uelkom bek to međuljudski odnosi...
Počelo je.
Ne zna se je li to od južine u gradu, recesije u državi, klimatskih promjena u svijetu, ili nečeg samo osobnog, ali jutrošnje mrmljmrmlj s hladnim pogledom u znak dobrojutarnjeg pozdrava, dalo je nagovijestiti da neće izać na dobro. Da se nije naspavao, da nije ovo, da nije ono, da je tkoznašto, ali da jutro svakako nije dobro.
I da nije bila uzalud ona moja zloslutnja da firma u kojoj su radnici nekako neveseli na prvu, nije sretna firma, i da tu nešto sigurno nagoni te uposlenike da djeluju na okoliš ko` kiseli krastavci na sluznicu. Tako nekako. Kiselo. A iskustvo govori da kad su svi radnici složno namrgođeni, onda nešto ne valja s gazdom. Ima ta neka repeticija u ljudskom ponašanju radi koje već neko vriijeme sve firme dijelim u dva tabora.
Prvi je onaj gdje je gazda "normalan", ljubazan i pokazuje znakove empatije, gdje uposlenici redovno budu vjerni oponašatelji odnosa iz dječjeg vrtića (na prvu te žele šarmirati, a onda počnu plakat, trgat te za kosicu, oduzimat igračke i tužakat).
Drugi je dijametralno suprotan, gazda se ponaša kao diva iz vrtića, a među uposlenicima vječito vlada neko spiljsko sabijanje u gomilu i međusobno pokrivanje i čuvanje leđa. Osim te međusobne podrške u dobru i zlu, rijetko se kad smješkaju i zbijaju šale u prisustvu gazde. Napetost ponekad visi u zraku kao potvrde, diplome i plakete na zidu. Čitko i jasno i nametljivo.
Pa čak i kada se uloži truda u prezentaciju sreće i blagostanja, uvijek bude van kontrole neki krivi zakutak u rubu usana, koji nepogrešivo odaje prosječno stanje svijesti.
Kiselina.
Možda negdje postoje i neke firme gdje su svi, od vrha do dna ludi, ili, pak, svi redom normalni, dragi likovi iz američkih sapunica, ali na takve još nisam naišla. Nadam se da hoću. Nadograditi svoje prebogato poslovno iskustvo s još više iskustva. Različitog po mogućnosti.
Ne se uhljebiti u državnu firmu, pa tamo češkat pizduljak i smješkat se penziji, nego iskustvo, iskustvo, i samo iskustvo. Para se od posla ionako ne da skupiti...
Elem, ne radim ni mjesec dana, a gazdu sam već, eto, poslala u trokurac krasni. U sebi, naravno. Ali, ima li razlike? Ima, ne moram se javno ispričavati radi nepristojnih riječi, i ne moram se posipati pepelom radi gubitka kontrole nad samom sobom, ali u suštini, odnos slanja u kurac naglas ili namutav, uvijek je loš odnos. Kao što je gazda, koji svoje emotivno stanje ne može odvojiti od svojeg posla, imalo to, neimalo to veze s poslom samim, loš gazda.
Ili, štajaznam.
Danas mu se vikalo, valjda. Pa je prvo došao vikati na mene, jer smo na istom katu, i najbliža sam mu, valjda. Pa sam isprve, bojeć se da vikanje ima neke veze samnom kao takvom, pokušavala obavit neku smislenu komunikaciju. I brzo shvatila da je to uzaludna radnja i da se ovaj želi samo olakšat, ili je to jednostavno njegov način predstavljanja/nametanja svojeg mišljenja i da je, ustvari, u kurcu, pa ga ukratko poslala u još jedan trokurackrasni (u sebi, naravno) a na glas govorila, dobro, dobro, da, tako je, naravno. Kad mi je dosadilo govoriti riječi, tu i tamo bi kimnula glavom. Nije bio sretan, i nije ga zadovoljilo, naravno.
Pa je otišao dole. Kinjiti kolegicu.
Kolegica mi je mladjahna, ali ima nešto na njenoj fizionomiji što mi je na prvi dobardan prišapnulo da se s njom nikako ne želim naći u konfliktu. Iliti, točnije, kolegica ima fizionomiju tigrice zarobljene u ženskom tijelu, ispod njegovanih noktiju krije najstrašnije pandže i sigurna sam da kopa oči samo tako. Jebozovno za krotitelje, ne za mene.
Daklem, krenuo nesretni gazda kinjiti tigricu radi nekog tamo principa i oko nekih tamo par lipa. Više radi principa nego radi lipa, ali najviše radi toga jer se morao negdje ispucat, ali on je to prozirno prikrio principom i navalio kinjit s lipama. I nakon samo pet minuta međusobnog izderavanja objavio kapitulaciju smirenim tonom, u kojem je tigrici objasnio da ona može biti glavna i imati zadnju riječ u svojoj kući, ali u njegovoj mora biti po njegovom, pa čak i onda kad on nije u pravu, kao što je sad slučaj. Tigričina je opet i svejedno bila zadnja.
Ostatak dana je, predvidljivo, protekao u maženju, paženju, slušanju tuđih riječi i uvažavanju savjeta. Pa smo se smireno dogovorili svašta nešta. I bili smo si dobri. I tigrica je uvukla pandže. Iako mi se učinilo da duboko negdje, u nekoj provaliji sebe, tiho i skrivećki plače, i da bi joj dobro došlo da joj netko pogladi nakostriješeno krzno.
Imam posao.
Eto.