a gdje si ti?
Ima ona neka spika o pingvinima.
Kad ih vidiš kako bauljaju i zapinju po ledenim santama, i ono kad se skližu po glatkim stijenama, i dok se sapliću i padaju, ne možeš a da ne pomisliš, kakav je to pokvareni kreator i čemu uopće, stvorio tako smotana stvorenja koja se jedva kreću, smiješno izgledaju, imaju krila a ne lete, imaju noge a ne trče, nego još na kraju najradije pužu po trbuhu, i urnebesno su smiješni i trapavi dok obavljaju sve te svoje kilave pokrete na suhom.
A onda ih u drugom trenutku vidiš kako se bacaju u more, kako lete kroz vodu, kao savršeno kalibrirani mlaznjaci, mijenjaju smjerove u milisekundi, i onda ne možeš, a da ne skineš kapu tom nekom genijalnom tvorcu, koji ih je dizajnirao tako aerodinamičnima, tako savršenima. U tom njihovom vodenom mediju.
I onda, opet.
Pogledaš ljude oko sebe. I zapitaš se, koliko je njih u ovom trenutku u tijelima pingvina koji se sapliću po suhom, a koliko ih je upravo u tom svojem mediju, kroz koji jure kao najpreciznija torpeda.
Ili još bolje.
Pogledaš sebe.
Pa pogledam sebe.
Pa onda tamo, umjesto katapultiranog torpeda, vidim samo jednog skrušenog polarnog ptičuljka kako se sapliće po sahari...
