja o prošlosti i o tome kako se doživljaj prošlosti kroz vrijeme mijenja, i lošim mi se čini što, konačno, u potpunosti razumijem onu mudrost o tome kako bi krasno bilo imati ovu pamet, a onu mladost.
Ne želim razumjeti te šablonske mudrosti.
Žellim ih razbiti u komadiće.
Kao i onu o nerazumijevanju među generacijama. A sve samo običan nedostatak komunikacije. Komunikacija je nešto što može funkcionirati samo kada se imputiraju emocije. Emocije su zasljepljujući farovi. Ne valja kad ih usmjeriš direkt u onog tko te pokušava vidjeti. Smetaš.
Jutros sam se dugo budila i ružno sanjala. Vozila sam auto deset cm od ruba rive, a kočnice mi nisu radile. Ni mijenjanje brzine nije pomoglo. Buđenje jest.
Najgore situacije u životu su one iz kojih se ne možeš probuditi.
A to je jedino što želiš.
Daleko smi mi od najgoreg.
Samo što najgore to ne smije nanjušit, zato i jadikujemo, da ga zavaramo...ljudska priroda, a ima nešto i u kulturi.
Puj, puj, puj...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
13.02.2015. u 12:22 | 5 Komentara | Print | # | ^Mrak u snijegu
Dobro, napadalo je. Hladno je. Mrzlo je. Ledeno u pm. Svidja mi se to u blatogradu, kad napada snijega, pa onda sve funkcionira. Ljudići tapkaju po snjegiću, a oni neki, lopataju pred zgradama i dućanima, autobusi voze, auti voze, sve nekako nekamo ide. Osim toga svega, sviđa mi se i to što ovdje puno ljudi ima peseke i onda im tepaju po ulici. Ima ih isto onih koji ne vole peseke, jer, navodno, kakaju, ima jako malo lokala koji primaju peseke, ali nekako mi se čini da je ovih s pesekima više, i da će se taj dio, neljubavi prema pesekima, isto morati pretvoriti u mirni i kulturni suživot. I da su ljudi svakako mirniji i zdaviji i sretniji kad imaju peseka kojem mogu tepati, onda krenu nekako tepati i jedni drugima dok im se peseki igraju, malo prestanu s tepanjem kad im se peseki pokolju, ali, uglavnom, to je to. Ljubav, briga, i pažnja.
Kad napada snijega, onda ne idem vlakom. Vlakovi su u snijegu.
Idem glupim autobusom, jer glupi autobus uvijek vozi. Malo se ljutim na glupana jer mi jutarnji vozni red ne paše, pa, ili jako zakasnim, ili jako uranim. Ne znam koji mi je ili gori, kašnjenje ne valja, a cupkanje na snijegu i čekanje na ključaricu isto nije neko veselje.
Čekam još sutra.
Veselim se biciklu. I bojim se da ću se razboljeti među ljudima.
Bili smo nedavno na svečanom obiteljskom ručku s bolesnim obiteljskim članovima, i mužjak se je uspio razboljet nakon toga. Mladunče svaku malu pokušava, ali mu ne ide to baš najbolje. Ja se ne smijem razboljeti radi korporativnog običaja korporacije da bolesnima skida jednu četvrtinu plaće s plaće ako se prijavi bolovanje, pa korporativno čoporativno trošimo onda godišnji. Otužno je trošit godišnji na gripu. Ili temperaturu. Ili upalu pluća. Ili biloštotakvoga. No, opet, ako ništa drugo, makar imamo izbora. Pare ili godišnji.
Nabavila sam neke prirodne sastojke, neki brezin ugljen koji upija gasove po crijevima. Više ne patim od napuhnutosti. Čitala sam negdje da je osjećaj nadutosti jedan od devet prokazatelja raka jajnika. I to me malo zbunilo. Jer ja nemam osjećaj nadutosti, ja sam zbilja naduta. I crijeva mi klokoću. Više ne klokoću, nakon prirodnih sastojaka ugljena od breze i koromača i svega čega još ne. Ako nisu jajnici, onda mi je vjerojatno sjebana kultura bakterija u crijevima. Pa me muče, ustvari, one bakterije koje su nekulturne. Druga zbunjujuća stvar je ta što je ta muka povezana s menstrualnim ciklusom. Što opet može imati veze s jajnicima. Iako, nije nužno, može imati veze s estrogenom koji dirigira imunitetom, pa tako i bakterijama. A nije da sam neki ljubitelj doktora Hausa. Malo je preveč napuhanko za moj uvrnuti ukus. Više volim smotance nego napuhance. To bi se isto dalo povezati s napuhnutim crijevima.
Sve se da povezati. Samo ako se oće.
Voće isto zna napuhivati.
Na vrijeme sam počela piti i ulje noćurka. Tako sam spriječila one ciste po cicama, koje imaju tendenciju samozapaljivanja, da me maltetiraju i probadaju. Ovaj mjesec, čini se, kao da se posložila obrana od peemesa, skoro pa savršeno.
I navukla sam se na trčanje. I to baš po ovoj zimi. To će mi ostati ucrtano kao sjećanje iz zimskog blatograda. Noć, mrzlo, i odsjaj svjetla u jarunskom jezeru. I srećica, naravno. :)
kako je to moguće...
Nemam ništa kontra djeteta od tri roditelja, nemam niš protiv dizajniranja djece, to je ionako duboka ljudska potreba, da se rade male fotokopije svojih plitkih želja, da djeca imaju ono što mi nismo, puno para, plave oči, dobre noge, i velikog pišu, i da pojebu sve što se kreće, kad već mi nismo, u čemu je toliko velika razlika između majki koje glade svoje trbuhe i sanjare o nekom čudu unutra, i onih, koji ta čuda koja su zamislili, sad i mogu ostvariti upravo onakvima kakve su zamislili, oni koji su zamislili da će ih ispunjenje njihovih trenutnih želja učiniti sretnim, ionako će, prije il kasnije, morati spoznati da sreća ne leži u tom grmu, a oni koje žele sve prepustiti bogu dragom, njima to prepuštanje isto ne bi trebalo uskratiti, iako, ni oni neće biti sretni dok se cijeli svijet ne podredi baš njihovom bogu, kakogod okreneš, glupo je tražit sreću u ograničavanju tuđih postupaka, pa ni u osuđivanju, što je vremena manje preostalo na ovome svijetu, to se sve kristalnijim čine stvari koje su gubljenje vremena, gubljenje vremena je i sve i ništa, ovisi odakle gledaš, iako, nakraju, svejedno je.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
05.02.2015. u 15:22 | 3 Komentara | Print | # | ^pravila prirode i društva
Tako je to, kao u prirodi, sve što se ne može braniti, to se zakamuflira neuglednom ružnoćom, a što je otrovno - drečavom ljepotom.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
03.02.2015. u 11:47 | 3 Komentara | Print | # | ^pozdrav
Možda, da bismo se izvukli od još jednog velikog rata, pa bi nam, još malo, pa dobro došla neka velika prirodna katastrofa. Malo za razrijeđivanje stanovništa, koje smeta samo sebi međusobno, mužjak uvijek veli, kad poželiš poboljšati svijet tako da bi ga napola potamanio/la, onda pristani poginuti prvi, sigurna sam da ima takvih luđaka koji pristaju poginuti prvi, to su, vjerojatno, isti oni koji motaju bombe oko sebe, čini se časnim i pravdenim ali, čast i pravdu smo ionako sami smislili, i kao sve ostalo, i to je podložno različitim tumačenjima i doživljavanjima, kakogod bilo, kadgod vidim one neke ćelavce koji misle da su im krivi stranci što oni nemaju posla i loše žive, padne mi napamet da bi dobro došla neka prirodna katastrofa, koja bi te ćelavce prisilila da se prihvate krampa i lopate, pa da rade nešto korisno u tamo dole kanalizaciji, namjesto onih protiv kojih demonstriraju svoju plitku pamet.
To bi nas unazadilo, otelo nam interneta i sve one robote, ali, očito, možda neke stvari ni ne zaslužujemo, iako su zasluge isto samo naša izmišljotina u manipuliranju sobom i dnevnim boravkom i svijetom...
Sanjala sam jutros da imam zlatnocrnu ribicu za ljubimca, jako pametnu i dragu i lijepo, ali onda je umrla jer je akvariju ponestalo kisika. Opet srcodrapajući san u kojem stradava nedužni i bespomoćni ljubimac. I loš osjećaj nakraju.
Osim lošeg osjećaja u glavi, opet je nastupilo doba nadutosti i bolova u trbuhu, morat ću se obratit za neku apotekarsku pomoć, ne da mi se više trpit...
Oznake: Ljetovanje.., plaža
02.02.2015. u 15:04 | 6 Komentara | Print | # | ^Naslov
Jutros sam sanjala uznemirujući san, kao da smo imalu nekog malog zeku, koji je ustvari bio naše psetance, ali kako je bio zeko, tako smo ga odlučili pojesti, pa da ga to ne boli, dali smo mu anesteziju koja ga je držala budnim, ali bez bolova, pa je zeko tako ostao bez nogu, na kraju je netko poželio pojesti mu kičmu, i morala sam ga prerezati na pola i čupati kičmu, i pritom sam plakala i ponavljala jelda da te ne boli, samo reci da te ne boli, a zeko-psetance je onako šutke gledalo ispred sebe, i ništa nije odgovaralo, i postalo je nepodnošljivo, i onda, buđenje.
Postoje ljudi koji vjeruju da viši slojevi svijesti nemaju potrebe jesti meso jer su svjesni (visoka svijest donosi višu svjesnot, jelte, jebla me pravopis), bolova i patnje mesa kojeg jedu, iako to meso više nije živo, ali se zato napatilo od nasilne smrti, a nepravdu prekinuća života da ne spominjem, men se čini da na ovom su planetu visoko svjesna bića dovedena samo da se pate, nešto su, mora da su zgriješili na toj nekoj svojoj razini svijesti, pa je zato svakako blagoslov bit siromašan sa sviješću, onda prihvatiš sve kako jest, jer nit ne osjećaš da bi moglo biti nekako drugačije.
Sinoć je bio potres, da, velika vijest, malo se treslo pa svi bruje, naravno, veći je strah od toga što smo svjesni da smo na trusnom području i kad počne tresti, pa se čini da može biti ozbiljno i da se može ponoviti i da sve može sravniti, i nitko ne stigne uživati u to malo ljuljuškanja na kauču... poslije mi se srce treslo još neko vrijeme, opet mi povisilo razinu hormona stresa preko svake granice normale... jebena je ta svijest, jebena.
Oznake: Ljetovanje.., plaža
01.02.2015. u 09:15 | 7 Komentara | Print | # | ^