Neki od nas nikad nisu sami
Ima nekih ljudi koji, kad se popnu na planinu, misle da su sve to oni sami ostvarili, svaki korak, znoj, muku, napor i da su samim time veliki, moćni i sposobni.
Od takvih se dadne očekivati da otvaraju firme, ulaze u poslove, pobjeđuju u sportovima i doživljavaju sebe kao glavnog pokretača svemira.
Ima opet, onih nekih, koji svaki puta kad se popnu, kažu da su se namučili, ali da se nitko nikad nije popeo na planinu, ako mu ona to nije dopustila. I da je radi njenog pristanka, sreća "osvajanja" time duplo veća.
Od takvih se dade očekivati da su plahi, ponizni, osjećajni, i vjerojatno skloni vjerovanju u boga/božanstva/čuda. No, iako tako plahi i nesigurni, često lunjaju planinom sami, jer za njih je ona živo biće, i pravi im društvo, i na njoj nikad nisu sami.
Poznajem i jedne i druge.
Ali još nisam poživjela dovoljno dugo da bih sabrala njihova životna postignuća i onda pametovala o tome tko će od njih nakraju u životu uspjet, a tko će se zajebat. Ionako, rijetki su ovako crnobijeli slučajevi, uvijek je to nešto kombinacija ovogonog s većim udijelom prvog ili drugog. Pa onda i oni tako prolaze u životu. Svakojako.
No, ipak, osobno, preferiram ove druge.
I vjerojatno bih prije s njima legla u krevet..
Ono, ne iz sažaljenja prema splašenima, i ne zato jer se bojim da će ovi prvi zmaglit za nekim pandanom top-modela kakav svakom pokretaču svemira pristaje, nego samo zato da ne bi na kraju trubili kako su se samo oni popeli i neki klinac osvojili. Više od svega bi mi značilo to što bi oni cijenili pristanak. To, valjda, jer sam i ja dovoljno plaha i nesigurna, pa me veseli kad mi pridaju važnost.
Ne znam za planine i njihovu plahost, osim da se ovo drugo često zna mijenjati. I da planine u svojoj kamenoj biti nemaju osobnost, nego im je mi nacrtamo. Presliku svoje slike svijeta s raznoraznim pridjevima.
Pa onda iz takvih opisa vanjštine najbolje oslikavamo stanje svoje nutrine.
I stavove, i želje, i mogućnosti, a ponekad i kondiciju. Iako, čak i ovo zadnje zna zavarati. Tijelo često zna iznenaditi. Kad je na rubu, pogotovo. Onda, ili odjednom kolabira, ili često, najčešće, tijelo na rubu izvlači odnekud neslućene količine energije.
Pa tek onda kolabira. :)
Mnogo se toga dadne naučiti iz srazova planina, tijela i osobnosti.
Ali ja sad nisam gore, nego dole, dole, skroz kraj mora. Kraj mora je vlažno, da, samo se u Istri može patiti od tolike težine i vlažnosti, a istovremeno uživati opasnost od redukcije vode.
Iz toga se valjda isto nešto dadne naučit, shvatit, posložit, pa pametovat.
Iz svega i gdjegod. Krasno mjesto ovaj svijet.
Za učenje i sve.
Jebu me ove sparine i temperature, imam niski tlak i teško mi se kretat, a i vrtoglavice su tu, a i noge mi otiču. No, dobro, nije baš toliko gadno, bit će s godinama sigurno puno gadnije, sad sam samo usporena, i kad ustanem, onda se malo moram držati za zid, štok od vrata, bilošto i stajat tako dok u glavi prestane zujkit, a i noge mi otiču najviše od sjedenja. I godina. I tlaka. I loših žila, valjda. Što opet vraća na godine. Što opet nije loše, jer da nema tih silnih godina, ne bih dolazila do ovako mudrih zaključaka o ljudima, planinama, vlagi i redukciji vode.
Sve to jedan čvor.
Na planini mi je zato najbolje. Malo je friškastije, ne vrti mi se u glavi, a i moram puno hodati, ne smijem sjedit. Od čega mi na kraju opet oteknu noge kad skinem gojze i prestanem hodat i krenem sjediti, ali dbr sad, jebiga. Otiču mi noge, kakogod. A inače su skroz zgodne i vitke i žilave. To kad nisu otečene. Skoro kao one od Chinaskija. On se svojima samo hvalio. Ja se, pak, samo žalim. To jer sam plaha i nesigurna.
I otkad radim nemam baš vremena pisati blog. Drukčija je to energija, ta radna. Stalno nagoni na neke akcije, a nimalo mudrolije u svemu tome.
Zato mi je sad malo teško pisat.
A još teže prestat pisat.
Ajd sad, dosta više.