Smiješno je to kako sam se prvo navikla na život s izuzetno malo prihoda i životarenje na zalihicama, i onda sad, kad dobijem taj isprdak od dvije milje kuna, gledam u to stanje na računu koje se poduplalo, i izgleda mi kao da sam sigurna, bogata i situirana. Imam dvijetisuće i kusur kuna na računu! Wow! :)
Trula bogatašica.
Lako tako kad živim mužjaku na grbači, ali, opet... slično bi bilo da živim roditeljima na grbači. Ne bih im plaćala stanarinu, jela bi njihovu hranu, i to bi bilo to. Krov nad glavom i pun želučić. I neke zalihe iz davnih vremena za bolest i to, ali ništa od potrošnje.
Jebeš takav kapitalizam kad u njemu nemreš trošit.
Smiješno je, i ujedno zastrašujuće to što se sav ljudski napredak i civlizacija temelje na pokušajima jednog plemena/kaste/sloja/naroda, da zavlada i pokori neka druga plemena/kaste/slojeve/narode, i onda im onemogući prava na obrazovanje, učenje, liječenje, sve osim prava na služenje... Sva naša kultura, umjetnost, velebne građevine, pruge, trgovina, sve je sagrađeno na temelju vladavine jednih nauštrb drugih.
I pruga po kojoj hrvatske željeznice izvode svoje marifetluke, i to je iz vremena kad su ovdje vladali neki drugi gospodari.
I zakurac bi Tesla smislio svoje inovacije da nije netko u tome vidio silni izvor zarade.
Sve što nas pokreće je samo ogromna želja jednih da pomlate one druge.
Mi koji nemamo želju da pomlatimo, ponizimo i podjarmimo one druge, moramo se znat veselit i patetičnim plaćicama na računu. I naučit se isto tako živjet pod tim nekim jarmovima, s laganom dozom samozavaravanja o slobodi vlastitog odlučivanja.
Valjda.
Moglo bi se reći da nije tako crno.
Da mi neki imamo sreću da živimo ovdje tako blizu tih naših gospodara koji su nam izgradili ceste, pruge, gradove, bolnice, organizirali saobraćaj, povezali nas jedne s drugima, dali nam pasoše, putovnice, napisali mjesta gradova na autocestama da se ne bismo izgubili, učinili čuda samo zato jer smo im blizu, i jer smo skoro pa dio njih.
Nasreću našu da ne živimo u crnoj Africi.
Ili na nekom skroz nezanimljivom mjestu.
Tko bi se onda brinuo o nama?
Rekoše da hrvatska više nije u recesiji, jerbo sad upada u depresiju.
Jad, tuga, čemer i očaj.
Ali makar je metropola prazna.
Ošli očajnici na more.
Tužno, pretužno...
Post je objavljen 07.08.2012. u 13:11 sati.