Dugo u noć, u toplu ljetnu noć...
Sašila sam nam ljubavnu posteljinu. Posteljinu zato jer je mužjak van gabarita i njegov krevet je van gabarita, a posteljina van gabarita u hrvatskim trgovačkim mekama košta kao moja mjesečna plaja za usranih četiri sata dnevno.
Ljubavnu zato jer sam potrošila najviše od svega vremena. A vrijeme više nije novac. Vrijeme nakon nekog vremena postane svašta samo ne novac. Moje vrijeme ne znači novac već dugo vremena. Moje vrijeme je u kurcu.
plamene zore
Nebo nad zagrebom. Šarene je boje, ujutro od plavocrne do nančaraste, popodne šućmuć, gledam ga tako svako jutro dok se u koloni luzera vozim s jedne strane do druge na usrani posao, ponekad, kad uspijem ranije zaspati, i kad je volja ujutro još uvijek živa, onda sjednem na biciklo i vozim se na posao po nasipu i sanjivim ulicama kojima gmižu samo krmeljavi i usporeni vozači u svojim limenim kučičama, i onda bude lijepo, ta vožnja nadraste usrani posao i bude veselje dana, sve drugo bude manje važno.
Bit će da to tako mora bit. Da je to taj stil komunikacije. Sila na Balkanu. Sila kontra nemoć.
a gdje si ti?
Ima ona neka spika o pingvinima.
..
Od svih tih negativnosti u životu, lako se je loviti za negativnosti, njih je najlakše vidjeti jer stalno bodu i smetaju, i onda, kad se nakačiš na njih i najviše na njih, život ti postane teren zarastao u trnje i draču i nemo`š se pomaknuti jer nemaš kud, posvuda je zaraslo i posvuda su bodlje, ali, opet, ako zažmiriš i zamisliš da je sve oko tebe lijepa pješčana plaža, to opet ne znači da se nećeš nabost, jer život nije pješačana plaža, pješčana plaža je samo jedno mjesto pokraj mora, koje nije stjenovito, a ni posuto kamenčićima. A čak ni na plaži, koja je posuta najzaobljenijim slatkim oblucima, ne mogu bosa ući u more, jer stopala su mi ko dječje dupe, malena, glatka, tanka i osjetljiva, i nenaviknuta na grubi svijet, i uglavnom, bosa sam si niškoristi, a imam te neke prijateljice, koje bose trče po stijenama, izgledaju mi kao supermenke, i trebala bih im se diviti, no umjesto toga, u sebi lažem sebe da su grube i neosjetljive kao i njihova stopala, i da, eto, možda sam samo ljubomorna.
Na njih i njihove debele đonove.
Uvijek je kod drugih to nešto što baš fali i izaziva ljubomoru.
Osim, naravno, ako se ne zapuste i postanu prasice. Pa vjerojatno, onda, u ljudskoj hijerarhiji, postoji i hijerarhija ženskih tijela. Najgore od svega jest živjeti u tijelu debele, dlakave, bubuljičave i bolesne crnkinje.
.
Ne znam gdje i kada je pošlo po zlu, uvijek je to loše kada se krene u samoanalize, pa se onda zaroni u kopanje po djetinjstvu, pa da, onda, mama me tukla, i baba me tukla, a ona je prvo mamu tukla, a mama nije baš ni previše objašnjavala, stvari su se radile zato što se to tako mora, smisla u njima nije moralo biti, ili ga barem dijete nije trebalo shvatiti, nego je samo moralo slušati, a onda jednom kad odraste, onda će već imati navike, ili tako nekako se taj odgoj odvijao... možda da, možda ne. Tko uopće ima ispravno pamćenje koje seže tako daleko, mame sigurno imaju jednu verziju odnosa deformiranu u memoriji, djeca imaju drugu... sjećam se da su stalno bile te neke borbe, sjećam se i kažnjavanja, tog fizičkog, sjećam se da bi me to ponekad razbjesnilo toliko da sam imala u planu jednostavno se ubiti, jer sam nekako podsvjesno ili svjesno znala da će to mamu sigurno povrijediti i da je to jedna sasvim pristojna kazna za to što je ona povrijedila mene, pa bih se onda odlučila ugušiti samu sebe, i onda negdje u svem tom gušenju sjetila se da sutra imam tjelesni ili likovni, a to me nekako veselilo, pa bih to samogušenje prebacila na neki drugi dan, poslije bi me prošlo.
20.07.2012. u 13:18 | 2 Komentara | Print | # | ^
...
Ono kad stisnu svi ti trenuci u kojima svi nešto navale... gazda kad hoće, da za dvije milje kuna mjesečno, isprve skontam tajnu vezu dostavnice, otpremnice, primke i kompenzacije između njegove dvije firme, koje žongliraju na palcu lijeve noge, e sve da ne bi upale u pakao hrvatske nelikvidnosti, majka kad mi nasilu hoće prodati majčinstvo kao najkrasniju stvar baš sada na pragu menopauze, e samo da bi ona postala babetina s unučetom, mužjak kad želi, hoće... svi nešto žele, hoćeju, priželjkuju i mene u to svoje petljaju, a ja samo želim malo leći i puno spavati.
Obrasci
Jednostavno je, jednostavno, prosto ko` pasulj.
Karma ne postoji. Osveta ne postoji. Nagrada ne postoji.
Sve što u životu postoji jesu stvari koje nam se događaju i onda mi njima dajemo imena, i povezujemo ih, i tražimo im smisla.
Pa si kažemo da nam se dobro dogodilo, zato jer smo bili dobri.
A loše, zato jer smo bili loši, logično, naravno, nego kako?
A možda je sve to samo posljedica odgoja.
Ono kad smo bili mali, pa su nas roditelji pokušavali staviti u red raznoraznim prijetnjama, kaznama i nagradama. Kad smo (po njihovom mjerilu vrijednosti i trenutnog osjećaja) bili zločesti, onda pec, ili dobiš po guzi, a kad si dobrica, onda dobiš nagradu. Nagradu od njih, roditelja, a ne od svemira/boga/darme.
I onda kad odrastemo, ostane taj obrazac, iako roditelja u njemu više nema.
Ili ono barem njihovog autoriteta više nema, ali taj autoritet koji zuji nad našom glavom, on je zauvijek ucrtan i zauvijek ostao.
Pa prazninu od roditeljskog kinjenja pretvorimo u nedodirljivi univerzum ili boga svemogućega i onda od njih očekujemo da će nas nagraditi dobrim ako smo dobri, a lošim ako smo loši. Ili se to može dogoditi i prije. Ako shvatimo da mora nešto biti i iznad tih roditelja, da nisu samo oni kraj i početak svemira.
I onda, kad nas taj obrazac iznevjeri, evo ga, opet jedno briljantno rješenje!
Bivši životi !!!
Budući životi !!!
Siguran zakutak u kojeg možemo uvaljati ono što u našoj životnoj formuli ne daje točan rezultat.
Sad si se izvukao/la lišo, ali sigurno će te snaći kazna u budućem životu!
Snašla te kazna u sadašnjem, iako si dobrica kao kruhica, i mrava nebi/nisi zgazil, ali u bivšem životu si sigurno bio/la jedno veliko govno!
Formula je genijalna, jer nas stavlja u red i mir i harmoniju, a nikad ne možemo provjerit da li je točna. Njeno najveće savršenstvo leži upravo u njenoj nedostupnosti i nedodirljivosti.
Možemo samo vjerovat u nju, vjerovat samo zato jer nas čini mirnima i u ravnoteži (kao one histerične psiće koje cezar šupne nogom, pa se onda oni uravnoteže), i to je na kraju, sasvim dovoljno.
Da se osjećamo dobro sa svojim mislima i vjerovanjima, i da ih svaki dan stavljamo u neku harmoniju, i otkrivamo/izmišljamo još neke razloge/slučajeve zašto bi to neko naše vjerovanje bilo tako točno, iako tako prozirno.
I opet, sve, sve, sve su roditelji krivi! Taj naš prvotni svemogući univerzum!
To se valjda da shvatiti jednom kad postaneš roditelj/nečiji univerzum.
Pa kad počneš prodavati djetetu fore, sve da bi ga/ju nagovorio/la da bude po tvojem. Da se smiri, da ne plače, da ide u krevet, da se obuče, da ode kakat na tutu, da pojede sve s tanjura, da kaže hvala, molim, doviđenja, pa nagradice, pa kaznice. I onda, kad se dijete joguni a posao nam kilav, onda gledamo gore u nebo i pitamo to nešto gore s čime smo mi to zaslužili, i obećajemo da ćemo biti dobri, samo neka to sve bude dobro. Zapalit ćemo svijeću, odreći se nečega, uplatit nešto na neki žiro račun, odnijet poklone u crveni križ. Učinit nešto što smo označili kao dobro i s pravom očekivat dobro.
Odgoj. Učenje riječi. Davanje značenja. Stvaranje obrasca. Poveznice. Vjerovanje. Za cijeli život.
Začarani krug.
Puf!
uelkom bek to međuljudski odnosi...
Počelo je.
Ne zna se je li to od južine u gradu, recesije u državi, klimatskih promjena u svijetu, ili nečeg samo osobnog, ali jutrošnje mrmljmrmlj s hladnim pogledom u znak dobrojutarnjeg pozdrava, dalo je nagovijestiti da neće izać na dobro. Da se nije naspavao, da nije ovo, da nije ono, da je tkoznašto, ali da jutro svakako nije dobro.
I da nije bila uzalud ona moja zloslutnja da firma u kojoj su radnici nekako neveseli na prvu, nije sretna firma, i da tu nešto sigurno nagoni te uposlenike da djeluju na okoliš ko` kiseli krastavci na sluznicu. Tako nekako. Kiselo. A iskustvo govori da kad su svi radnici složno namrgođeni, onda nešto ne valja s gazdom. Ima ta neka repeticija u ljudskom ponašanju radi koje već neko vriijeme sve firme dijelim u dva tabora.
Prvi je onaj gdje je gazda "normalan", ljubazan i pokazuje znakove empatije, gdje uposlenici redovno budu vjerni oponašatelji odnosa iz dječjeg vrtića (na prvu te žele šarmirati, a onda počnu plakat, trgat te za kosicu, oduzimat igračke i tužakat).
Drugi je dijametralno suprotan, gazda se ponaša kao diva iz vrtića, a među uposlenicima vječito vlada neko spiljsko sabijanje u gomilu i međusobno pokrivanje i čuvanje leđa. Osim te međusobne podrške u dobru i zlu, rijetko se kad smješkaju i zbijaju šale u prisustvu gazde. Napetost ponekad visi u zraku kao potvrde, diplome i plakete na zidu. Čitko i jasno i nametljivo.
Pa čak i kada se uloži truda u prezentaciju sreće i blagostanja, uvijek bude van kontrole neki krivi zakutak u rubu usana, koji nepogrešivo odaje prosječno stanje svijesti.
Kiselina.
Možda negdje postoje i neke firme gdje su svi, od vrha do dna ludi, ili, pak, svi redom normalni, dragi likovi iz američkih sapunica, ali na takve još nisam naišla. Nadam se da hoću. Nadograditi svoje prebogato poslovno iskustvo s još više iskustva. Različitog po mogućnosti.
Ne se uhljebiti u državnu firmu, pa tamo češkat pizduljak i smješkat se penziji, nego iskustvo, iskustvo, i samo iskustvo. Para se od posla ionako ne da skupiti...
Elem, ne radim ni mjesec dana, a gazdu sam već, eto, poslala u trokurac krasni. U sebi, naravno. Ali, ima li razlike? Ima, ne moram se javno ispričavati radi nepristojnih riječi, i ne moram se posipati pepelom radi gubitka kontrole nad samom sobom, ali u suštini, odnos slanja u kurac naglas ili namutav, uvijek je loš odnos. Kao što je gazda, koji svoje emotivno stanje ne može odvojiti od svojeg posla, imalo to, neimalo to veze s poslom samim, loš gazda.
Ili, štajaznam.
Danas mu se vikalo, valjda. Pa je prvo došao vikati na mene, jer smo na istom katu, i najbliža sam mu, valjda. Pa sam isprve, bojeć se da vikanje ima neke veze samnom kao takvom, pokušavala obavit neku smislenu komunikaciju. I brzo shvatila da je to uzaludna radnja i da se ovaj želi samo olakšat, ili je to jednostavno njegov način predstavljanja/nametanja svojeg mišljenja i da je, ustvari, u kurcu, pa ga ukratko poslala u još jedan trokurackrasni (u sebi, naravno) a na glas govorila, dobro, dobro, da, tako je, naravno. Kad mi je dosadilo govoriti riječi, tu i tamo bi kimnula glavom. Nije bio sretan, i nije ga zadovoljilo, naravno.
Pa je otišao dole. Kinjiti kolegicu.
Kolegica mi je mladjahna, ali ima nešto na njenoj fizionomiji što mi je na prvi dobardan prišapnulo da se s njom nikako ne želim naći u konfliktu. Iliti, točnije, kolegica ima fizionomiju tigrice zarobljene u ženskom tijelu, ispod njegovanih noktiju krije najstrašnije pandže i sigurna sam da kopa oči samo tako. Jebozovno za krotitelje, ne za mene.
Daklem, krenuo nesretni gazda kinjiti tigricu radi nekog tamo principa i oko nekih tamo par lipa. Više radi principa nego radi lipa, ali najviše radi toga jer se morao negdje ispucat, ali on je to prozirno prikrio principom i navalio kinjit s lipama. I nakon samo pet minuta međusobnog izderavanja objavio kapitulaciju smirenim tonom, u kojem je tigrici objasnio da ona može biti glavna i imati zadnju riječ u svojoj kući, ali u njegovoj mora biti po njegovom, pa čak i onda kad on nije u pravu, kao što je sad slučaj. Tigričina je opet i svejedno bila zadnja.
Ostatak dana je, predvidljivo, protekao u maženju, paženju, slušanju tuđih riječi i uvažavanju savjeta. Pa smo se smireno dogovorili svašta nešta. I bili smo si dobri. I tigrica je uvukla pandže. Iako mi se učinilo da duboko negdje, u nekoj provaliji sebe, tiho i skrivećki plače, i da bi joj dobro došlo da joj netko pogladi nakostriješeno krzno.
Imam posao.
Eto.
Prašina
Imam tu po sobi, svojoj, "djevojačkoj", neke torbe i neke kutije. Tragove prošlog vremena, seljenja, i preseljenja, i vječitog seljakanja, i tog nekog razbacanog života, naguranog sad u torbe kipuće, i kutije, isto takve. A nisam neka od bacanja... nikad ne znaš što će, kad će... pa čuvam, tako, te neke račune od mobitela stare desetak godina, pa te neke izvatke od banke iz 2oo2 pa i prije, kome će to koj` kurac zatrebat, nemam pojma, ali, eto, čuvam.
Ne da mi se bacat.
Lijena sam.
Iako, tko zna, možda će se organizirati nagradno izvlačenje onih luđaka koji donesu izvadak iz banke iz 2oo2.
Poznato je da to banke rade. Nagrađuju luđake šakom i kapom.
Lijena sam.
Došla sam u selo svoje malo ponajviše da bih kopala po tim torbama, i tamo tražila neku karticu poreza na dohodak od nesamostalnog rada. Taj papirić moram sad iskopat u moru računa, reklamnih letaka, nekih svojih arhiviranih radova, bilježnica, kalendara, smeća... i svaki puta mislim isto. Da baš će biti gušt jednog dana sjedit cijeli dan u sobi, i bacat sve to što mi ne treba. Reciklirat. I da baš ne bi bilo u redu da mi se nešto desi, da me pobriše sa ovog svijeta, a da za mnom ostane toliko papira, za koje ni sama ne znam čemu bi mogli poslužiti. I da bi svakako bilo u redu da prije toga pobrišem sve dokaze svojeg postojanja. Da za mnom ne ostaje smeće.
No.
Lijena sam.
Pa sad nervozno kopam po nakupinama svojeg ovoživotnog djelovanja.
I nalazim tu svašta.
Uspomene, samo meni razumljive, uglavnom.
Pa sjedim i čitam, kao bivša školarka koja je pronašla zaboravljeni dnevnik, pa se sad smije svojim budalastim ljubavnim mukama.
No, nekako, nije mi smiješno. Više je onako... melankolično.
Našla sam i onaj svoj otužni dnevnikić. Šturi, škrti, lijeni i nimalo opširan kao što to blogovi danas mogu bit. Bili su to batrgajući pokušaji da se svaki dan ulovi, i ukroti, i njime zavlada sa samo par crtica. Par crtica nerazumljive škrabotine. Dovoljno da ih danas jedina razumijem, i dovoljno da instant vrate onaj osjećaj onoga života, strahova, briga, čežnji, težnji.
Crtica par s posla.
Crtica o dnevnom trošku.
Crtica o zaradi u fušu.
Crtica o popodnevnoj aktivnosti.
Crtica o događaju koji je provocirao osjećaj dana.
Čini mi se sada silno ispunjeno to vrijeme. Ispunjeno na silu, poslom, tečajevima, ozbiljnim glupostima, obavezama, planovima. Ispunjavala sam svaki dan na silu kao morski pas koji mora stalno mahati repićom, inače, ode na dno.
Tako su to izgledale te prve godine u gradu. Posao, stan, cimerica, teretana, tečaj, fuš, plaćanje stanarine, plaćanje benzina, tunelarine, odlazak na vikend u selomojemalo. Rad, rad, i ništa užitak.
Sve mi sada, gledajuć unazad, izgleda kao neko pripremno razdoblje. Kao isprazno konzumiranje vremena prije negoli je nastupila era mužjaka.
Glupost.
Nefeministički skroz.
Kao da ne bih mogla bez mužjaka...
Pa bih, ali, opet... daje neki osjećaj sigurnosti imati mužjaka pored sebe. Sigurnije od cimerice, sigurnije od posla na kojem urla šefika na rubu šizofrenih napada, sigurnije od poslova u fušu, sigurnije od stanodavaca i njihovih ugovora o najmovima, samo smrt bi, valjda, trebala biti sigurnija od mužjaka. Trebala. Valjda.
Sigurnost je isto precijenjena.
Što sve osiguravateljske kuće odavna dobro znaju.
Ne znam jesam li uspjela naći papirić kojeg sam tražila. Našla sam jednog na kojem piše godina 2005. Morti je to to. Morti bude poslužilo. Kurca se ne razumijem u te papire.
Ali važno je da ih čuvam. Možda ih provalim. Jednom.
Neki od nas nikad nisu sami
Ima nekih ljudi koji, kad se popnu na planinu, misle da su sve to oni sami ostvarili, svaki korak, znoj, muku, napor i da su samim time veliki, moćni i sposobni.
Od takvih se dadne očekivati da otvaraju firme, ulaze u poslove, pobjeđuju u sportovima i doživljavaju sebe kao glavnog pokretača svemira.
Ima opet, onih nekih, koji svaki puta kad se popnu, kažu da su se namučili, ali da se nitko nikad nije popeo na planinu, ako mu ona to nije dopustila. I da je radi njenog pristanka, sreća "osvajanja" time duplo veća.
Od takvih se dade očekivati da su plahi, ponizni, osjećajni, i vjerojatno skloni vjerovanju u boga/božanstva/čuda. No, iako tako plahi i nesigurni, često lunjaju planinom sami, jer za njih je ona živo biće, i pravi im društvo, i na njoj nikad nisu sami.
Poznajem i jedne i druge.
Ali još nisam poživjela dovoljno dugo da bih sabrala njihova životna postignuća i onda pametovala o tome tko će od njih nakraju u životu uspjet, a tko će se zajebat. Ionako, rijetki su ovako crnobijeli slučajevi, uvijek je to nešto kombinacija ovogonog s većim udijelom prvog ili drugog. Pa onda i oni tako prolaze u životu. Svakojako.
No, ipak, osobno, preferiram ove druge.
I vjerojatno bih prije s njima legla u krevet..
Ono, ne iz sažaljenja prema splašenima, i ne zato jer se bojim da će ovi prvi zmaglit za nekim pandanom top-modela kakav svakom pokretaču svemira pristaje, nego samo zato da ne bi na kraju trubili kako su se samo oni popeli i neki klinac osvojili. Više od svega bi mi značilo to što bi oni cijenili pristanak. To, valjda, jer sam i ja dovoljno plaha i nesigurna, pa me veseli kad mi pridaju važnost.
Ne znam za planine i njihovu plahost, osim da se ovo drugo često zna mijenjati. I da planine u svojoj kamenoj biti nemaju osobnost, nego im je mi nacrtamo. Presliku svoje slike svijeta s raznoraznim pridjevima.
Pa onda iz takvih opisa vanjštine najbolje oslikavamo stanje svoje nutrine.
I stavove, i želje, i mogućnosti, a ponekad i kondiciju. Iako, čak i ovo zadnje zna zavarati. Tijelo često zna iznenaditi. Kad je na rubu, pogotovo. Onda, ili odjednom kolabira, ili često, najčešće, tijelo na rubu izvlači odnekud neslućene količine energije.
Pa tek onda kolabira. :)
Mnogo se toga dadne naučiti iz srazova planina, tijela i osobnosti.
Ali ja sad nisam gore, nego dole, dole, skroz kraj mora. Kraj mora je vlažno, da, samo se u Istri može patiti od tolike težine i vlažnosti, a istovremeno uživati opasnost od redukcije vode.
Iz toga se valjda isto nešto dadne naučit, shvatit, posložit, pa pametovat.
Iz svega i gdjegod. Krasno mjesto ovaj svijet.
Za učenje i sve.
Jebu me ove sparine i temperature, imam niski tlak i teško mi se kretat, a i vrtoglavice su tu, a i noge mi otiču. No, dobro, nije baš toliko gadno, bit će s godinama sigurno puno gadnije, sad sam samo usporena, i kad ustanem, onda se malo moram držati za zid, štok od vrata, bilošto i stajat tako dok u glavi prestane zujkit, a i noge mi otiču najviše od sjedenja. I godina. I tlaka. I loših žila, valjda. Što opet vraća na godine. Što opet nije loše, jer da nema tih silnih godina, ne bih dolazila do ovako mudrih zaključaka o ljudima, planinama, vlagi i redukciji vode.
Sve to jedan čvor.
Na planini mi je zato najbolje. Malo je friškastije, ne vrti mi se u glavi, a i moram puno hodati, ne smijem sjedit. Od čega mi na kraju opet oteknu noge kad skinem gojze i prestanem hodat i krenem sjediti, ali dbr sad, jebiga. Otiču mi noge, kakogod. A inače su skroz zgodne i vitke i žilave. To kad nisu otečene. Skoro kao one od Chinaskija. On se svojima samo hvalio. Ja se, pak, samo žalim. To jer sam plaha i nesigurna.
I otkad radim nemam baš vremena pisati blog. Drukčija je to energija, ta radna. Stalno nagoni na neke akcije, a nimalo mudrolije u svemu tome.
Zato mi je sad malo teško pisat.
A još teže prestat pisat.
Ajd sad, dosta više.
Pod Učkun kućice, bele, miće, kot suzice...
Vijest o Nijemcu koji se zabio u zid na izlasku iz Učke nije, nažalost, nešto iznenađujuće. Čovjek doš`o pred naplatnu kućicu, uzeo karticu, zaključio da je na autocesti, u tunelu je, za nas nepropisno preticao, za njega je vozio autocestom gdje preticanje nije nepropisno ( istinabog, vozio je malo brže, ali ajde, de, tko vozi 100 dok je na autocesti, pa čak i u tunelu ), a na izlasku se zabio u zid, kojeg nije uopće očekivao računajuć da je na autocesti.
Sad, može se reći da je bio nepažljiv, da je trebao razmišljati, zaključiti da postoje neke naplatne kućice samo za tunele, ili samo za najobičniju cestu, kakva istarski ipsilon, ustvari, najobičnija cesturina jest, trebao je biti naspavan, odmoran i ne voziti automatski, i ne očekivati automatski, da ako dobiješ papirić na naplatnoj kućici, da si samim time ušao na autocestu, nego doskočiti pravilima i odnekud znati da si u običnom tunelu, i da te nakraju čekaju nove kućice i novi zidići.
Možda je to sve Nijemac znao, možda je samo jedan od onih kretena u bembari koji misli da je najpametniji na svijetu, a možda je samo bio umoran, možda mu nitko u tih pet km nije vozio u susret, e da bi primjetio nešto čudno, možda mu se, stvarno, samo učinilo da je na autocesti..
Krenuli smo opet u pohod na Sloveniju. Bežanija od vrućine u planine.
Gore je isti kurac. Vruće ko` u paklu s povjetarcem, znojenje na najjače, a onda cvokotanje na vjetriću i u magli koju neka kondenzacija toplo dole, hladno gore, diže uvis. Al, no dobro. Preživjesmo, bilo dobro.
Iznenadilo nas malo otkriće da svi domovi imaju čiste i mirišljave pamučne plahte. Ne moramo više tegliti vreće sa sobom i spavati u plastici. Otkrili i dom koji, na dvije milje metara nadmorske, ima mogućnost tuširanja u toploj kišnici, a ima i svjetla koja reagiraju na pokret, i onda se tako redom pale po stepenicama, hodnicima, i mi ništa ne moramo pritom raditi, samo ići svojim putem. Bed je jedino što se svjetlo isto tako štedljivo gasi i u veceju, i što je onda malo bzvz seruckati u mraku. Pa se mora mahati rukicama po zraku za vrijeme kenjuckanja, e da bi se svjetlo vratilo.
Nije zgodno to sranje u kmici, kakogod.
Rekoše nam da su slovenci dobili neke silne pare od unije, e da bi ih investirali u svoje domove, i da će sve tako redom obnoviti i modernizirati, e da bi bili po europskim standardima.
Mi zadovoljni, mi sretni s onim što oni od svojih domova čine.
Mužjak je onda, za njega neuobičajeno crno, zaključio da ćemo mi, pristupom u uniju samo plaćati kazne jer nismo, u tako kratkom roku, sposobni dostići te neke standarde koje unija nameće. Jer mi volimo živjeti kao naši djedovi koji su sidro bacili, i jer volimo biti najpametniji na svijetu.
I mi imamo te neke svoje zakone i svoje standarde i nema tko tu nama nešto srat i krojit.
I baš me živo zanima da li igdje negdje u tom velikom i sjajnom i razvijenom unijskom svijetu naplaćuju ulaz na običnu cestu, kao što to čine na ipsilonu?
I nekako sam najsigurnija od svega, da se onaj gospodin s početka priče malo previše navikao na neke svoje standarde.
I onda takav došao u hrvatsku.