uživo je bolje, kažu
Tu i tamo me nazove bivši šefonja na mobitel. Jer se preko maila uvijek posvadimo, jer mi on uredno šalje neke linkove koji su svi apokaliptični i negativni i samo me nerviraju. I onda se ljutim na njega zato jer niš korisnog ne radi, nego se samo bedira sa kataklizmičnim osvrtima na ekonomsku situaciju naše barke male koja tone, tone, tone... i nikako da dotakne to dno, dovraga i barka.
Da, tone, i da teško je, i da, još je teže othrvati se svemu lošem i u svemu tome se okrenuti stvaranju nečega.
Lakše je buljit u portale i klikat po fejspuku i ostat tako paraliziran ko pasanac na autoputu.
No, ipak, valja naglasiti da je moj bivši šefonja rođeni poduzetnik.
Što znači da kad u nešto ulaže, da onda očekuje povrat uloženog.
Što je razlogom radi kojeg je prestao biti poduzetnikom.
Jer nema povrata već godinama.
A on se makar izvukao na vrijeme, jer oni koji nisu, oni se sada hrvaju s dugovima koji se, jednom kad uđeš u minus, kote naočigled.
Pa, onda, uglavnom, htjedoh reći, da kad se čujemo preko mobitela, onda se nikad ne posvadimo. To vjerojatno zato jer pričamo onda o sebi i stvarnim ljudima oko sebe, a ne o politici gledanoj kroz monitor nekog portalskog novinara.
Pa tako, uglavnom, pričamo o godinama, debljanju, karcinomima, slomljenoj kičmi njegovog prijatelja, beskrajnim kemoterapijama njegovog šogora, i onoj točkici koja mu se svaku malo pojavljuje na nosu kao staračka pjega, a on si je umisilo da je melanom.
Ako ništa drugo, barem priznaje da je nepopravljivi hipohondar.
Pa se onda dotaknemo i posla.
Stanje u lučkom gradu, odavno je katastrofalnije u odnosu na metropolu, ali opet... rekao je da su konačno i definitivno i zauvijek odustali od prostora. Onog istog kojeg sam na svojem zadnjem poslu u tom gradu pokušavala održati u plusu. Onog istog koji je u najmu njegove obitelji 50 godina. Tri generacije su uspjele raditi u tom prostoru.
Matematičari. Ova barka tone li ga tone 20 godina, što znači da 30 godina najma otpada na privatni biznis u onom mraku socijalističkom, kojem se najviše od svega zamjera da nije omogućavao privatnicima biznis.
Moram se sada ponosno pohvaliti da, eto, poznajem obitelj koja je 30 godina uspijevala imati svoj biznis unatoč i uprkos svekolikoj klimi zabrane i komunističke tlapnje u tzv. državi, kakoliseveć zvala, a onda kad je nastupilo svjetlo dana pod geslom omogućimo obrtnicima, privatnicima da slobodno rade svoje male posliće, e, onda je tek nešto krenulo ukrivo i pomelo dvije generacije zaredom.
Vjerojatno je to radi toga što im je sad predobro i sve im je omogućeno, pa su se ulijenili. Ti obrtnici koji su preživjeli sve strahote bivšeg režima.
Trebalo ih je valjda jače pritiskati, barem onoliko jako koliko su ih tlačili u onom komunstičkom mraku, sada bi još uvijek bili živi, žilavi i imali bi povrat uloženog.
Mlitavci.
Reče mi još da je trend vraćanja ključeva gradu od strane unajmljivača prostora vrlo popularan. Jer da se otvara neki, još jedan, još megalomanskiji centar koji je popapao sve male dučančiće i sve male trgovinčice u gradu. I da je nasreću uspio uvaliti nećakinju u neki dućan cipela u tom megalomanskom centru. Nakon što je i ona potrošila godinu dana u šefovanju i pokušajima da održi taj mali dučančić u tom malom prostorčiću sa najsmešnijom najamninom na svijetu.
I onda, nakraju, ja nemam neku utješnu.
Em smo 4+, živmo u tijelima koja vidno odlaze u klinac krasni, (te škripe koljena, te crijeva neće radit, te rastu šlaufovi, te sve neke izrasline ispadaju odnekud) em sve okolonaokolo ide u klinac krasni.
Kad pomislim, možda je i bolje ono kad mi šalje apokaliptične linkove i onda se nanerviram i pošaljem ga u klinac krasni. I onda mi se makar tlak popne pa budem nabrijana.
Jer, ovako, kad si ga lijepo zborimo, i još ljepše tješimo, baš ostane taj neki grdi osjećaj svekolikog poraza u životnim bespućima...
mora
Jutros sam sanjala da mi je tata umro. I da je to tako, eto. A onda sam se počela brinuti zašto ne osjećam ništa. Jer je to u snu bilo normalno da je on umro, pa više ga nema, pa šta sad, eto. Pa se umiješala svijest, podsvijest, nešto se umiješalo i počelo me napadati zato jer nisam osjećala ništa loše prema toj činjenici. Ni tugu, ni bijes, ni žal, nita, nita.
Pa sam se probudila zbunjena.
I pokušavala se sjetiti da li mi je tata inače živ ili mrtav.
Isprve nije bio živ, a onda jest.
Da se je njega pitalo, on bi rekao da nije, odavna da nije.
Možda me zato zbunilo.
Onda sam ošla šetati psetance. Koje je jutros pošteno krmilo, a onda se zamnom razbudilo i krenulo se čohat i cmoktat i vježbat jogu. Stalno vježba jogu to psetance.
Nogice pruža naprijed, guzu u zrak, rep visoko, onda njuška visoko u zrak, guza dole, zadnje noge mrtvački ukočene ravne, i tako naprijed nazad uz obavezan glasni zijev na kraju.
A onda sve to strese sa sebe.
I počne veselo trčkarati ko navijena igračka u šest ujutro.
Psetance isto zna sanjat. U snu trči, reži i ponekad smiješno laje.
Drago je, to psetance.
Poslije, poslije, biciklo, posao, biciklo, kuća.
Zvala sam mamu. U brizi, naravno, iako praznovjerje kaže da kad nekog sanjaš mrtvog, da mu onda spašavaš život. Ne razumijem praznovjerje. Samo da je dobar osjećaj kad se otkrije da je ružan san samo ružan san.
Kući svi živi.
Mužjak kaže da je ovo ovdje moja kuća, moje doma.
Sve je to zbunjujuće, ustvari.
Život.
4+
Onokad mužjak ode van na mušku večer pa se vrati u sitne sate ubiven, pa leži ujutro prebiven, uopće mu ne zavidim.
Došla sam stara.
Umaraju me ta noćna bauljanja, tankanja alkoholom, pijana prtljanja i pametovanja, pa još kad se u tri ujutro nađem u nekoj veci i vidim tamo u nekom umazanom ogledalu svoje umorno lice koje vapi za snom, i koje ima one bore zaglavljenje u alkoholno dimnom smijehu, pa još ajde, dobro, de, nego drugi daaan. Drugi dan mogu bacit u smeće.
Nekad nije bilo tako...
Kad sam jaaaaa bilaaa mlaaaaaaaaaadaaaaaaa :), najbolji je bio postalkoholni dan. Jes da se sve vrtilo, i da je u glavi bilo mutno, ali veselje je bilo još sveprisutno. Ostaci alkoholnog isparavanja su još djelovali pozitivno.
Sada više nije tako.
Sad sam ubivena, a veselje je isparilo. Ostao mi samo ubiveni dan. Mamurluk.
Pa onda više volim zaspati rano, i probuditi se rano bistre glave. Jes` da je to moje rano ono oko osam/devet sati, ali, bitno je da je glava bistra. To. Čudesan je taj osjećaj bistre glave.
I čudesna je ta riječ bistra glava, mutna glava.
Bilokakobilo, došlo je vrijeme kad najvolim zaspat rano, probudit se rano, imati bistru glavu, popit kavu i onda se pošteno prosrat.
Bakica.
otišlo zeleno u šućmurasto
VOLEM, VOLEM, VOLEM, NAJVOLEM! :)
ne volem. :/
Ljeto se je umorilo, sjene su se produžile do granica puknuća, i sve je nekako dramatično. Vrućina, sunce, svjetla puno, a sjena još više. Aman taman za depresiju. A i lišće umire. Isto za depresiju.
Jedan list kad se rodi, i onda negdje u ovo doba padne na zemlju, to je to.
Običavam zato ne obraćati pažnju na to je to. Previše je listova na drveću što naviruje nam se u stan, tko će pazit na svako posebno, ali, ako pomislim na svako posebno, onda to nije dobro. Tuga me hvata.
Rekoše mužjak da otkrili su kako štakori imaju smisla za humor i da se znaju smijati. Smiju se jedni drugima i tom nekom svojem pacovskom humoru. I da tako vjerojatno i svi ostali sisavci imaju neke svoje šale i pošalice kojima se hihoću, na onom nekom svojem životinjskom smijehu.
Grozno je to znati. Da ti se hrana nekoć smijala i smišljala viceve.
Nekim čudom, te mi misli padaju napamet samo kad mužjak servira lignjice za ručak. Samo onda mi iskaču ideje o tome kako je to uredno sasjeckano meso nekad bilo dijelom kompaktnog tijela koje je imalo svijest, a možda i smišljalo viceve. A sad leži tu, jedan krak tamo, drugi amo, i onda neki kolutići. Nikad se više neće spojiti i imati sretne misli.
A onda poslije, s tim lignjicama, uvijek neke probavne smetnje. Te napuhanost, te grčevi...
Osim toga, te probavne smetnje, sve ih više imam, osjećam se ko prava gutačica helija. Plinovi me po trbuhu probadaju na svakodnevnoj bazi. Ni trbušnjaci više ne spašavaju.
Možda je to zato jer ih ne radim. Samo mislim na njih.
Osim toga, svega toga, mužjak se vratio u normalu. To znači jedan snošaj dnevno. Sasvim dovoljno da se ne stignem poželit. Sve mi je jasnije zašto se to zove bračna dužnost. Obaveza i to.
Meni treba više.
Ne snošaja, nego pauze...
No, muško je naučilo da sam spora i da me nikad neće dočekati ako se sam ne potrudi izvojevati svoje.
I sve dok dobija svoje doze, on sretan.
Jednostavan narod, ti mužjaci.
Osim toga, svidjeli su mu se moji zatečeni i nedovršeni marifetluci. A nije ni vidio ono nešto grozno što sam zasrala.
Brojim dane. Iako sam sigurna da neće vidjeti sve dok se zasranim ne bude morao poslužiti, svejedno, zabavno je to, nekim dijelom.
I to kako radosno prihvaća sve te moje pizdarije, i to je isto zabavno.
I kad bih sad mogla nekim čudom prdnut, to bi bilo najzabavnije od svega.
Ali, eto...
život s kuvarom
Mužjak se vratio u sitno noćni sat, tj, sitno jutro, kakogod, vratio se napaljen i lagano smrdeć na cigarete. Vozio se s pušačkim mužjacima. Pa su ga usmrdili.
Dva tjedna razdvojenosti bili su dovoljni da razdvojenost stigne do ruba nepodnošljivosti. Tako da mi je uspješno ukrao noć. Pola nje od očekivanja, drugu polovicu od dočekivanja.
Pa me onda dočekao napaljen usred bijela dana kad sam se vratila s posla.
Pa je bio napaljen poslije ručka.
A navečer sam zaspala odmah sad istog trena, pa je morao bacit drkicu.
Ne znam da li je ovo na rubu veličanja mužjaka ili nešto nije u redu s njim.
Napaljen je, uglavnom.
A onda je, boguhvala, počeo kuhati.
Ustvari, odmah je počeo kuhati prvi dan, i onako napaljen, isto je kuhao.
Pa se sad ne mogu točno odlučiti da li mi je više falio njegov lik, ili njegovo djelo. Njegova kuhinja.
Moram odmah naglasiti da nisam zmaj i da ne živim u tajnoj vezi s alexxlom, nego, ima još tako napaljenih testosteronaca koji vole kuhat na ovome svijetu, a čak i u ovome gradu. :) A možda i u istome kvartu. :|
I nije da ja ne znam kuhati, nego to moje... nekako nije onako ukusno, nije ni blizu ukusno onome što mužjak priredi. Čak i najobičniji tost njegov je čudesno bolji od mojeg, iako su svi isti sastojci u igri. Njegova korica je nekako slađa. I sir kruskaviji. Čak i onaj umak od čilija iz konzuma je čilijastiji kad ga on prelije preko tosta.
Sve je nekako bolje.
I tako...
Sad opet jedem ručak obilati, i onda se navečer prežderavam... a baš sam se lijepo uglistila.
Doviđenja glistice, vrijeme je da se vrate kilice...
Što se tiče moje kuhinje... usudila sam se uslikati ono neš` što sam si spremala prije nego sam se razboljela i počela povraćat i imati proljev. Pa si sad gledam to neš` i čudim se kako sve ove godine prije nisam umrla od gladi, bolesti, nedostatka vitamina, žutice ili čega već, od te svoje presmiješne prehrane.
Vjerojatno zato jer oni koji ne jedu niš` ustvari žive duže od onih koji se prežderavaju, barem su tako dokazali na vinskim mušicama, ali opet...
Ne, ovo nije rigotina s kraja mojeg samovanja, ovo je ručak s početka, ispod sve ove nabacane hrpice kriju se fileti bakalara, i kolikogod bljakasto izgledalo, ovo je ustvari jedan skroz ukusan obrok.
I naravno da je ukusniji kad ga mužjak priredi...
Ondak, gle opet, rigotina! No, ispod razlivenog sira, krije se ovaj puta kajgana, inspiracija došla s alexxlovog žunjmanjka, ovi listići upali su negdje s balkona, bogtepitaj što je to, s obzirom da na balkonu uspješno suživaju bosiljci, mente, vlasci, origani, ružmarini, a ja ih jedva razlikujem...
No, za razliku od prijašnjeg oblizeka s bakalarom, mužjak ovo ne bi učinio bolje, on ovako nešto ne bi pristao učiniti ni pod prijetnjama, ovo je ono nešto što spada u rang javnog sramoćenja.
Opa, evo još jedne rigotine! Ali ovaj puta su i krumpiri u igri. I nezaobilazni sir. I opet neke trave.
A što reći...
Za promjenu, opet nešto sa sirom! Aaaaali ovaj puta bez jaja! Nikako da se riješim tog sira... I ovaj puta sam ostala i bez slatkoljutog čili preljeva, pa eto, masline, kao zdrave su i to...
A onda malo egzotike. Povrće iz tiganja. Bilo je par varijanti, jedna s pićetinom, druga s gljivama, treća sirotinjska samo s lukom i šampinjonima. Ovo mi je među najomiljenijim klopicama.
Ali, mužjakovo je opet, nekako... slađe, jebemu...
Bljuzgica nad bljuzgicama, rigotina nad rigotinama, a u rangu dražeg mi od povrća iz tiganja - guakamolo naravno.
I ujedno jedina hrana koja mi je uspjela biti boljom od mužjakove bljuzgice.
Slučajnost, valjda.
Uz ovu izuzetno zdravu hranu pašu samo izuzetno nezdrave načos grickalice iz vrečice... inače bih se raspala od zdravlja, a to nikako ne bi bilo dobro...
I onda, najdraže, najnezaobilaznije, salate u svim oblicima. Uz obavezno ukrašavanje kikirikijem, bademima, grožđicama, pizdarijicama, i onda život na njima po cijeli dan.
Mužjak nekim čudom nije fan pizdarija sa salatama... ne znam zašto.
I ne znam zašto i od čega sam se baš razboljela.
Sad primjećujem da je sve što sam jela uglavnom bilo žute boje. Manjak boja, u svakom slučaju.
Sretna sam da se ne moram opet bavit prehranjivanjem sebe.
I ne smijem se puno hvaliti s mužjakom. Bolje mi je reći puj, puj, puj... to tako praznovjerne babe, mene su pljuvale od malih nogu, pa eto... daleko dogurala.
Počelo mi je opet doba hedonizma.
Budem bila sretna par dana.
A onda će opet doći red na neku njanjavu kuknjavu... :P
n
Nedjeljom mi ne valja raditi ništa. Ama baš ništa. Nedjeljom me grize zavist i ljudi mi idu na živce, i štogod da krenem zabrljam.
No, najveć od svega me muči zavist.
I to jer u zadnje vrijeme sve radim kao neki prosječni nadobudni amater.
To jer dok radim, cijelo vrijeme mislim na druge poslove koji me čekaju, i kako će to što radim izgledati na fejspuku. Onda gledam po tom fejspuku, ljudi imaju neke svoje živote, meni se oni čine baš uspješnima i dalekima, i onda opet u kurcu, i onda, opet, koj klinac uopće gledam te neke ljude i njihove živote?
Uuuuuuuuuuužaaaaaaaas.
Trebala bih ubit taj fejspuk.
Pa malo bauljati izgubljena po stvarnom svijetu...
Kad ljude koji nemaju fejspuk smatraju uvrnutima.
Treba tek vidjeti ove što ga imaju.
Mene, npr.
Loš dan ta nedjelja.
Utjeha je u hrani.
A konstipacija opet nastupila. Moram se vratiti pivi, vinu, alkoholu. Ne ide ovo vako više...
viroza
Ono je doba godine kad limene rijeke mile na more, kad su ulice kontinenta prazne i prozračne i zrak je težak i bla.
I uspjela sam se nekako razboljet. Mučnina, riganje, proljev, slabost. Slabost zato jer ne jedem. Ne jedem od mučnine, a pomalo i vrućine. A i boli me glava. To isto zato jer ne jedem, valjda. Sve je povezano i uvezano. Furam se da sam teško bolesna i da se raspadam. To valjda ide zajedno sa starenjem. Gledam te neke stare ljude, i pokušavam zamisliti svoje ruke stare s pjegama i suhom kožom, umorne noge, nabrekle vene, naborane kapke, sve to što sam godinama navikla gledati napeto i svježe, bit će jednog dana naborano i suho. Ako bude sreće, naravno.
Sreće...
Furam se da neću biti te sreće, da će me nešto odnijeti puno ranije. I to što me nosi slabost i glavobolja i nemogućnost da se sjetim datuma, imena, sve to ne pripisujem virozi, nego tome... onoj riječi koja označava umišljene bolesnike a ne mogu je se sjetiti, hi, hihi, hipohondri! E, to.
Jednom je mužjakova milmajka rekla da kad stariš pored nekoga, da to onda ni ne primjetiš, jer sve promjene idu tako polako da se navikneš prije nego ih primjetiš. A onda valjda vidiš neke fotografije pa se zgroziš. Ali valjda je sva mudrost u tom privikavanju, prihvaćanju, valjda.
Moji roditelji nisu tako lijepo starili. Bolest ih je dotukla preko noći. Odjednom su se pretvorili u sedamdesetogodišnjake, iako su imali tek pedeset i koju. Sijedi, umorni, naborani i nesretni.
Ponekad se mislim da bi bilo super znati što te u životu čeka. Da bi onda živjeli opuštenije i planiranije. Sve bi isplanirali, kad ćemo radit, kad ćemo trošit, putovat, kad ćemo spiskat svu lovu tako da lijenim potomcima ne ostane ništa, i sve tako, po špagi.
Planiranje.
Ponekad mi se čini da je planiranje ljudska najveća boljka. Oduzima tako puno energije, vremena, radosti, a najčešće bude promašeno.
Dobila sam opet psetance na čuvanje. To jer je vrijeme godišnjih odmora, a psetančadi nije svuda dozvoljen pristup. Doveo mi ga je gazda, psetance mi se silno obradovalo, potrčalo u susret, i na pokušaje gazde da ga pozdravi i privuče pažnju, odreagiralo totalnom ignorancijom. Ono je odmah prihvatilo novu situaciju i krenulo prema svojem drugom brlogu, drugom čoporu, bez imalo grižnje i osvrtanja. I bez imalo razmišljanja i planiranja o tome što će jesti, gdje će spavati, kad će kakati. U tom trenutku mu se očito nije ni jelo, ni spavalo, ni kakalo. Samo se veselilo, mahalo repom, i radosno skakutalo po stepenicama.
Jutros smo ubili jednu dugu šetnju.
Sad mi krmi pored nogu.
Smirujuć prizor, to krmeče psetance. Rekao bi čovjek totalna opuštenost, ali vraga, čim mrdnem, već je i ono spremno na akciju.
Čudesni su ti psi.
To njihovo neplaniranje. Sposobnost da legnu zakrme. I da se ne brinu unaprijed.
Puno sam učila od pasa u svojem životu.
Njihov život je jedna jednostavna borba za hranu, pripadnost i seks. Obrnuto. Seks, hranu, pripadnost. To im je ljestvica vrijednosti. To ako nisu kastrirani, naravno. Inače im ostaju samo hrana i pripadnost.
Imala sam cijeli život puno pasa lutalica na hranjenju i ispomoći, ali samo jednog psa zauvijek. Od rođenja do smrti. Poslije njega, naravno, rekoh da više neću imati psa. Možda, ako dočekam penziju, u penziji neku kućicu i uvjete, onda može i pas. Da imam vremena za njega.
A onda, kad sam pokušavala volontirati u azilu, onda sam mislila da ako ikad budem imala uvjete za psa, da ću tamo uzeti sve pse iz jednoga boksa (a po pet bi ih držali u par kvadratnih metara), i držat ih u velikom vrtu, i da neću onda ni trebati vrijeme za njih, samo neku lopatu za skupljanje govana... ali to su sve nebuloze.
Vrijeme, novac, uvjeti, sve su to škuže.
Ono što mi najteže pada u cijeloj toj psećoj priči jest to njihovo starenje. Ono kad od vižljastih zvijeri koje ne mogu prestati trčati, preskakati ograde, loviti lopte u zraku, bacat se u more, izvodit pizdarije i raditi štetu po stanu, nakraju postanu skvrčena i umorna stvorenja tužnih očiju koje svaki korak boli.
I ono, kad bih išla sa svojim starčićem u šetnju šumom, pa bi se on onda poželio igrati šiškama, i radosno započinjao onaj naš uigrani ritual, onako, prvo on ugleda šišku i stane ko ukopan, onda ja šiknem tu istu šišku visoko u zrak, a on se zaleti i lovi je još prije nego je počela padati, to mu je bila najomiljenija, i onda kad je ostario, pa bi poželio se igrati, morala sam paziti kako da mu bacim šišku, da je stigne uloviti, a on bi se uglavnom sapleo i pao prije nego bi uopće krenuo. I onda, tužno me pogledavao kao da se ispričava i mučno se podizao sa zemlje da nastavimo tu šetnju... bez igri i šišaka, nikad više igara zatrčavanja i skakanja, samo otužna i umorna šetnja. Bolio me najviše taj njegov razigrani duh zarobljen u ostarjelom tijelu, i onda gledanje tog ostarjelog tijela kako dan po dan ubija duh u njemu... I sva ta bezbrojna saplitanja i padanja po stepenicama, isto kao i po ravnom, koja su uslijedila... i uvijek na kraju onaj tužni pogled, kao da mu je žao, a onda je prestao i pogledavati, samo bi se po sto i prvi puta mučno podizao sa zemlje pogleda usmjerenog negdje u prazno, kao da mu je već dosta te naporne igre u kojoj ga vlastito tijelo izdaje.
I nema tu pomoći.
Neki ljudi kažu da se pomoć pruža onda kad se staroga psa uspava, neki kažu da je pomoć kad se životinju kastrira. Mi nikad nismo pomogli našem psu. Cijeli život su ga mučili hormoni, i starost ga je dosljedno umlatila. Imao je jedan fino naporan život, dakle. Jedino što nije bio gladan. I igrali smo se sa šiškama. I imali još neke igrice po kući. Lovice uglavnom, to je išlo tako da onaj koji nema plastičnu bocu, taj lovi, ovaj s bocom bježi...
Život.
Psetance gricka svoju igračku i valja se po tepihu. Ne izgleda zabrinuto. Ne brine ga gdje su gazde i što ćemo raditi popodne. Zato sam ja tu da se brinem. Moram u dućan po pseću hranu, a i po nešto za sebe. Nemam pojma što bih, osim da je sutra nedjelja... i da to valjda nešto znači.
I da još imam puno nezavršenih marifetluka po stanu.
A slabašna sam...
Red, vrt, trač... (tri točkice)
Ima taj neki način na koji se čisti kuća. Prvo treba očistist svoje dvorište, a onda je u redu tek komentirati tuđe.
Nikad nisam vidjela nekog plemenitog smisla u komentiranju tuđeg. Osim s nekim tko se slaže s mojim komentarima, pa to tračanje onda bude samo isprazna potvrda međusobne simpatičnosti i povlađivanja. Ono, kao kad si majmuni trijebe krzno, ili se psi razdragano ližu po šupcima.
No, istina je da rijetkost je naići na dobrog sutračara.
Recimo da mi je mužjak najbolji sutračar uživo, ikada. Ne recimo, nego jest. Ne samo zato jer sam s njim inače intimna, pa mi nije onda ni mrsko uvlačiti se u te smrdljive šupčane dijelove duše, nego upravo zato jer se on ne uvlači, nego zna mahat s argumentima. I argumenti mu počesto imaju smisla. A ponekad ih srušim. A ponekad ih srušimo zajedno. Moje ili njegove, svejedno je, to rušenje je najzabavniji dio, kakogod.
Porušimo to staro i klimavo i napravimo si mjesta za novo i moderno i sjajno. Veselje.
To je ono što se ne može doživjeti s uvlakačima, jer oni samo klimaju i potvrđuju. Ne sudjeluju. I dosadni su. Ili ne razumiju pa ne znaju što bi rekli, pa ponavljaju one neke obrasce, te tako to treba biti, te tako je oduvijek bilo, te sutra je novi dan, i bla, bla, bla...
Kakogod.
Bilokako, jednom kad krenemo, i kad preskočimo čišćenje svojeg dvorišta, najdraže nam je zavirivati u dvorišta takozvanih tradicionalista, desničara i zadrtih katolika. Zato jer tamo uvijek vlada neki urnebesno savršeni red. Čak i kod, po difoltu smušenih, žena, ako su one tradicionalistice, nagnute udesno i zadrte katolkinje, tamo će isto biti besprijekorni red.
Pa se onda čudimo tom redu.
Tradicionalisti, desničari i zadrti katolici su svi redom ponosni na svoj red. To, jer njihovi vrtovi nisu zarasle jazbine grmlja izraslih iz dreka neke ptice slučajne prolaznice, nego su njihovi vrtovi brižno i uredno počupani, i u njima rastu samo one biljke kojima oni dozvoljavaju. One koje izgledaju kao iz udžbenika za tradicionaliste, desničare i zadrte katolike. I savršeno se uklapaju u taj njihov počupani i osiromašeni svijet. I ako im kojom zločestom namjerom ubacimo neko strano sjeme, nekog egzotičnog uljeza koji će odskakati od tih par stabalca koje brižno zalijevaju, oni će to brže bolje počupati... pa, nema smisla onda trošiti sjemenje.
Pogotovo ako je rijetko i egzotično, i ako će uljepšati divlju džunglu nekog ljevičara, anarhiste i povremenog ateiste.
Pisalo je na bukvi piii, a i pisalo je na portalima o tim mozgovima desničara. Da je dokazano da radi nižeg koeficijenta inteligencije nasušno trebaju red. Red u svemiru, red u glavama, red u dvorištu.
A u bezbrojnim mogućnostima svemira, red je moguće dobiti samo ako se dobar dio tih mogućnosti eliminira, i onda se davljenički pluta uz taj zamišljeni red i poredak.
Stvari bi trebale nekakve biti. Trebale bi biti takve, i takve i takve.
Sve što nije tako, počupaj, zgazi, ubij.
Ako živiš u miru, onda negiraj.
Komentari suvišni.
Vaši meni isto kao i moji vama.
kome stoje spomenici?
Jedini branitelj koji je iz okolice sela mojeg maloga stradao na ratištu, po riječima - šaptu njegovih suboraca, bio je alkoholičar koji je te noći preveč popio i upao u Unu. Una je bila hladna i nije imala milosti, rekoše.
I dan danas delegacije u odijelima na dan svečanosti polažu vijence na spomenik podignut u čast njegove žrtve.
Onda o svojem svečanom činu obavijeste medije. Mediji su to dužni prenositi dalje. To kako delegacije štuju spomenike. Pa me svake godine početkom osmog mjeseca, kombinacija njihovog hodočašća i medijskih obveza podsjeti na to časno vrijeme kojem su se danas dužni klanjati.
A da nije te noći bilo preveč alkohola, moglo bi se reći da je jedina žrtva hrvatske samostalnosti u selu mojem malome, pala u obliku recesije, krize i lošeg standarda. I da je nose svi stanovnici, svak` pomalo.
Ovako, i pored svih sadašnjih žrtava, imamo još i spomenik u rijeku upalom branitelju iz prošlih vremena...
Oko spomenika se u selu mojem malome nikada nije dizala graja. Zato tamo još uvijek napeto stoje cijele statue partizana i netaknute petokrake.
Ponekad se ulovim biti ponosnom na te svoje suseljane.
Tu i tamo...
prostor i vrijeme
Dočekali su olimpijce na sva zvona i na plesu. Ja nisam. Iako već godinu skoro živim u zgb, i dalje imam onaj osjećaj da je taj zgb negdje drugdje, i da su ti olimpijci sletjeli i dočekani negdje tamo drugdje. Negdje tamo na televiziji. Ovo oko mene, to nije zgb, to su neke zgrade, ulice, livadice, komadići papirića i ostalog smeća po livadicama i parkićima. Na teveju zgb izgleda puno veći i bolji i sjajniji. Ne ovako. Široko i nisko. Na teveju zgb ima samo cvjetni trg s napirlitanim kavopijama, markov trg s nafurenim odijelašima, zračnu luku pleso na kojoj stalno nekog dočekuju, i unutrašnjost arena centra u kojoj se nečeg igraju. Ništa više.
Ionako, najdraži dio od zgb mi je onaj uz savu. Zato jer je prazan i zapušten, i baš sam sretna da zgb nije nikad uredio dio uz savu kao što je ns uredio dio uz dunav. Pa tamo onda imaš asfalt, zidić, klupice, slaju, pivice, semenke, kokice. I rijeku ljudi. U zgb toga nema. Ima livada, po livadi skakuću psi, ima nasip, po nasipu trče entuzijasti, i to je to. Nema gužve.
Nadam se da taj dio nikada ni neće urediti. Barem ne prije nego shvate da uređivanje mora biti podređeno potrebama nas malenih, a ne ulupavanju para na velebne arhitektonske isprdke.
Zato mi se taj dio neušminkani, ali dovoljno uređen da bi bio upotrebljiv, sada najveć dopada . Divljina i zapuštenost usred, kakti, grada.
I onda onaj ranojutarnji miris stajskog gnojiva i svinjica i kokošinjaca tamo negdje između savskog i mosta mladosti. To mi se isto sviđa. Na trenutak kao da se vozim po nekom ravničarskom selu, a ne po gradu. Pomogne mi da pobjegnem, na taj trenutak.
I sviđa mi se to što je ravno.
I sviđa mi se to što me cijela ta kombinacija ravnoga, stajskoga, rijeke, izmaglice, na trenutke podsjeća na rodni grad, i vojvođansku ravnicu, to pogotovo ujutro dok sam još bunovna, i vjetrić pirka, i biciklo pušta ono svoje ujednačeno ritmično zujanje, i svaka rupa na asfaltu podsjeti na one granitne pločice, i biciklo me podsjeća na dedu, on je imao ono svoje staro, teško, crno sa šipkom po sredini na koje smo se, mi djeca pentrali i sjedili postrance, i stalno i svuda se vozio biciklom, u ravnici svi voze biciklo po polomljenim asfaltnim pločama i u hladu debelih i starih bođoša.
U zgb isto ima nekih bođoša. Samo su manji. I vjerojatno se drugačije zovu. I rastu na čudnim mjestima. Nema ih uz cestu, samo u parkićima.
Jedan takav parkić mi je na putu.
Pa se onda prisjećam.
Dok se vozim po mirisima uspomena iz djetinjstva i odjednom osvanem na tom nekom raskrižju.
Hajnclova, radnička, miris dimnjaka i smrad iz auspuha.
Dobro jutro.
brlj brlj
Ima dana kad mi, ono, ne ide, ne ide, ne ide, i sve što radim, ko` da sa dvije lijeve ruke rođene dešnjakinje prtljam, ili preko jednog kurca prebacujem, i božemesačuvaj.
Bože čuuvaj bože sačuvaj.
Onda dođu dani kad mi krene.
Pa popravljam sve to zasrano, pa sam sretna.
Nervira me samo kad si zadam rokove, e onda kao da se neki čudom pojave baš ti dani u kojima ne ide. I onda uporno radim dalje i brljam dalje i božemesačuvaj.
I rokova.
Danas je jedan od onih prvih dana. Kad brljam preko kurca samo zato jer sam si zacrtala da moram.
Valjda život ne može biti opuštena priča u kojoj se može stati i pustiti sve, onda kad ne ide.
Nego treba forsirati.
Iako, naravno, znam da je pametnije pustiti loše dane da prođu bzvz, pa u one dobre napraviti duplo više posla, ali...
Kad mi dođu dobri dani, onda ne radim puno.
Stanem kad je najbolje, samo da ih ne ureknem.
I onda uživam u dobro učinjenom.
Komplikovana žena....
magični kistić
Ima ona priča o fresci, toliko prirodi vjerno naslikanoj da je zbunila sirotu pticu, pa se ova zaletila u zid, mislići da je naslikani grozd pravi grozd.
Tako i ja ovih dana. Ne zalijećem se u zidove, nego slikam svašta nešta po zidovima i inima, ali ozbiljno planiram naslikati i grozd. Jedan. Crni ili bijeli, još nisam odlučila... gledam ih svaki dan na tržnici i još nisam ugledala tog jednog koji je dostojan preslike na zid.
I Slikam i mažem tako već dva tjedna.
Dižem se jutrom u šest, kao da sam u najmanju ruku vrijedna, bicikliram svaki drugi dan na posao, kao da sam u najmanju ruku sportašica, vraćam se po zvizdanu, i onda s to malo snage što mi ostane, e, s time slikam. One dane kad ne bicikliram, to ne bicikliram jer sam od bicikle i neispavanosti već polomljena, a treba mi snage, a ne polomljenost. Nitko ne treba polomljenost, ustvari. Osim onih koji znaju kako biti žrtve.
Kad si sam nemaš kome biti žrtva, pa onda... polomljenost nije opcija.
Imam opet te neke megaisrcpljujuće planove, i ništa neću stić i ništa neće biti dovoljno dobro kao što sam zamislila.
Svejedno, otkrila sam neku tihu radost u toj natrpanosti.
Ne stignem budalesati, kinjiti sebe i biti nesretnom.
Samo se prisiljavam kretati se i činiti nešto.
U činjenju je spas.
Pa je onda došao frend po knjigu za mužjaka.
Rekla sam mu da sam u radovima i da mužjaku ne smije reći što sam sve uneredila, jer da je to đenje, đenje.
Pa je onda se prošetavao po stanu da vidi to đenje, đenje. Te promjene, to nešto.
I kurca nije vidio.
Niš.
Nula.
Gleda, a ne vidi.
Muškarci...
Ili, to... ili sam naslikala tako dobro da nije uopće kužio da je to naslikano. :)
Morala sam mu još jednom nacrtati to nacrtano. Da vidi, skuži, što već.
Muškarci, ipak...
I odlučila sam ovih dana da zgb je baš lijep ovako prazan i topao i još uvijek zelen.
Kad su svi agresivni i ambiciozni otišli na more.
I ostavili samo podložne i pitome.
I neke frustrirane, al, no dobro, bolje je nego inače...
Inače mi je najgore kad je hladno i kad nema sunca.
Onda se potiho bojim da će doć potres i da ćemo se svi posmrzavati na livadici ispred poluporušenih zgrada.
Sad je super, sve i da dođe štogod da dođe, može se spavati i na livadici, krovu i klupici...
I gledati zvijezde. I duboko disati. Bez straha.
Ljeto je tako... najdoba... :)
blog jujane reger
Imam te neke mlađahne prijateljice (iako je mlađahno možda potcijenjena riječ, čime se uopće definira mlađahnost u žena, ako je to broj jajaca koji im je još preostao, onda su one, ajmo reć u cvijetu mladosti, a ja sam, eto, u cvijetu iskustva) koje me dave svojim životno emocionalnim problemima i dilemama, i jebote, baš ga dave.
Te, meni je s njim oke, ali odavno nisam zaljubljena i ustvari mi nije oke, htjela bih raskinuti, ali onda će mi faliti maženje, teško mi je bit samoj, pa ja bih onda bila s njim dok ne dođe neko bolji, jer ne želim biti sama, to mi je teško i deprimirajuće, ali on mene laže, nemam baš povjerenja, kaže da će bit bolje samo kad se riješi tih svojih dugova...
ili, otišla bih od njega, ali mi je žao svih tih uloženih godina i svih tih novaca, ja bih da on mene isplati, ali nema novaca, u dugu je, i ono, baš, ja sam toliko uložila u taj naš stan i ne mogu podnijeti da sad tu dođe neka druga i uživa u mojem trudu, i onda mi broji i prebrojava što je ona njemu sve donijela i koliko je uložila i tko će joj to sve vratit (on šupak naravno ništa nije uložio, samo je digao kredit i napravio štetu)... i onda me tako vataju na četovima i dave li ga dave, a ja ih ne znam otkantat, nego se samo u sebi pitam zašto trošim svoje vrijeme (koje je inače badava, ali baš ovih dana mi ga nekako fali li ga fali) na njihove uzaludne priče, kad ionako...
Nadam se da ne čitaju blogove i da neće nabasati na ovoga, jer nemam ni obraza, ni snage, direkt u ekran reći im da samo me dave li ga dave, pa bolje da nikad to ni ne saznaju, ali onima koji čitaju, neka pročitaju onda sljedeće...
Želite li sretnu vezu, naučite se prvo živjeti sami i ne ovisiti o nikome, prvo emocionalno, onda materijalno, snađite se, odrastite... i onda, ako upoznate nekog tko može bez vas isto kao i vi bez nje/njega, ali tko uživa u vašem društvu isto kao što uživate vi u njezinom/njegovom, e onda ćete tek biti spremni ostvariti si vezu u kojoj će samo udovoljavanje jedno drugom biti bitno, i u kojoj ćete biti dovoljno snažni da biste mogli učiniti nekoga sretnim bez očekivanja da taj netko treba učiniti nešto zauzvrat, i bez namjera da tog nekog učinite ovisnog o vama i vašim slabostima, ili pak vašim novcima, lažima, seksu, maženju.. i kojemu nećete brojati greške i predbacivati do beskraja, a od kojeg, uprkos svim manjkavostima i nezadovoljstvu, nećete moći otići jer ste vezani nekom, naizgled ogromnom, a ustvari minornom ovisnošću.
Naučite se na sebe, stanite na svoje noge i naučite se boriti sa sobom i svojim slabostima.
U protivnom, nanizati ćete si samo bezbroj promašenih godina u predbacivanju nekome drugome i uzaludnom očekivanju nečega od nekog drugoga, i onda meni dolaziti plakat.
Namjesto da mi dođete u sreći i veselju, pa da si popijemo neko pićence i nazdravimo životu.
Eto.
Tako propovijedaše ona sigurno zavaljena u mužjakovom stanu... :D
plaja do jaja
Smiješno je to kako sam se prvo navikla na život s izuzetno malo prihoda i životarenje na zalihicama, i onda sad, kad dobijem taj isprdak od dvije milje kuna, gledam u to stanje na računu koje se poduplalo, i izgleda mi kao da sam sigurna, bogata i situirana. Imam dvijetisuće i kusur kuna na računu! Wow! :)
Trula bogatašica.
Lako tako kad živim mužjaku na grbači, ali, opet... slično bi bilo da živim roditeljima na grbači. Ne bih im plaćala stanarinu, jela bi njihovu hranu, i to bi bilo to. Krov nad glavom i pun želučić. I neke zalihe iz davnih vremena za bolest i to, ali ništa od potrošnje.
Jebeš takav kapitalizam kad u njemu nemreš trošit.
Smiješno je, i ujedno zastrašujuće to što se sav ljudski napredak i civlizacija temelje na pokušajima jednog plemena/kaste/sloja/naroda, da zavlada i pokori neka druga plemena/kaste/slojeve/narode, i onda im onemogući prava na obrazovanje, učenje, liječenje, sve osim prava na služenje... Sva naša kultura, umjetnost, velebne građevine, pruge, trgovina, sve je sagrađeno na temelju vladavine jednih nauštrb drugih.
I pruga po kojoj hrvatske željeznice izvode svoje marifetluke, i to je iz vremena kad su ovdje vladali neki drugi gospodari.
I zakurac bi Tesla smislio svoje inovacije da nije netko u tome vidio silni izvor zarade.
Sve što nas pokreće je samo ogromna želja jednih da pomlate one druge.
Mi koji nemamo želju da pomlatimo, ponizimo i podjarmimo one druge, moramo se znat veselit i patetičnim plaćicama na računu. I naučit se isto tako živjet pod tim nekim jarmovima, s laganom dozom samozavaravanja o slobodi vlastitog odlučivanja.
Valjda.
Moglo bi se reći da nije tako crno.
Da mi neki imamo sreću da živimo ovdje tako blizu tih naših gospodara koji su nam izgradili ceste, pruge, gradove, bolnice, organizirali saobraćaj, povezali nas jedne s drugima, dali nam pasoše, putovnice, napisali mjesta gradova na autocestama da se ne bismo izgubili, učinili čuda samo zato jer smo im blizu, i jer smo skoro pa dio njih.
Nasreću našu da ne živimo u crnoj Africi.
Ili na nekom skroz nezanimljivom mjestu.
Tko bi se onda brinuo o nama?
Rekoše da hrvatska više nije u recesiji, jerbo sad upada u depresiju.
Jad, tuga, čemer i očaj.
Ali makar je metropola prazna.
Ošli očajnici na more.
Tužno, pretužno...
Na jug
Kad mužjak kaže dođi, a šta ću, kupim prnje pa odem... jednog dana prestat će tako govorit... pa, ono... eto...
03.08.2012. u 13:43 | 3 Komentara | Print | # | ^Vijesti dana
Luda žena. Koji je njoj kua?
Očito da nije dovoljno okupiti oko sebe čopor djece i zarobiti najpoželjnijeg princa na svijetu, ništa, ništa nije dovoljno od ovog materijalnog da ispuni ono prazno iznutra.
I naravno, nikad nije zadovoljna, ne možeš popesti sve vrhove odjednom, samo jednog. Malo teže od popesti se na tog jednog, jest prestati misliti na sve druge. Na kojima nisi dok se baviš tim jednim.
Dbr, sad dosta odmaranja, dosta sanjarenja, idem praksovati nered i kaos po stanu.
Opet ja
Ljeto se vani namrčilo upržiti svom silinom, unutra u hladu jedem kokice, pijem pivo i živo, živo... mužjak je otišao na more, odveo mladunče i sad ih nema, nema, nema, stan polako pretvaram u svoje maleno bojno polje, ratničke boje su izvučene, kistovi, lakovi, šarafcigeri, sve po podu, usisivač nije na mjestu, pegla nije na mjestu, daska za peglanje nije isto, mašina za šivanje na mjestu je monitora, monitor je na mjestu jedrenjaka, jedrenjaci su na zvučniku, tek sam par dana samukućiprvidio, i već su krenule pretumbacije.