Dugo u noć, u toplu ljetnu noć...
Sašila sam nam ljubavnu posteljinu. Posteljinu zato jer je mužjak van gabarita i njegov krevet je van gabarita, a posteljina van gabarita u hrvatskim trgovačkim mekama košta kao moja mjesečna plaja za usranih četiri sata dnevno.
Dvije tisuće kuna, dakle.
Pa smo ošli onda u običan dućan van gabarita hrvatskih megastorovoa sa megalogotipima megapoznatih firmi.
I kupili si tkaninu. Po guštu.
Platili je 500 kuna.
Za sve te dimenzije van gabarita.
Pa sam potrošila neke svoje sate, konce i struju.
Sad je imamo ljubavnu.
Ljubavnu zato jer sam potrošila najviše od svega vremena. A vrijeme više nije novac. Vrijeme nakon nekog vremena postane svašta samo ne novac. Moje vrijeme ne znači novac već dugo vremena. Moje vrijeme je u kurcu.
Ljubavnu zato jer sam potrošila najviše od svega vremena. A vrijeme više nije novac. Vrijeme nakon nekog vremena postane svašta samo ne novac. Moje vrijeme ne znači novac već dugo vremena. Moje vrijeme je u kurcu.
Zato je ovo potrošeno na plahte dragocjeno. Nije prošlo bzvz kao ostala vremena.
I onda sam razmišljala. During ritmičnog lupanja mašine i ostavljanja krivudavih tragova žuto nančarastog konca.
O tome kako je život lijep.
Kada nemaš kredit za auto, kredit za stan i kada ti dijete nije na putu.
Kada nemaš ništa što te bezuvjetno tjera iz jarma u jaram.
I kada jednostavno više nisi mlad i nemaš očekivanja. Onda nemaš ni jarmova.
Čist sloboda.