plamene zore
Nebo nad zagrebom. Šarene je boje, ujutro od plavocrne do nančaraste, popodne šućmuć, gledam ga tako svako jutro dok se u koloni luzera vozim s jedne strane do druge na usrani posao, ponekad, kad uspijem ranije zaspati, i kad je volja ujutro još uvijek živa, onda sjednem na biciklo i vozim se na posao po nasipu i sanjivim ulicama kojima gmižu samo krmeljavi i usporeni vozači u svojim limenim kučičama, i onda bude lijepo, ta vožnja nadraste usrani posao i bude veselje dana, sve drugo bude manje važno.
Ali, to trebam ustati u šest ujutro, i to znači da volja mora biti jaka, a volja najradije igra na strani ostanka u bunaru i neustajanja. I samo još tih pola sata života na onom svijetu, to je uglavnom, najjače.
Na poslu debilana. Dođem i upalim kompjutore. I onda čekam. Gledam kroz prozor u ruzinavi neboder preko puta i grozim se života u istome, stoji tako taj ogromni, sivi stub s poluotpalom prljavom žbukom i balkončićima i prozorima i naherenim roletama, i strši tako bzvz, i u njemu su neke sudbine, prošlosti, budućnosti. I ona bakica na prvom katu koja trese plahte, ručnike, krpe i onda gleda niz ulicu gore, dole, i onda nestaje u sobi, dnevnom, nestaje negdje unutra, a ja si onda mislim da sigurno je odavno u penziji, i da ima sada taj svoj život iza sebe, i pitam se onda gdje ga je potrošila, i to jednom kad ga potrošiš, da li je uopće bitno gdje je nestao, ili to ne igra ulogu.
To vrijeme koje je prošlo. Nije bitno. Bitno je samo ovo sada.
Ovo sada nasilu se budim ranom zorom i onda jutra trošim na drugom kraju grada, sjedeć pred kompjuterima i čudeć se bakici prekoputa, koja živi u oronulom stubu višem od najviše moderne crkvogradnje u njenom kvartu.
I čekam. Da dođe nadrkani šef. Koji se ljuti kad radim bez da ga pitam što da radim, kao što se ljuti onda kad ne napravim. Kakogod okrenem, on sebi nađe razloga da se ljuti i podiže ton i radi galamu. I pritom, što više galami, to se više trudim radit sama i izbjegavat pitanja i potpitanja, što je opet razlog novoj galami.
Bit će da to tako mora bit. Da je to taj stil komunikacije. Sila na Balkanu. Sila kontra nemoć.
Bit će da to tako mora bit. Da je to taj stil komunikacije. Sila na Balkanu. Sila kontra nemoć.
Ipak, vjerujem da postoje ljudi koji znaju razgovarat bez vikanja i vrijeđanja.
Samo ne znam gdje ti ljudi žive. I da li rade, uopće. I trebaju li šutljive samožive uposlenike, ili bi i oni poželjeti vikati na takve.
Jutra su mi, uglavnom, usrana.
Serem zato svako jutro, moram se makar time pohvalit.
I opet, i dalje mi se sere.
Sere mi se od svojih godina i od usranog straha da nikad nigdje na svijetu neću sebi naći posao od kojeg mi se neće srat, i sere mi se onda od brojanja minuta i sati do kraja radnog vremena, i od tog glupog robijanja, i od balkanskog stila komunikacije. I onda mi se sere od vijesti, od svećeničkih pogleda na umjetnu oplodnju, od robijaša i osuđenika koji idu na godišnji jahtom, od ljudi koji su u stanju usrati cijelu svoju obalu, brodogradnju, trgovinu, sve čega se dotaknu, a onda galamit da će im bosanci oduzeti par kvadratnih kilometara mora i tu izgraditi luku i onda se besramno obogatiti, moram ugasiti taj radio 101, moram naći neki radio koji pušta samo muziku, moram si ugraditi neke filtere.
Sve to neš moram.
Prvo dat otkaz. Onako, ljudski i civilizirano. Onako, kako to čine oni jebeni igrači koji daju nogu prije nego je sami dobiju. Pa da ostane makar taj glupi osjećaj ponosa, koji je, naravno, manje glup od osjećaja poraza.
I onda imat valjda još mjesec dana fore gledat u jutarnje zagrebačko nebo u koloni s luzerima, ili samo se šutke mimoilazit sa slučajnim prolaznicima na dva točka, tamo na nasipu.
Život ima toliko kapaciteta da bude lijep.
A umjesto toga, stalno je nekako nečim zasran.