Ne znam gdje i kada je pošlo po zlu, uvijek je to loše kada se krene u samoanalize, pa se onda zaroni u kopanje po djetinjstvu, pa da, onda, mama me tukla, i baba me tukla, a ona je prvo mamu tukla, a mama nije baš ni previše objašnjavala, stvari su se radile zato što se to tako mora, smisla u njima nije moralo biti, ili ga barem dijete nije trebalo shvatiti, nego je samo moralo slušati, a onda jednom kad odraste, onda će već imati navike, ili tako nekako se taj odgoj odvijao... možda da, možda ne. Tko uopće ima ispravno pamćenje koje seže tako daleko, mame sigurno imaju jednu verziju odnosa deformiranu u memoriji, djeca imaju drugu... sjećam se da su stalno bile te neke borbe, sjećam se i kažnjavanja, tog fizičkog, sjećam se da bi me to ponekad razbjesnilo toliko da sam imala u planu jednostavno se ubiti, jer sam nekako podsvjesno ili svjesno znala da će to mamu sigurno povrijediti i da je to jedna sasvim pristojna kazna za to što je ona povrijedila mene, pa bih se onda odlučila ugušiti samu sebe, i onda negdje u svem tom gušenju sjetila se da sutra imam tjelesni ili likovni, a to me nekako veselilo, pa bih to samogušenje prebacila na neki drugi dan, poslije bi me prošlo.
Sad je teško jer više nema likovnog i tjelesnog sutra, i što je sve manje stvari koje tako nekako dječje vesele, sutra je vikend, poslije vikenda su radni dani, posao mi je još jedan u nizu promašaja u životu.
Ne znam gdje je i kako je pošlo po zlu, ili je samo oduvijek išlo tako traljavo i loše, ili su očekivanja bila prevelika, nisam nikad željela biti nečijom ženom, ni onim, namještajem ili krpom što se vuče po kući, ili onom nekom koja davi i njrga radi svojih želja i potreba, oduvijek sam samo željela imati samo svoj život pod kontrolom, svoju plaću i svoje mjesto za život i nikoga više osim toga, ali izgleda da je to previše, nemoguće, da je određeno za nekoga drugoga, ili kako to već ide kada se traže riječi kojima se luzeri pravdaju.
Kažu da se u životu događaju one stvari za koje smo emotivno vezani, što je samo još jedno zgodno objašnjenje kada ljudima ide sve krivo, onda je razlog tome što su vezali negativne emocije za nešto, i onda ih to nešto negativno neminovno prati, i onda se ostvaruju svi ti strahovi, a ne želje, jer jači im je strah od želja... nikud neću stić s tim pametovanjem o stvarima, koje govore ljudi koji zarađuju na prodavanju svojeg pametovanja, i iako možda u svemu tome ima nešto...
Umorna sam.
I sve je nekako krivo i loše i nedobro.
I čini mi se kao da nema ni mjesta ni vremena za ispravak.