Opet ja
Ljeto se vani namrčilo upržiti svom silinom, unutra u hladu jedem kokice, pijem pivo i živo, živo... mužjak je otišao na more, odveo mladunče i sad ih nema, nema, nema, stan polako pretvaram u svoje maleno bojno polje, ratničke boje su izvučene, kistovi, lakovi, šarafcigeri, sve po podu, usisivač nije na mjestu, pegla nije na mjestu, daska za peglanje nije isto, mašina za šivanje na mjestu je monitora, monitor je na mjestu jedrenjaka, jedrenjaci su na zvučniku, tek sam par dana samukućiprvidio, i već su krenule pretumbacije.
I ostvarila odmah ono što si ne mogu priuštiti u skladnom suživotu. Da stvari nisu na svojem mjestu.
A ustvari, imam planove, imam divizije, ali ne da mi se raditi, vruće je. Krene mi tek popodne oko pet, a oko devet bh se već trebala pospremiti za spavanje, a kud... jebeni planovi.
I onda haš, haš, ne smijem pisati o tome, to sve treba biti iznenađenje...
I onda kad se vrate, onda bilježenje njihove brzine i moći zapažanja.
Operirani su od te moći njih dvojica.
Stvari koje traže, ako im nisu na njihovom mjestu, ne mogu naći čak i kad su im pred nosom. Gledaju u njih i ne vide.
I onda me veseli postavljat im zamke i čekat kad će ih otkrit.
Ponekad im trebaju dani.
Ponekad dođe prijatelj od mladunčeta pa sve vidi odmah s vrata, pa im sve otkrije u svojoj djetinjoj razdraganosti.
Čudna stvar taj mozak.
Mužjak je na moru, dakle.
Tamo se u blaženoj dokolici ulovio čitati nešto o Marksu i teoriji kapitalizma i ponijele ga ideje o preuređenju svijeta i smišljanju sistema koji bi doskočio ljudskoj pohlepi. I sav se usplahirio oko svojih misli.
Fali mu posla.
Fali mu i seksa.
Meni fali sna.
To zato jer nisam navikla zaspati bez seksa.
Sve glupo.
Uskoro će mi pofalit i hrane. Kupila sam kruh u ponedjeljak, danas je srijeda, gulim zadnju koricu.
I imam kokice.
I pivo.
I sve živo, živo...