život s kuvarom
Mužjak se vratio u sitno noćni sat, tj, sitno jutro, kakogod, vratio se napaljen i lagano smrdeć na cigarete. Vozio se s pušačkim mužjacima. Pa su ga usmrdili.
Dva tjedna razdvojenosti bili su dovoljni da razdvojenost stigne do ruba nepodnošljivosti. Tako da mi je uspješno ukrao noć. Pola nje od očekivanja, drugu polovicu od dočekivanja.
Pa me onda dočekao napaljen usred bijela dana kad sam se vratila s posla.
Pa je bio napaljen poslije ručka.
A navečer sam zaspala odmah sad istog trena, pa je morao bacit drkicu.
Ne znam da li je ovo na rubu veličanja mužjaka ili nešto nije u redu s njim.
Napaljen je, uglavnom.
A onda je, boguhvala, počeo kuhati.
Ustvari, odmah je počeo kuhati prvi dan, i onako napaljen, isto je kuhao.
Pa se sad ne mogu točno odlučiti da li mi je više falio njegov lik, ili njegovo djelo. Njegova kuhinja.
Moram odmah naglasiti da nisam zmaj i da ne živim u tajnoj vezi s alexxlom, nego, ima još tako napaljenih testosteronaca koji vole kuhat na ovome svijetu, a čak i u ovome gradu. :) A možda i u istome kvartu. :|
I nije da ja ne znam kuhati, nego to moje... nekako nije onako ukusno, nije ni blizu ukusno onome što mužjak priredi. Čak i najobičniji tost njegov je čudesno bolji od mojeg, iako su svi isti sastojci u igri. Njegova korica je nekako slađa. I sir kruskaviji. Čak i onaj umak od čilija iz konzuma je čilijastiji kad ga on prelije preko tosta.
Sve je nekako bolje.
I tako...
Sad opet jedem ručak obilati, i onda se navečer prežderavam... a baš sam se lijepo uglistila.
Doviđenja glistice, vrijeme je da se vrate kilice...
Što se tiče moje kuhinje... usudila sam se uslikati ono neš` što sam si spremala prije nego sam se razboljela i počela povraćat i imati proljev. Pa si sad gledam to neš` i čudim se kako sve ove godine prije nisam umrla od gladi, bolesti, nedostatka vitamina, žutice ili čega već, od te svoje presmiješne prehrane.
Vjerojatno zato jer oni koji ne jedu niš` ustvari žive duže od onih koji se prežderavaju, barem su tako dokazali na vinskim mušicama, ali opet...
Ne, ovo nije rigotina s kraja mojeg samovanja, ovo je ručak s početka, ispod sve ove nabacane hrpice kriju se fileti bakalara, i kolikogod bljakasto izgledalo, ovo je ustvari jedan skroz ukusan obrok.
I naravno da je ukusniji kad ga mužjak priredi...
Ondak, gle opet, rigotina! No, ispod razlivenog sira, krije se ovaj puta kajgana, inspiracija došla s alexxlovog žunjmanjka, ovi listići upali su negdje s balkona, bogtepitaj što je to, s obzirom da na balkonu uspješno suživaju bosiljci, mente, vlasci, origani, ružmarini, a ja ih jedva razlikujem...
No, za razliku od prijašnjeg oblizeka s bakalarom, mužjak ovo ne bi učinio bolje, on ovako nešto ne bi pristao učiniti ni pod prijetnjama, ovo je ono nešto što spada u rang javnog sramoćenja.
Opa, evo još jedne rigotine! Ali ovaj puta su i krumpiri u igri. I nezaobilazni sir. I opet neke trave.
A što reći...
Za promjenu, opet nešto sa sirom! Aaaaali ovaj puta bez jaja! Nikako da se riješim tog sira... I ovaj puta sam ostala i bez slatkoljutog čili preljeva, pa eto, masline, kao zdrave su i to...
A onda malo egzotike. Povrće iz tiganja. Bilo je par varijanti, jedna s pićetinom, druga s gljivama, treća sirotinjska samo s lukom i šampinjonima. Ovo mi je među najomiljenijim klopicama.
Ali, mužjakovo je opet, nekako... slađe, jebemu...
Bljuzgica nad bljuzgicama, rigotina nad rigotinama, a u rangu dražeg mi od povrća iz tiganja - guakamolo naravno.
I ujedno jedina hrana koja mi je uspjela biti boljom od mužjakove bljuzgice.
Slučajnost, valjda.
Uz ovu izuzetno zdravu hranu pašu samo izuzetno nezdrave načos grickalice iz vrečice... inače bih se raspala od zdravlja, a to nikako ne bi bilo dobro...
I onda, najdraže, najnezaobilaznije, salate u svim oblicima. Uz obavezno ukrašavanje kikirikijem, bademima, grožđicama, pizdarijicama, i onda život na njima po cijeli dan.
Mužjak nekim čudom nije fan pizdarija sa salatama... ne znam zašto.
I ne znam zašto i od čega sam se baš razboljela.
Sad primjećujem da je sve što sam jela uglavnom bilo žute boje. Manjak boja, u svakom slučaju.
Sretna sam da se ne moram opet bavit prehranjivanjem sebe.
I ne smijem se puno hvaliti s mužjakom. Bolje mi je reći puj, puj, puj... to tako praznovjerne babe, mene su pljuvale od malih nogu, pa eto... daleko dogurala.
Počelo mi je opet doba hedonizma.
Budem bila sretna par dana.
A onda će opet doći red na neku njanjavu kuknjavu... :P