Obrasci

Jednostavno je, jednostavno, prosto ko` pasulj.
Karma ne postoji. Osveta ne postoji. Nagrada ne postoji.
Sve što u životu postoji jesu stvari koje nam se događaju i onda mi njima dajemo imena, i povezujemo ih, i tražimo im smisla.
Pa si kažemo da nam se dobro dogodilo, zato jer smo bili dobri.
A loše, zato jer smo bili loši, logično, naravno, nego kako?
A možda je sve to samo posljedica odgoja.
Ono kad smo bili mali, pa su nas roditelji pokušavali staviti u red raznoraznim prijetnjama, kaznama i nagradama. Kad smo (po njihovom mjerilu vrijednosti i trenutnog osjećaja) bili zločesti, onda pec, ili dobiš po guzi, a kad si dobrica, onda dobiš nagradu. Nagradu od njih, roditelja, a ne od svemira/boga/darme.
I onda kad odrastemo, ostane taj obrazac, iako roditelja u njemu više nema.
Ili ono barem njihovog autoriteta više nema, ali taj autoritet koji zuji nad našom glavom, on je zauvijek ucrtan i zauvijek ostao.
Pa prazninu od roditeljskog kinjenja pretvorimo u nedodirljivi univerzum ili boga svemogućega i onda od njih očekujemo da će nas nagraditi dobrim ako smo dobri, a lošim ako smo loši. Ili se to može dogoditi i prije. Ako shvatimo da mora nešto biti i iznad tih roditelja, da nisu samo oni kraj i početak svemira.
I onda, kad nas taj obrazac iznevjeri, evo ga, opet jedno briljantno rješenje!
Bivši životi !!!
Budući životi !!!
Siguran zakutak u kojeg možemo uvaljati ono što u našoj životnoj formuli ne daje točan rezultat.

Sad si se izvukao/la lišo, ali sigurno će te snaći kazna u budućem životu!

Snašla te kazna u sadašnjem, iako si dobrica kao kruhica, i mrava nebi/nisi zgazil, ali u bivšem životu si sigurno bio/la jedno veliko govno!


Formula je genijalna, jer nas stavlja u red i mir i harmoniju, a nikad ne možemo provjerit da li je točna. Njeno najveće savršenstvo leži upravo u njenoj nedostupnosti i nedodirljivosti.
Možemo samo vjerovat u nju, vjerovat samo zato jer nas čini mirnima i u ravnoteži (kao one histerične psiće koje cezar šupne nogom, pa se onda oni uravnoteže), i to je na kraju, sasvim dovoljno.
Da se osjećamo dobro sa svojim mislima i vjerovanjima, i da ih svaki dan stavljamo u neku harmoniju, i otkrivamo/izmišljamo još neke razloge/slučajeve zašto bi to neko naše vjerovanje bilo tako točno, iako tako prozirno.

I opet, sve, sve, sve su roditelji krivi! Taj naš prvotni svemogući univerzum!
To se valjda da shvatiti jednom kad postaneš roditelj/nečiji univerzum.
Pa kad počneš prodavati djetetu fore, sve da bi ga/ju nagovorio/la da bude po tvojem. Da se smiri, da ne plače, da ide u krevet, da se obuče, da ode kakat na tutu, da pojede sve s tanjura, da kaže hvala, molim, doviđenja, pa nagradice, pa kaznice. I onda, kad se dijete joguni a posao nam kilav, onda gledamo gore u nebo i pitamo to nešto gore s čime smo mi to zaslužili, i obećajemo da ćemo biti dobri, samo neka to sve bude dobro. Zapalit ćemo svijeću, odreći se nečega, uplatit nešto na neki žiro račun, odnijet poklone u crveni križ. Učinit nešto što smo označili kao dobro i s pravom očekivat dobro.
Odgoj. Učenje riječi. Davanje značenja. Stvaranje obrasca. Poveznice. Vjerovanje. Za cijeli život.
Začarani krug.
Puf!




14.07.2012. u 09:21 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< srpanj, 2012 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          



Komentari da/ne?

opis bloga

Mah... samo serem tu bezveze...

. .

lupipaprezivi@gmail.com
fejspukarenje

Da li je bolje kad ljubav umre prije nas ili mi prije nje?