uživo je bolje, kažu
Tu i tamo me nazove bivši šefonja na mobitel. Jer se preko maila uvijek posvadimo, jer mi on uredno šalje neke linkove koji su svi apokaliptični i negativni i samo me nerviraju. I onda se ljutim na njega zato jer niš korisnog ne radi, nego se samo bedira sa kataklizmičnim osvrtima na ekonomsku situaciju naše barke male koja tone, tone, tone... i nikako da dotakne to dno, dovraga i barka.
Da, tone, i da teško je, i da, još je teže othrvati se svemu lošem i u svemu tome se okrenuti stvaranju nečega.
Lakše je buljit u portale i klikat po fejspuku i ostat tako paraliziran ko pasanac na autoputu.
No, ipak, valja naglasiti da je moj bivši šefonja rođeni poduzetnik.
Što znači da kad u nešto ulaže, da onda očekuje povrat uloženog.
Što je razlogom radi kojeg je prestao biti poduzetnikom.
Jer nema povrata već godinama.
A on se makar izvukao na vrijeme, jer oni koji nisu, oni se sada hrvaju s dugovima koji se, jednom kad uđeš u minus, kote naočigled.
Pa, onda, uglavnom, htjedoh reći, da kad se čujemo preko mobitela, onda se nikad ne posvadimo. To vjerojatno zato jer pričamo onda o sebi i stvarnim ljudima oko sebe, a ne o politici gledanoj kroz monitor nekog portalskog novinara.
Pa tako, uglavnom, pričamo o godinama, debljanju, karcinomima, slomljenoj kičmi njegovog prijatelja, beskrajnim kemoterapijama njegovog šogora, i onoj točkici koja mu se svaku malo pojavljuje na nosu kao staračka pjega, a on si je umisilo da je melanom.
Ako ništa drugo, barem priznaje da je nepopravljivi hipohondar.
Pa se onda dotaknemo i posla.
Stanje u lučkom gradu, odavno je katastrofalnije u odnosu na metropolu, ali opet... rekao je da su konačno i definitivno i zauvijek odustali od prostora. Onog istog kojeg sam na svojem zadnjem poslu u tom gradu pokušavala održati u plusu. Onog istog koji je u najmu njegove obitelji 50 godina. Tri generacije su uspjele raditi u tom prostoru.
Matematičari. Ova barka tone li ga tone 20 godina, što znači da 30 godina najma otpada na privatni biznis u onom mraku socijalističkom, kojem se najviše od svega zamjera da nije omogućavao privatnicima biznis.
Moram se sada ponosno pohvaliti da, eto, poznajem obitelj koja je 30 godina uspijevala imati svoj biznis unatoč i uprkos svekolikoj klimi zabrane i komunističke tlapnje u tzv. državi, kakoliseveć zvala, a onda kad je nastupilo svjetlo dana pod geslom omogućimo obrtnicima, privatnicima da slobodno rade svoje male posliće, e, onda je tek nešto krenulo ukrivo i pomelo dvije generacije zaredom.
Vjerojatno je to radi toga što im je sad predobro i sve im je omogućeno, pa su se ulijenili. Ti obrtnici koji su preživjeli sve strahote bivšeg režima.
Trebalo ih je valjda jače pritiskati, barem onoliko jako koliko su ih tlačili u onom komunstičkom mraku, sada bi još uvijek bili živi, žilavi i imali bi povrat uloženog.
Mlitavci.
Reče mi još da je trend vraćanja ključeva gradu od strane unajmljivača prostora vrlo popularan. Jer da se otvara neki, još jedan, još megalomanskiji centar koji je popapao sve male dučančiće i sve male trgovinčice u gradu. I da je nasreću uspio uvaliti nećakinju u neki dućan cipela u tom megalomanskom centru. Nakon što je i ona potrošila godinu dana u šefovanju i pokušajima da održi taj mali dučančić u tom malom prostorčiću sa najsmešnijom najamninom na svijetu.
I onda, nakraju, ja nemam neku utješnu.
Em smo 4+, živmo u tijelima koja vidno odlaze u klinac krasni, (te škripe koljena, te crijeva neće radit, te rastu šlaufovi, te sve neke izrasline ispadaju odnekud) em sve okolonaokolo ide u klinac krasni.
Kad pomislim, možda je i bolje ono kad mi šalje apokaliptične linkove i onda se nanerviram i pošaljem ga u klinac krasni. I onda mi se makar tlak popne pa budem nabrijana.
Jer, ovako, kad si ga lijepo zborimo, i još ljepše tješimo, baš ostane taj neki grdi osjećaj svekolikog poraza u životnim bespućima...