Jednostavno je, jednostavno, prosto ko` pasulj.
Karma ne postoji. Osveta ne postoji. Nagrada ne postoji.
Sve što u životu postoji jesu stvari koje nam se događaju i onda mi njima dajemo imena, i povezujemo ih, i tražimo im smisla.
Pa si kažemo da nam se dobro dogodilo, zato jer smo bili dobri.
A loše, zato jer smo bili loši, logično, naravno, nego kako?
A možda je sve to samo posljedica odgoja.
Ono kad smo bili mali, pa su nas roditelji pokušavali staviti u red raznoraznim prijetnjama, kaznama i nagradama. Kad smo (po njihovom mjerilu vrijednosti i trenutnog osjećaja) bili zločesti, onda pec, ili dobiš po guzi, a kad si dobrica, onda dobiš nagradu. Nagradu od njih, roditelja, a ne od svemira/boga/darme.
I onda kad odrastemo, ostane taj obrazac, iako roditelja u njemu više nema.
Ili ono barem njihovog autoriteta više nema, ali taj autoritet koji zuji nad našom glavom, on je zauvijek ucrtan i zauvijek ostao.
Pa prazninu od roditeljskog kinjenja pretvorimo u nedodirljivi univerzum ili boga svemogućega i onda od njih očekujemo da će nas nagraditi dobrim ako smo dobri, a lošim ako smo loši. Ili se to može dogoditi i prije. Ako shvatimo da mora nešto biti i iznad tih roditelja, da nisu samo oni kraj i početak svemira.
I onda, kad nas taj obrazac iznevjeri, evo ga, opet jedno briljantno rješenje!
Bivši životi !!!
Budući životi !!!
Siguran zakutak u kojeg možemo uvaljati ono što u našoj životnoj formuli ne daje točan rezultat.
Sad si se izvukao/la lišo, ali sigurno će te snaći kazna u budućem životu!
Snašla te kazna u sadašnjem, iako si dobrica kao kruhica, i mrava nebi/nisi zgazil, ali u bivšem životu si sigurno bio/la jedno veliko govno!
Formula je genijalna, jer nas stavlja u red i mir i harmoniju, a nikad ne možemo provjerit da li je točna. Njeno najveće savršenstvo leži upravo u njenoj nedostupnosti i nedodirljivosti.
Možemo samo vjerovat u nju, vjerovat samo zato jer nas čini mirnima i u ravnoteži (kao one histerične psiće koje cezar šupne nogom, pa se onda oni uravnoteže), i to je na kraju, sasvim dovoljno.
Da se osjećamo dobro sa svojim mislima i vjerovanjima, i da ih svaki dan stavljamo u neku harmoniju, i otkrivamo/izmišljamo još neke razloge/slučajeve zašto bi to neko naše vjerovanje bilo tako točno, iako tako prozirno.
I opet, sve, sve, sve su roditelji krivi! Taj naš prvotni svemogući univerzum!
To se valjda da shvatiti jednom kad postaneš roditelj/nečiji univerzum.
Pa kad počneš prodavati djetetu fore, sve da bi ga/ju nagovorio/la da bude po tvojem. Da se smiri, da ne plače, da ide u krevet, da se obuče, da ode kakat na tutu, da pojede sve s tanjura, da kaže hvala, molim, doviđenja, pa nagradice, pa kaznice. I onda, kad se dijete joguni a posao nam kilav, onda gledamo gore u nebo i pitamo to nešto gore s čime smo mi to zaslužili, i obećajemo da ćemo biti dobri, samo neka to sve bude dobro. Zapalit ćemo svijeću, odreći se nečega, uplatit nešto na neki žiro račun, odnijet poklone u crveni križ. Učinit nešto što smo označili kao dobro i s pravom očekivat dobro.
Odgoj. Učenje riječi. Davanje značenja. Stvaranje obrasca. Poveznice. Vjerovanje. Za cijeli život.
Začarani krug.
Puf!
Post je objavljen 14.07.2012. u 09:21 sati.