otišlo zeleno u šućmurasto
VOLEM, VOLEM, VOLEM, NAJVOLEM! :)
ne volem. :/
Ljeto se je umorilo, sjene su se produžile do granica puknuća, i sve je nekako dramatično. Vrućina, sunce, svjetla puno, a sjena još više. Aman taman za depresiju. A i lišće umire. Isto za depresiju.
Jedan list kad se rodi, i onda negdje u ovo doba padne na zemlju, to je to.
Običavam zato ne obraćati pažnju na to je to. Previše je listova na drveću što naviruje nam se u stan, tko će pazit na svako posebno, ali, ako pomislim na svako posebno, onda to nije dobro. Tuga me hvata.
Rekoše mužjak da otkrili su kako štakori imaju smisla za humor i da se znaju smijati. Smiju se jedni drugima i tom nekom svojem pacovskom humoru. I da tako vjerojatno i svi ostali sisavci imaju neke svoje šale i pošalice kojima se hihoću, na onom nekom svojem životinjskom smijehu.
Grozno je to znati. Da ti se hrana nekoć smijala i smišljala viceve.
Nekim čudom, te mi misli padaju napamet samo kad mužjak servira lignjice za ručak. Samo onda mi iskaču ideje o tome kako je to uredno sasjeckano meso nekad bilo dijelom kompaktnog tijela koje je imalo svijest, a možda i smišljalo viceve. A sad leži tu, jedan krak tamo, drugi amo, i onda neki kolutići. Nikad se više neće spojiti i imati sretne misli.
A onda poslije, s tim lignjicama, uvijek neke probavne smetnje. Te napuhanost, te grčevi...
Osim toga, te probavne smetnje, sve ih više imam, osjećam se ko prava gutačica helija. Plinovi me po trbuhu probadaju na svakodnevnoj bazi. Ni trbušnjaci više ne spašavaju.
Možda je to zato jer ih ne radim. Samo mislim na njih.
Osim toga, svega toga, mužjak se vratio u normalu. To znači jedan snošaj dnevno. Sasvim dovoljno da se ne stignem poželit. Sve mi je jasnije zašto se to zove bračna dužnost. Obaveza i to.
Meni treba više.
Ne snošaja, nego pauze...
No, muško je naučilo da sam spora i da me nikad neće dočekati ako se sam ne potrudi izvojevati svoje.
I sve dok dobija svoje doze, on sretan.
Jednostavan narod, ti mužjaci.
Osim toga, svidjeli su mu se moji zatečeni i nedovršeni marifetluci. A nije ni vidio ono nešto grozno što sam zasrala.
Brojim dane. Iako sam sigurna da neće vidjeti sve dok se zasranim ne bude morao poslužiti, svejedno, zabavno je to, nekim dijelom.
I to kako radosno prihvaća sve te moje pizdarije, i to je isto zabavno.
I kad bih sad mogla nekim čudom prdnut, to bi bilo najzabavnije od svega.
Ali, eto...