Propovijed biskupa Jezerinca na Misi za s. Žarku Ivasić Gospić, 16.11.2008. Draga braćo i sestre! U Krašiću, rodnoj župi kardinala Alojzija Stepinca, blaženika i mučenika, rođena je i časna sestra Žarka Ivasić, koja je također postala mučenica radi svoje katoličke vjere i ljubavi prema hrvatskoj domovini. Rođena je prije stotinu godina i samo dragi Bog znade koliko bi živjela da joj bezbožnici nisu uzeli život. Kada su 16. svibnja 1946. partizani ubili časnu sestru Žarku bilo joj je svega 38 godina. Kao mlada djevojka odlučila se za redovničko zvanje te je u Družbi sestara milosrdnica svoj život posvetila njezi bolesnika. Služila je u bolnicama u Gračacu, Banjoj Luci i Petrinji, a od 1939. u Otočcu, gdje se za vrijeme Drugoga svjetskog rata od bolesnikâ i ranjenikâ ni danju ni noću nije odvajala. S jednakom je ljubavlju njegovala sve ranjenike različitih sukobljenih vojska. U svakome je bolesniku i ranjeniku vidjela Gospodina Isusa. Tako je u služenju potrebnima nalazila smisao svoga života. Kad su partizani 1945. godine zauzeli vlast, proklamirali su novu ideologiju u kojoj život jedne časne sestre nije puno značio. Život pak časne sestre koja je njegovala ranjenike, i pobjedničke i poražene vojske, nije značio ništa. Život dapače svakoga čovjeka samo je toliko za njih vrijedio koliko je koristio njihovu poretku. Sve je drugo, milom ili silom, moralo nestati. I časna sestra milosrdnica Žarka Ivasić morala je umrijeti. Ne zbog nekog zla koje bi počinila, nego radi vjere koju je svjedočila. Zajedno s drugim dvjema časnim sestrama komunističke su je vlasti lažno optužile da je prokazivala ranjene partizane koje je njegovala. Strijeljali su je uza zid kapele svete Marije Magdalene na gospićkom groblju, gdje joj tijelo i danas počiva. Prema pisanju Glasa Koncila, samo u Gospiću i njegovoj neposrednoj blizini, partizani su u dvije godine, nakon ulaska u grad 4. travnja 1945. godine, bez dokazane krivnje, na razne načine ubili više od 3.500 osoba. Žrtve su bili muškarci i žene, mladići i starci, intelektualci i seljaci; ljudi svake dobi i zanimanja, a među njima i mnogo svećenika. Sasvim je sigurno, braćo i sestre, da su mnogi od njih mogli ostati na životu da su se stavili u službu komunističke ideologije. Da je ubijena časna sestra Žarka izdala Boga, da je napustila svoj redovnički poziv, da se stavila u službu bezbožnog sustava, bila bi sigurno za svoj rad odlikovana, hvaljena i slavljena. U to su vrijeme svaki svećenik ili časna sestra, da su Boga i svoje zvanje izdali, mogli uživati sve privilegije komunističke vlasti. Mogli su dakle ne samo živjeti, nego i sve životne pogodnosti imati. A zašto nisu? Zašto su radije izabrali smrt nego li život? Zašto je noć prije smaknuća sestra Žarka u samici gospićkog zatvora u pjesmi i molitvi smireno iščekivala kraj ovozemaljskog života? Pa zato jer je znala smisao svoga života i jer je ispunila smisao svoga života. "Evo, drage volje umirem" – kazala je prije strijeljanja – "nevina sam i neću Bogu odgovarati za ono što me optužuju." Braćo i sestre! Prije ili poslije svaki čovjek mora dati odgovor na pitanje smisla svoga života. Jer tko ne nađe smisao svoga života – koliko god dugo živio - ne može naći ni mira ni spokoja. To je znao pisac biblijske Knjige mudrosti kad je napisao: "Pravednik ako i umre prijevremeno, naći će mir. Jer duljina dana ne čini starost časnom, niti se ona mjeri brojem godina" (Mudr 4,7). To su posvjedočili nebrojeni hrvatski mučenici, to je mučeničkom smrću posvjedočila i časna sestra Žarka Ivasić. Ruski je pisac Tolstoj jednom rekao: "Jedno me je pitanje mučilo 50 godina moga života, bilo je gotovo samoubilačko, pitanje koje postavlja dijete i odrastao čovjek. To je pitanje smisla mojega života te kakav će konačno biti kraj moga života." To je pitanje životnog smisla mučilo i poznatog marksističkog filozofa dr. Branka Bošnjaka. On je priznao da, ako nema Boga, život u konačnici i nema smisla. I dobro je rekao. Ako doista nema Boga, gdje je onda smisao ljudskog života? Braćo i sestre! Isus Krist, druga božanska osoba Presvetog Trojstva, u današnjem nam evanđelju otkriva smisao našeg života. Isus nas uči da je naš život dar Božji i da samo u Božjoj volji možemo otkriti smisao života našega. Dar uvijek ima smisao u nakani darovatelja. Tako i život naš ima smisla samo kad ga živimo po Božjoj volji. Dužni smo zato upotrijebiti sve darove, naravne i nadnaravne, kojima nas je Bog obdario prema svrsi koju je sam Bog odredio. Bog nam je povjerio život, povjerio nam je sve što u životu imamo i zato će – kao što današnje Evanđelje kaže – tražiti od nas račun o upravljanju. To je prispodoba o povjerenju koje Bog ima u nas. Povod ovoj prispodobi bila je znatiželja Isusovih učenika. Željeli su znati kako će se odvijati ljudska povijest i što će Bog činiti u tim zbivanjima. Htjeli su na neki način znati scenarij Božjeg djelovanja pa su pitali Isusa: "Reci nam kada će to biti i koji će biti znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?" (Mt 24,3). Isus nije udovoljio njihovoj znatiželji, nego im je ispričao prispodobu o talentima. To je priča o bogatu čovjeku koji je, spremajući se na put, razdijelio svoje imanje trojici ljudi da njime upravljaju. Kad se vratio s putovanja tražio je izvještaj o njihovu upravljanju. Nagradio je one koji su njegovim imanjem dobro poslovali, a kaznio onoga koji nije iskoristio dobiveno povjerenje. Koja je, dakle, poruka Isusove prispodobe? Koga predstavlja bogati čovjek, a tko su sluge? Koje značenje ima novac koji je slugama povjeren? Bogati čovjek koji je otišao na putovanje predstavlja Isusa. On je nakon uskrsnuća uzašao na nebo, On će se ponovno vratiti na kraju vremena. Sluge smo mi, Isusovi učenici. Nama je Bog povjerio talente, svoje darove. Mi smo primili nalog da s Božjim darovima radimo i kraljevstvo Božje širimo. Talenti, ili novac koji su sluge primili, predstavljaju darove kojima nas je Bog obdario. To su darovi naravnog i nadnaravnog reda; duhovne i materijalne vrijednosti. Bog nam je, kao u nekom orkestru, dodijelio različite uloge i obdario nas različitim sposobnostima: jednoga darom dirigiranja, drugoga darom sviranja, trećega darom pjevanja itd. Obdario nas je darom inteligencije i razuma, darom govora, darom zdravlja, darom ljepote... U braku je ljude obdario darom bračnoga druga, darom djece, rodbine i prijatelja. Obdario nas je i nadnaravnim moćima kao što je vjera. Ništa zapravo nemamo, a što nismo od Boga primili. Kad Isus ponovno dođe tražit će račun o našem upravljanju. Kad se ponovo s njime susretnemo tražit će od nas račun o našem kršćanskom življenju. Kad Gospodar ponovno dođe pitat će nas kako smo upravljali njegovim talentima. Zato sveti Pavao Apostol upozorava da Božje darove ne smijemo zloupotrijebiti, nego ih staviti na službu ljudima: "neka nas smatraju ljudi za sluge Kristove i upravitelje Božjih tajna" (1 Kor 4,1). I dalje piše Apostol: "A tko tebi daje prednost pred drugima? Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?" (1 Kor 4,7). Trebamo dakle sve Božje darove, sve naše talente uložiti u ljude. Ljudi su jedina Božja banka na ovoj zemlji u kojoj se povjereno nam blago može umnožiti, oploditi, uvećati. I gdje nitko drugi ne može napraviti konačni obračun osim našega Gospodina Isusa Krista. Jer su svi ljudski sudovi krivotvorina pred Sucem koji dolazi, pred Gospodinom našim Isusom Kristom. U toga je Suca vjerovala, za njegov je sud živjela, pred toga je Suca pjevajući otišla sestra Žarka Ivasić. Mi smo uvjereni da je čula njegove riječi: "Valjaš, službenice dobra i vjerna. U malome si bila vjerna, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara svoga." Toliko smo uvjerenu u tu presudu Vječnoga suca da se Crkva sprema pokrenuti proces njezina proglašenja blaženom. Uvjereni smo u to, jer Crkva pamti, redovnička zajednica Sestara milosrdnica pamti, svi koji su poznavali sestru Žarku pamte da je ta redovnica sve što je imala uložila u braću i sestre Gospodina Isusa. Život je svoj shvaćala i prihvaćala kao Božji dar i zato se kao redovnica posvetila Bogu. Sa svim svojim sposobnostima, sa svim Božjim talentima, kao sestra milosrdnica, služila je ugroženima: gladnima, žednima, bolesnima, ranjenima, utamničenima... Dok je bila u bolnici u Otočcu mnogi su je poznavali kao sestru "uvijek spremnu pomoći... susretljivu i naročito dobru prema pacijentima". Za nju se doista može reći da je živjela svoj poziv vjerno, prema Isusovim riječima: "Bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah žedan i napojiste me; bijah putnik i primiste me; bijah gol i obukoste me; bijah bolestan i pohodiste me; bijah u tamnici i dođoste k meni" (Mt 25,35). Za nju se može reći da je talente, o kojima govori današnje evanđelje, uložila na pravo mjesto i na pravi način. Bila je postojana u svom zvanju i poslanju. Nije dopustila da je ikakva pristranost odvrati od poslanja milosrđa prema svakom čovjeku. Svakoga je čovjeka ljubila Kristovom ljubavlju. Upravo zato, braćo i sestre, jer je voljela ljude Kristovom ljubavlju, voljela je svakoga čovjeka, svakoga bolesnika, jednako je voljela svakoga ranjenika. Zato su je ubili. Ubili su je zato jer sve voljela, zato jer je sve ranjene jednako njegovala. Bila je svjesna da će zbog toga biti proganjana. Nije se bojala. Za nju je bilo najvažnije: ostati vjerna Bogu, Isusu Kristu. Možemo reći da je bila prava Kristova mučenica. A to znači Isusov svjedok. Svaki mučenik svjedoči snagu i moć uskrsloga Isusa. Mučeništvo iz ljubavi, po učenju Crkve, vrhovno je svjedočanstvo vjere u živoga i uskrsloga Isusa. Spominjući se danas službenice Božje sestre Žarke Ivasić, njezino mučeništvo postaje izazov za naše vrijeme. Što mi činimo s našim darovima, s našim talentima? U što mi zapravo svoj život ulažemo? Na to nas upućuje današnje evanđelje, a uzor nam pruža život ove hrabre Božje službenice. U povezanosti s Isusom Kristom ona je Božjom snagom sve svoje životne sposobnosti stavila u službu nemoćnika, bolesnika i ranjenika. Današnje sveto evanđelje potiče nas da je slijedimo. To je velika Božja ponuda, to je veliko njegovo povjerenje. Sestra Žarka bila je slična Isusu Kristu. Bila je prava Kristova mučenica. Zato je njezina smrt pobjeda Kristove snage nad zlim silama ovoga svijeta. Mučenik je sličan Kristu. Njegov je život dar. To posebno vrijedi za sestru Žarku. Ona je čudo milosti Božje. Ona je primjer što Bog može učiniti od osobe koja mu se do kraja predaje. Ona je Božje čudo, ali i dar našemu narodu. Ona je posebni Božji dar gradu Gospiću, vjernicima ovoga grada i uzor mladima! Blaženi je Alojzije Stepinac kazao da će mu povijest dati za pravo. To vrijedi također i za časnu sestru Žarku. Istina izlazi na vidjelo. Povijest joj daje za pravo i priznaje njezinu pravednost. Stoga se nadamo da je već ubrojena među svete Božje. Nadamo se također da će je i Crkva uskoro proglasiti blaženom. Na tu se nakanu danas posebno molimo. Braćo i sestre! Sveci su svijetli primjer i Božji trag što ga je On tijekom povijesti zacrtao. On je u njima pokazao kako se živi vjera, kako se živi pravedno na Božji način. Oni nisu tražili vlastitu korist, nego su htjeli drugima koristiti. Sestra Žarka nije tražila sebe. Ona nam pokazuje na Isusa Krista. Neka nam njezina smrt bude poticaj da svakoga čovjeka volimo, da svakome čovjeku u nevolji pomažemo, da u svakome čovjeku Krista gledamo. Darove koje nam je Bog udijelio, posebno dar vjere, ne smijemo zakopati, nego – poput časne sestre Žarke - koristiti na slavu Božju i na korist ljudi. Amen. |