Ima ona priča o fresci, toliko prirodi vjerno naslikanoj da je zbunila sirotu pticu, pa se ova zaletila u zid, mislići da je naslikani grozd pravi grozd.
Tako i ja ovih dana. Ne zalijećem se u zidove, nego slikam svašta nešta po zidovima i inima, ali ozbiljno planiram naslikati i grozd. Jedan. Crni ili bijeli, još nisam odlučila... gledam ih svaki dan na tržnici i još nisam ugledala tog jednog koji je dostojan preslike na zid.
I Slikam i mažem tako već dva tjedna.
Dižem se jutrom u šest, kao da sam u najmanju ruku vrijedna, bicikliram svaki drugi dan na posao, kao da sam u najmanju ruku sportašica, vraćam se po zvizdanu, i onda s to malo snage što mi ostane, e, s time slikam. One dane kad ne bicikliram, to ne bicikliram jer sam od bicikle i neispavanosti već polomljena, a treba mi snage, a ne polomljenost. Nitko ne treba polomljenost, ustvari. Osim onih koji znaju kako biti žrtve.
Kad si sam nemaš kome biti žrtva, pa onda... polomljenost nije opcija.
Imam opet te neke megaisrcpljujuće planove, i ništa neću stić i ništa neće biti dovoljno dobro kao što sam zamislila.
Svejedno, otkrila sam neku tihu radost u toj natrpanosti.
Ne stignem budalesati, kinjiti sebe i biti nesretnom.
Samo se prisiljavam kretati se i činiti nešto.
U činjenju je spas.
Pa je onda došao frend po knjigu za mužjaka.
Rekla sam mu da sam u radovima i da mužjaku ne smije reći što sam sve uneredila, jer da je to đenje, đenje.
Pa je onda se prošetavao po stanu da vidi to đenje, đenje. Te promjene, to nešto.
I kurca nije vidio.
Niš.
Nula.
Gleda, a ne vidi.
Muškarci...
Ili, to... ili sam naslikala tako dobro da nije uopće kužio da je to naslikano. :)
Morala sam mu još jednom nacrtati to nacrtano. Da vidi, skuži, što već.
Muškarci, ipak...
I odlučila sam ovih dana da zgb je baš lijep ovako prazan i topao i još uvijek zelen.
Kad su svi agresivni i ambiciozni otišli na more.
I ostavili samo podložne i pitome.
I neke frustrirane, al, no dobro, bolje je nego inače...
Inače mi je najgore kad je hladno i kad nema sunca.
Onda se potiho bojim da će doć potres i da ćemo se svi posmrzavati na livadici ispred poluporušenih zgrada.
Sad je super, sve i da dođe štogod da dođe, može se spavati i na livadici, krovu i klupici...
I gledati zvijezde. I duboko disati. Bez straha.
Ljeto je tako... najdoba... :)
Post je objavljen 10.08.2012. u 20:21 sati.